Razgovor s arhitektom Borisom Magašem

Arhitektu nedostaje društveni status

Autor/izvor: DAZ/ČIP 16/09/2018

Mislim genezu arhitekture u cjelini. Mislim razlog nastajanja arhitekture. Pojam “arhitektura” ne izjednačujem s pojmom “zgradarstvo” – arhitektura je nadgradnja, rezultat stvaralačkog čina.

Donosimo Vam još jedan aktualni razgovor o arhitektonskim temama. Razgovor objavljen u ČIP-u br. 27, 1980. godine sa arhitektom i akademikom Borisom Magašem vodio je arhitekt Davor Salopek, tadašnji glavni urednik ČIP-a.

Arhitekt Boris Magaš aktualiziran je recentnom izložbom 'Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948–1980' u MoMA-i u NewYorku, te izložbom Damira Fabijanića HALUDIZAM/HALUDDISM (Haludovo 1987./2018.) o Magaševom Haludovu nekad i danas u Hrvatskom muzeju arhitekture.

 

Koliko nam je poznato, isključivo se urbanizmom niste bavili, ali je međutim Vaša arhitektura bila u pravilu rezultat širih prostornih premisa. Prisjetio bih se Muzeja revolucije u Sarajevu, hotelskih kompleksa Solaris, “Haludova", stadiona u Splitu. Što biste rekli o odnosu arhitektura – urbanizam?

Ja ne bih uopće govorio o odnosu arhitekture i urbanizma. Korelacija je jasna, postoji samo jedno: postoji arhitektura unutar određenog urbanog tkiva ili da budem precizniji, ambijentalnog tkiva. Prema tome, arhitektura koja ne korespondira sa svojim ambijentom, ne može imati niti adekvatne vrijednosti arhitektonskog djela. Svaka arhitektura mora izlaziti iz tkiva, koje ju okružuje, odnosno, da ne simplificiram, ona reverzibilno i oblikuje i formira to tkivo. To ne znači da se ona podređuje ili nadovezuje na tkivo u vulgarnom smislu riječi, nego da upravo svojim postojanjem i djelovanjem modelira to tkivo, formira ga i donosi mu novu kvalitetu.

Ako ovo primijenimo na Vašu neposredno realiziranu arhitektonsku ideju, stadion u Splitu...

On je nastao upravo na postavkama sagledavanja cjelokupne problematike makro-ambijentalnih i mikroambijentalnih elemenata iz kojih izranja intervencija da bi postala koncept. Da nije tako sagledavan, ne bi imao ove karakteristike. Upravo, osnovna inspiracija za stvaranje tog stadiona potekla je iz sagledavanja cjeline. Kad sam svojedobno pisao nešto o “Haludovu”, naznačio sam da se u dnevnom boravku “Haludova” mora osjetiti i prisutnos Velikih vrata, Srednjih vrata i Malih vrata Kvarnerskog zaljeva.


Stadion Poljud, Split

Isto tako, u samom prostoru stadiona isto je toliko prisutan i Marjan, kao što je prisutan Mosor, kao što je prisutno more. Ako se tako ne postavljamo, ne radimo u redu, već radimo uzorak za staklenik, uzorak za “silberkasten”.

Sa spominjanjem ovog stadiona otvara se i jedna stara tema. U trenutku kad u Europi na izvjestan način ponovno oživljava interes za arhitektonsku klasiku, ne možemo se oteti dojmu o Vašem “klasičnom" pristupu tom prostoru. Ne mislim u formalnom smislu, već upravo tim kompleksnim zahvatom u prostor, gdje djelo kao rezultat sudjeluje u totalitetu zavičajnog prostora. Može li se u Vašoj inspiraciji naći neka veza s grčkim humanitetom u arhitektonskom pristupu?

Sasvim sigurno, da. Ali to je jedna tema, koja je indirektno vezana uz problematiku kojom se bavim u sferi teorije arhitekture. Stojim čvrsto na stanovištu da razvojni proces arhitekture, razvoj arhitektonske misli ima u sebi svoju duboku dijalektičku logiku. Refleksije te logike mogu doživjeti izvjesne transformacije, ovisno o političkim i ekonomskim uvjetima, ali slijed izvjesnog razvojnog procesa neizbježno ima svoj put. Zanimala me mogućnost analize arhitektonskog djela, polazeći od pretpostavke da elementi za analizu moraju nositi u sebi svu dijalektičku uvjetovanost nastanka samog djela, pri čemu ne mislim momentalnu vremensku situaciju, nego mislim na kompletni razvojni proces u svojoj biti. Mislim genezu arhitekture u cjelini. Mislim razlog nastajanja arhitekture (pojam “arhitektura” ne izjednačujem s pojmom “zgradarstvo” – arhitektura je nadgradnja, rezultat stvaralačkog čina). Kad tako gledamo, jasno je, da slijed razvojnog procesa u sebi ne bi smio nositi elemente pomodnosti, iako, objektivno, i pomodnost pridonosi razvoju.

Bez obzira, je li riječ o japanskoj arhitekturi, kineskoj, američkoj ili našoj, svaka nosi u sebi određene zakonitosti, definirane načelima kao sublimiranoj refleksiji Semperovih autoriteta. Te zakonitosti analize, na osnovu kojih se može zaista odrediti vrednovanje nekog prostornog koncepta, vrednovati prostorni sklad arhitektonskog djela, vrednovati u krajnjoj liniji i oblikovnu kreativnu kvalitetu nekog djela, te zakonitosti postaju u relativitetu vremena trajne, i polazeći od njih, grubo rečeno, arhitektonsko djelo dobiva logično svoju glavu i rep; glavu u jednom totalitetu i rep u jednoj finesi detalja. Ako tako sagledavamo stvar, onda je to opća vrijednost jedne zakonitosti, unutar koje se može dogoditi lokalni eksces, ali abeceda u svojoj biti ipak polazi od tih općih vrijednosti. I upravo zbog toga, u svom vlastitom radu, jasno, razvijajući i dopunjavajući saznanja, razvijam određeni proces mišljenja i pristupa arhitekturi, koji nastoji profitirati maksimalno od onoga što se događa u svijetu, ali koji beskompromisno nastoji ići putem koji je ta teorijska postavka zacrtala.

Mogu li se u tom smislu prihvatiti neka istraživanja i neke teoretske postavke koje idu za tim da ustvrde kako postoji jezik arhitekture koji ima analogan razvoj jezika u užem smislu. Spomenuo bih ovogodišnju knjigu Christophera Alexandera “The timeless Way of Building" (Vječni tijek građenja) koji sporazumijevanje prostorom gradi na određenim, uvjetno rečeno, vječnim obrascima komuniciranja. Možemo li u tom smislu shvatiti ovu Vašu misao?

Jezik arhitekture nesumnjivo postoji, isto tako kao što postoji književni jezik. Postoji vokabular, postoji ono što se može naučiti, zato uostalom postoji škola. Škole su zato da unutar odgojnog procesa daju jezik arhitekture. Ali, na drugi je način pisao Faulkner, na drugi je način pisao Hemingway, a istim jezikom su govorili. Prema tome, vokabular postoji, poznavanje vokabulara do određenog stupnja daje nekome status lektora, ali da bi čovjek bio pisac, on taj vokabular mora imati u malom prstu, on mora raspolagati njime sa svom virtuoznošću promjenljivosti, ne iz larpurlartističkih razloga, nego zbog toga jer je taj jezik, koji je egzistirao kao činjenica, u njegovoj interpretaciji doživio takvu transpoziciju, da postaje, u krajnjoj liniji, nadopuna tog vokabulara, znači postaje novi način mišljenja, a u biti, proistekao je iz iste jezične strukture, iz istog jezičnog korijena.

Radi boljeg razumijevanja, kad govorimo o vokabularu, govorimo li o pojedinim arhitektonskim elementima, npr. stupu ili gredi, otvoru ili plohi, ili pak o njihovim odnosima u formiranju prostora? Naveo bih jedan primjer koji mi se čini zanimljivim.

Pitanje je dosta teško, jer je upravo vezano za ono najbitnije i najteže u području valorizacije arhitekture.

Arhitektura ipak nije tako lako savladiva kao disciplina u smislu umjetničkog djelovanja (jer govorimo o toj komponenti), kao što je to na svoj način jedna grafika ili na drugi način jedna poezija. Prema tome, da bi se uopće baratalo arhitekturom, potreban je jedan ogroman dijapazon znanja (ogroman u smislu mogućeg savladavanja). I kad tako gledamo, onda je sasvim sigurno u svoje vrijeme postojao neki čovjek koji je napravio prvi tip nekog prozora, koji omogućuje određeni prostorni koncept. Prema tome nije prozor samo kao prozor nov, nego je i refleksija prozora na prostornom konceptu nova. Daljnja primjena tog prozora je već primjena vokabulara. Dakle, pod pojmom jezika ne mislim samo recepturu detalja već pristup u cjelini, mislim sintaksu. Dolazi do drastičnih defekata, kad jednu betonsku strukturu formalno oblačimo u Miesovu fasadu, pa unutar strukture betona odjedanput ubacimo miesovski stup negdje unutra, ili da budem “suvremeniji”, u tom betonu bezrazložno otvorimo jedan prozor u obliku polumjeseca; to znači dolazi do tragičnih nesporazuma u onom trenutku kad se vulgarnom primjenom postojećih, dokazanih (nazovimo to tako) vrijednosti nastoji rješiti problem u arhitekturi. Ali ukoliko je primjena tog elementa proizašla iz kreativnog čina, biti čitavog koncepta, to znači, ako je koncept sam po sebi takav da uvjetuje primjenu tog vokabulara, da uvjetuje čak i prenošenje nekog fantastičnog detalja, kakav je u svoje vrijeme napravio recimo Kovačić ili Gaudi, ili bilo tko od tih ličnosti, za koje znamo da su bili ne samo “GB” arhitekti, već dizajneri obrtničkog detalja, ako u toj situaciji dolazi do logične upotrebe jednog motiva, bez obzira koliko se taj motiv veže na povijesni, onda je to logično nadopunjavanje jednog vokabulara.

Što biste rekli o arhitekturi sutrašnjice?

Budućnost arhitekture je velika i lijepa. Imaginacija je beskonačna u mogućnostima iako čovjek, kad otvori stručni časopis, to baš ne bi mogao reći. Neke teme obogaćuju shvaćanje, no to ne može biti put arhitekture u budućnosti. To je samo jedan razvojni stupanj (kotrljanje, valjanje) nakon što je Corbusier rekao nešto tipičnim jezikom individualista, Kenzo Tange nešto, Paul Rudolph nešto, e sad, ako netko nema što bitno reći, pokušava šokirati ili, bolje rečeno, svatko govori ono što može. Osobno mislim da je put arhitekture prilično jasno zacrtan.


Crkva Sv. Nikole, Rijeka

Problem nije u nesposobnosti generacije, što se često ističe, nego više u društvenoj uvjetovanosti doba, jer živimo u vrijeme kada su politički i ekonomski problemi u svijetu veliki. Svojedobno je Brecht rekao: “Kakvo je to vrijeme, kada je zločin govoriti o drveću”. Mi živimo u vremenu kada je zamalo zločin hvaliti kvalitetu jedne realizacije, ako ta samo izgleda skuplja.

S druge strane postoji jedna široka demokratizacija života, sudjelovanja u životu. Postavlja se pitanje, ako sve može biti predmetom umjetničke obradbe, znači li to da i sve može postati umjetičkim predmetom, kroz određenu umjetničku akciju? Pitanje se odnosi na opseg atributa “umjetnički” u arhitekturi.

Problem umjetnosti i umjetničkog često je profaniran. Za mene je taj pojam vezan na stvaralački čin, uz onu nadgradnju koja izvlači arhitekturu iz domene vulgarnog utiliteta, kad ona u sebi dobiva onu nadogradnju – sjetimo se samo Heideggerove definicije umjetnosti. U arhitekturi je komponenta psihičke doživljajne funkcije vrlo bitna. Prema tome, onog trenutka kad arhitektonsko djelo prijeđe običnu funkcionalnu bazu, koja je neosporna, i kad preraste u stvaralački čin, ona je umjetničko djelo.

Kad ste spomenuli Heideggera, onda bih podvukao onu njegovu definiciju da je kriterij umjetničkog, istinitost djela (“umjetnost je u djelo postavljanje istine”...) a čini mi se da smo u modernoj arhitekturi tu istinitost djela sveli najčešće na golu funkciju, oljuštili upravo tu nadgradnju o kojoj govorimo.

Tema je u korijenu vrlo jednostavna. Arhitektura koja u sebi nosi elemente prostornog koncepta, elemente proporcionaliteta (to znači proporcionalnih vrijednosti), elemente oblikovnih kvaliteta, temeljena je, jasno, na konstrukciji i svrhovitosti koja je razlog nastajanju arhitekture.

U toj situaciji ono što predstavlja oblikovnu nadgradnju arhitekture i ono što manifestira vrijednost u smislu umjetničkog djela te arhitekture, temelji se upravo na definiciji koju ste naveli. Prema tome ako se u refleksiji društveno-povijesnih uvjetovanosti jedna arhitektonska misao ostvaruje u svom prostorno-oblikovnom konceptu konstruktivnim zahvatom određenog materijala i nadopunjuje se svim elementima koji je završno definiraju i oni koji su bitni, kao što je koža bitna kostima, onda je istina oblikovnog detalja koji izlazi iz istine cjeline završni čin arhitektonskog djela. Prerisan japanski detalj ne može biti istina ni ovog povijesnog naslijeđa, ni ovog društvenog trenutka, ni stvaralačkog u umjetničkom djelu, jer nije proizašao kao rezultat stvaralačke refleksije razloga nastajanja arhitektonskog djela. Istina nastaje u cjelini i izlazi iz cjeline, a ona u korijenu ipak počiva na konstruktivnom zahvatu. Zato bi bila ogromna nesreća da prevlada shvaćanje (a danas se dosta osjeća anticipacija te teme) koje na svoj način vuče prema onim negativnim aspektima Ecole de baux arts’a, u svoje vrijeme, koje pokušava arhitektu dati isključivo jednu karakteristiku umjetnika “Künstlera” (nazovimo to tako) bez inženjerskog korjenitog shvaćanja. Opasnost je i u obrnutom smjeru, ona vodi negaciji arhitekture. Inženjerski zahvat koji se na temelju “kompjutorskog mišljenja” realizira u prostoru ne može imati atribut kreativnog arhitektonskog djela. U prvom slučaju, arhitektonska kreacija gubi onu iskonsku vrijednost srca iz kojeg nastaje. Jer nije grčki stup nastao zbog toga jer ga je netko otklesao, nego je izašao iz grčkog kamena kao inherentni dio arhitektonskog shvaćanja, te je u Grčkoj eksplikaciji jednoga hrama doživio takvu vizualizaciju, a u gotskoj eksplikaciji doživio drugu vizualizaciju. To je tema istine.


Muzejoslobođenja (sa Šmidihenom i Horvatom), Sarajevo

Savladavanje inženjerske domene je jedna od kapitalnih tema, koju arhitektonske škole trebaju pokretati. Ja ne smatram da će perspektiva kompjutorske tehnike dovesti do toga da će građevinski inženjer, baratajući potpuno kompjutorizacijom, savladavati komplicirane konstruktivne sisteme i time, eo ipso, postati glavni činilac arhitektonske teme. Ja čak idem tako daleko da tvrdim da će saznanje u inženjerskoj domeni kao bîti omogućavanja arhitektonskog stvaralaštva, morati postati jedan od kapitalnih elemenata nastave na arhitektonskim školama, kako bi sutra arhitekt mogao – postavivši konstruktivne elemente (koji de facto omogućuju njegov prostorno-oblikovni zahvat) – jednostavno dati zadatak kompjutoru da mu dade rješenje. Onog trenutka, kad arhitekt bude toliko baratao tim temama, zadatak postaje tema programera. Ja ne negiram ulogu statičara, on će uvijek ostati bitan činitelj procesa projektiranja, ali je činjenica da se era kompjutorizacije u arhitekturi simplificira i svodi na to da će nam sutra kompjutor risati perspektive iz željenih pozicija.

Arhitektura mora početi od iskonske vrijednosti konstruktivne teme koja je omogućuje, da bi onda u kontekstu daljnjeg razvoja kreativnog procesa, do detalja jedne zamisli, sa svim elementima prostornog, proporcionalnog i oblikovnog, izbacila do krajnjeg detalja finesu oblikovnih vrijednosti.

Zanimalo bi nas, što je za vas kao arhitekta značio dolazak na Katedru povijesti i teorije arhitekture prof. Mohorovičića na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a koji su razlozi odlaska u Rijeku?

Teoretska osnova arhitekture je toliko nužni dio zanata da je apsurdno misliti da možemo raditi arhitekturu, a da nismo postavili i vlastitu abecedu nekih izvjesnih pristupa. U tom kontekstu, rad na toj katedri značio je određenu vrijednost koja omogućuje i razvoj i način mišljenja. Osim toga, ti predmeti su bili za mene kapitalni u toku studija. Rad na toj problematici je sastavni dio našeg posla.

Što se tiče razloga odlaska, možemo to pojednostavljeno svesti na jedan detalj, koji je u čitavoj stvari primaran, iako postoji čitav niz drugih: nakon što ste 11 godina radili u jednoj sredini i nakon što ste se tih 11 godina bavili s jedne strane nastavnim radom, s druge strane teoretskim, usput, eventualno, nekom realizacijom, dobivate osjećaj da je krajnje vrijeme da počnete ozbiljno učiti zanat i da se ozbiljno počnete događati.

Arhitektura je zanat koji se uči kao i svaki zanat. Ako netko misli da je time što je diplomirao i svladao određenu teoretsku podlogu i da poznaje arhitekturu, pa onda neće raditi “loše stvari” i čeka svoje “kapitalno, veliko djelo”, treba posjedovati vrlo veliki kapacitet da mu se tako i ostvari. Ali mislim da je ono obrnuto ispravnije: arhitektura je zanat koji se uči. Papir, crtež, nacrt, govori jednim jezikom, prostor govori drugim jezikom, otkrivanje tajne čitanja vlastitih prostornih misli je stvar kod koje je iskustvo nesumnjivo i neizbježno nužno i zato mislim, da bi čovjeka poslije diplome trebalo odmah “baciti u vatru” i neka realizira, neka uči zanat, neka ustanovi kontakt između idejne misli, nacrta i realizacije, neka uđe u probleme izvođenja, neka stekne iskustvo. Ja sam, dakle, shvatio da moram ići u realizaciju, to mi fakultet nije omogućavao. Osim toga, izgradnja “Haludova” tražila je boravak u Rijeci.

Ne zanima nas izravan kritički sud, jer to je konačno i teško generalizirati, ali što Vam se čini vitalno i budućnosno u našoj arhitekturi?

Bogatstvo hrvatskoga povijesnog naslijeđa jako obvezuje. No, da bi se obveza mogla ispuniti, potrebno je neke stvari staviti na svoje mjesto. Primarno i osnovno jest postavljanje statusa arhitekture kao discipline koja (to sam već često ponavljao) na najočitiji način vizualizira sve pozitivne i negativne aspekte jednoga društva.

Spominjali ste ulogu arhitekta u društvu, dakle njegovog statusa, a zanimao bi nas i odnos kreator – korisnik. Kako je po Vašem mišljenju potrebno postaviti taj odnos, u smislu participacije korisnika?

Kod nas je ta tema mnogo kompleksnija i nije tako jednostavna. U historijskom slijedu postojao je pojam mecene (Petar Veliki, Napoleon III itd.). Pojedini ljudi koji su svojim shvaćanjem dali vidan prilog razvoju arhitekture u danom trenutku. Kod nas je mecena cijelo društvo. Upravo se zato borim za status jer u realizaciji jednog objekta moram kontaktirati s čovjekom koji je u danom trenutku postavljen na taj položaj. Bilo je slučajeva da su ljudi, koji su rukovodili investicijskim zahvatima prvi put u životu susreli takvu materiju, a meni su diktirali, jer investitor “mora diktirati”. Ako se vratimo temi društvenog statusa i ako nađemo odgovor u jednoj određenoj strukturi društva, koja unutar tog statusa sasvim drukčije korespondira s arhitektom i s arhitekturom, onda ćemo vjerojatno doći u bolju poziciju.

U navedenom smislu mi danas imamo dosta negativnih iskustava. Nemojmo se zavaravati, netko mora baratati znanjem da bi mogao donašati meritorno mišljenje, to je abeceda.

Prema tome, ako imate status, onda ćete imati takav odnos prema struci, ako nemate status, onda će vam bilo tko tumačiti kako treba da bude napravljen, recimo, centar grada. Ne negiram da zainteresirani trebaju dati svoje mišljenje, dapače, to je nužno, ali ja ne mogu govoriti liječniku odakle i kako će operirati taj i taj zahvat.

Ne možemo zaobići pitanje vezano za nesporazume oko problema autorstva stadiona u Poljudu. Ti nas nesporazumi, što su došli na vidjelo u jednom dijelu dnevnog tiska, tjeraju na jedno principijelno pitanje: je li teoretski raščišćeno pitanje autorstva u arhitekturi, barem u nas. Važeći zakon o izgradnji objekta spominje autora i voditelja projekta. Tu se javlja i niz ostalih sudionika u projektiranju. Biste li htjeli reći nešto o tome?

Zakon o izgradnji objekta nije u tom smislu uopće uspio definirati ni malo ispravno osnovne parametre. Dokaz tome je Vrhovni sud Hrvatske koji je poništio izvjesne stavove tog zakona. “Nesporazumi” o kojima govorite svojom razinom postupka i iskonstruiranom argumentacijom jasno govore o profilima ličnosti koje iza toga stoje i ne bi, kao i neki raniji tekstovi, bili vrijedni spomena kada ne bi upućivali na tragičnost arhitektonskog djelovanja i odnosa u određenim sredinama. Tema autorstva u arhitekturi za mene je osobno, vrlo jasna. Mi smo malo prije govorili o tome kako nastaje arhitektura. Prema tome u idejnom stvaralačkom činu, pojedinac ili grupa koja sudjeluje predstavlja autora. U trenutku, kada je taj čin doveden do stupnja koncepta koji daje parametre za realizaciju, onda pitanje da li unutra ima više ili manje željeza, ne može nikako biti autorsko.

Ali, s druge strane, postoji gradacija kreativnog rada, jer na primjer, kad govorimo o totalitetu objekta, onda autorstvo ne može doći u pitanje. Gledano u detalju, tehničar koji riše ogradu ima isto udio u definiranju objekta iz jednostavne logike, što autor ne može narisati sve. Autor mu daje temu ograde, elemente ograde, a on onda određeni zavoj na toj ogradi sam modelira, i iako samo modelira, daje svoj doprinos, čak kod određenog nivoa sposobnosti može napraviti kreativni zahvat, koji može biti vrlo lijep i vrlo jak. Zbog te ograde on ne može biti autor cijelog objekta, ali stupanj autorstva nesumnjivo ima. Prema tome, uloga svih aktera u projektiranju jednog objekta u pravilu kod kvalitetne arhitekture bi u različitom stupnju vrijednosti morala biti temeljena na kreativnom radu. Suradnik, koji na taj način ne radi u arhitekturi i koji sebe ne unosi u taj dio, nije sretan suradnik i ne može dovesti do kvalitete. Onaj suradnik koji, ako je nešto loše postavljeno, uhvati za rukav i kaže, “ovo je ispalo loše, ne možemo to tako, ja imam prijedlog”, taj suradnik već nastupa kreativno. Prema tome, moramo diferencirati kapitalno autorstvo, koje je stvorilo djelo od stupnja kreativnog rada unutar procesa projektiranja gdje svatko bez obzira o kakvoj je finesi riječ i bez obzira o kakvoj fazi realizacije nekog objekta se radilo (elektrika, statika itd) ima svoj određeni rang. No sama abecedarna tema autorstva vezana je uz cjelinu zamisli. Ako je ta ideja postavljena, raspored i dimenzioniranje čelika ne može imati primat u arhitekturi.

Još jedna tema je u nas u arhitekturi drastično prisutna: problem mogućnosti i tehnologije izvedbe. U trenutku kad projektiram, ja ne znam tko je izvođač. Ja ne mogu govoriti recimo je li prednapeto ili nije prednapeto.

Ja mogu nešto zamisliti, ali ako dobijemo poduzeće koje ne radi prednapregnuto, moramo tehnologiju mijenjati, prilagođavati. Prema tome, promjena tehnologije, ako ne mijenja osnovnu arhitektonsku misao, također ne može imati karakter autorstva objekta, makar sasvim sigurno u pojedinom detalju dovodi do drugih konzekvenci. I mora dovesti, jer je na drugi način riješena. Tu je onda i vrijeme izgradnje. Kod stadiona je bio akutan problem vremena. Da smo imali vremena graditi 4 godine, ja vas uvjeravam, da bi elementi konstruktivnog sistema drukčije izgledali, ali ne bi promijenili arhitektonsku zamisao objekta. Dapače, objekt bi sasvim sigurno, u smislu realizacije, bio bolji.

__________________________________________________________

Boris Magaš (Karlovac 1930., Rijeka 2013.) diplomirao 1955. godine na Arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u klasi prof. Mladena Kauzlarića. Nakon regulirane vojne obaveze postaje asistent na Katedri za projektiranje (prof. Vladimir Turina), a 1961. prelazi u istom svojstvu na Katedru za teoriju arhitekture (prof. Andre Mohorovičić). Tijekom studija, i kao asistent, surađuje s profesorom Mohorovičićem u okviru radova Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti na istraživanju povijesne baštine našeg priobalnog područja. U isto vrijeme radi s profesorom Turinom kao suradnik na nizu projekata i natječajnih radova.

Do 1968. godine radi u projektnom uredu “Interinženjering” u Zagrebu, a odlaskom u Rijeku u projektnom uredu “Građevno projektnog zavoda”. Godine 1974. izabran je za izvanrednog profesora na Tehničkom fakultetu u Rijeci, a od 1978. djeluje kao izvanredni profesor na Fakultetu graditeljskih znanosti u Rijeci.

Godine 1977. brani doktorsku dizertaciju pod naslovom “Analiza dominacije intelektualnog ili senzibilnog faktora u arhitektonskom stvaralaštvu”.

Na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu ponovno djeluje od 1983. do 2000. vodeći kolegije Teorija arhitekture, Zgrade za turizam i slobodno vrijeme, Projektiranje VIII, Integralni i Diplomski rad.

Znanstveni je savjetnik od 1981. Glavni je istraživač na znanstvenom projektu “Razvoj teorije arhitekture na hrvatskom etničkom području (1991.-94.)”.

Prof. emeritus je Sveučilišta u Zagrebu (2001.), izvanredni je član HAZU (od 1998.), a redoviti (od 1991.), u Predsjedništvu je Akademije (od 2004.), tajnik Razreda za likovne umjetnosti ( 2011.-13.) Savjetnik je za arhitekturu predsjednika Republike (od 1992.) i zamjenik predsjednika Savjeta za prostorno uređenje Države (od 2004.)

Ostvarenja i nagrade : Muzej oslobođenja u Sarajevu (s arhitektima E. Šmidihenom i R. Horvatom) – Nagrada “Viktor Kovačić”, 1963. / Studija za rekonstrukciju i adaptaciju palače “Hektorović” na Hvaru / Hotelski kompleks “Solaris” u Šibeniku – I etapa –Nagrade “Borbe”, medalja grada Šibenika, 1967. / Hotelski kompleks “Haludovo” na otoku Krku / Dječja ustanova na Mihaljevcu, Zagreb –Nagrada “Borbe”, 1975. / Gradski stadion Poljud u Splitu –Nagrade “Borbe”, zlatni grb grada Splita, 1979. / Pravni fakultet Rijeka (s O. Magaš ),1980. / Crkva Sv. Nikole u Rijeci, 1981. / Crkva bl. Augustina Kažotića na Volovčici, Zagreb, 1998. Više prvonagrađenih radova s natječaja nije izvedeno.

Djela su mu publicirana u inozemstvu (Udo Kultermann). Objavio je niz teorijskih studija i monografiju “Arhitektura- pristup arhitektonskom djelu” ( 2012.)

“U svom teorijskom i projektantskom radu nastoji razvijanjem vlastitih stavova unutar suvremenih kretanja arhitektonske misli uspostaviti korelacije između putova vlastitosti i općih internacionalnih vrijednosti postojećeg arhitektonskog trenutka.” (Z.B.)

D.S., Izvor podataka : monografija “Arhitektonski fakultet”, Zagreb ,2000. / Z.B./, “Boris Magaš – misli o arhitekturi / izabrani tekstovi”, Zagreb, 2014. / A.Ž.

__________________________________________________________

U nekoliko nastavaka prikazujemo vam izvatke iz knjige arhitekta Davora Salopeka „13 arhitektonskih razgovora“. Knjiga sadrži razgovore koji su osamdesetih godina prošlog stoljeća vođeni s nekima od korifeja hrvatske arhitekture.

„…U tom intelektualno i kulturalno turbulentnom trenutku intenzivne postmoderne revizije, časopis „Čovjek i prostor“ sa svojim glavnim urednikom arhitektom Davorom Salopekom pokreće seriju ozbiljnih razgovora s arhitektima. Sugovornici su bili : Stjepan Planić, Igor Emili, Zdenko Kolacio, Juraj Neidhardt, Neven Šegvić, Radovan Horvat, Boris Bakrač, Božidar Rašica, Sena Sekulić-Gvozdanović, Branko Hrs, Damir Perinić, Boris Magaš, Vojtjeh Delfin.

…Pitanja o arhitektonskom jeziku, o arhitekturi kao umjetnosti, o arhitekturi i umjetnosti, o regionalizmu i autohtonosti, o graditeljskoj baštini, o urbanizmu i urbanoj kulturi, o urbarhitekturi, o socijalnoj svijesti i angažmanu, o stvaralačkim vrijednostima i prosedeu, o etičkoj dimenziji arhitekture, o arhitektonskoj povijesti i edukaciji i brojna druga – sva ona otkrivaju i dublje, bezvremenske temelje… plodni supstrat hrvatske arhitektonske misli i produkcije.“ /iz uvodnika teoretičarke arhitekture Karin Šerman/

Cjelovitu knjigu možete nabaviti slanjem e-mail poruke na adresu arhitektisalopek@arhitektisalopek.hr: „Naručujem knjigu 13 arhitektonskih razgovora“ uz dodatak svoje adrese. Knjigu nakladnik šalje poštom (uz priloženi račun), plaćanje pouzećem kod primitka pošiljke. U cijeni od 130 kn uključeni su troškovi slanja i poštarina za narudžbe unutar Hrvatske.

Podaci o knjizi:
Naslov knjige: 13 arhitektonskih razgovora
Autor:  Davor Salopek
Nakladnici: Arhitekti Salopek, Matica hrvatska, Oris, UPI2M
Područje: arhitektura
Jezik:  hrvatski (proslov: engleski, njemački)
Uvez:  meki
Rok isporuke: 1-8 dana
Godina izdanja: 2017.
ISBN:  978-953-6668-70-0
Broj stranica: 180
Cijena: 130 kn

Ostalo

Zakon o prostornom uređenju

Tko bi trebao biti odgovoran za planiranje prostora?

19/03/2024
DAZ
Fakultet i Komora trebaju odbiti sudjelovati u predloženom tijelu za novi Zakon o prostornom uređenju  

Članstvo

Programi Društva arhitekata Zagreba u 2024. godini/ Poziv na učlanjenje i obnovu članarina

18/03/2024
DAZ

 
Zahvaljujemo se svim članovima koji plaćanjem članarina podupiru djelovanje DAZ-a kroz programe, sekcije i natječaje te pozivamo nove članove na učlanjenje!

Konferencija

BUS 2024 – Budućnost ugodnog stanovanja

14/03/2024
DAZ
Trinaesta po redu konferencija za studente „BUS 2024 – Budućnost ugodnog stanovanja“ održava se u subotu, 16. ožujka 2024. na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu s početkom u 10 sati.

Webinar

Transformacija i jačanje konkurentnosti kulturnih i kreativnih industrija

12/03/2024
DAZ
U suradnji sa stručnjacima tvrtke PJR pozivamo članove na webinar, na kojemu će se predstaviti ključni elementi natječaja i pružiti odgovori na pitanja.

Festival

DANKAfilm

11/03/2024
DAZ
 U trećem izdanju DANKA festivala, 24satnog filmskog festivala, fokus je premješten s kazališta na film. Timovi su u 24 sata napisali, snimili, montirali i projicirali svoje kratke filmove, a jedna od lokacija na kojoj se snimalo bio je i prostor Društva arhitekata Zagreba.

GIO 2023

Godišnja izložba ostvarenja u 2023. – nominacije za UHA-ine nagrade

11/03/2024
DAZ
Na Godišnju izložbu ostvarenja hrvatskih arhitektica i arhitekata u 2023. godini prijavljeno je 68 radova: 58 ostvarenja i deset publicističkih i nakladničkih radova, a među nominiranima za nagradu ”NEVEN ŠEGVIĆ” za publicistički, kritički, znanstveno‐istraživački I teorijski rad na području arhitekture za 2023, nominiran je i DAZ-ov PODCAST - PREDNJI PLAN. 

Natječaj

Svjetska izložba EXPO 2025 u Osaki, Japan

06/03/2024
DAZ/UHA
Ministarstvo vanjskih i europskih poslova raspisuje, a UHA provodi arhitektonsko-dizajnerski natječaj za idejno multidisciplinarno rješenje hrvatskog nastupa na Svjetskoj izložbi EXPO 2025 u Osaki, Japan, s izradom projektne dokumentacije.

Nagrada

Objavljen Pozivni natječaj za dodjelu Nagrade „Vladimir Nazor“ za 2023. godinu

06/03/2024
DAZ
Ministarstvo kulture i medija objavilo je Pozivni natječaj za dodjelu Nagrada „Vladimir Nazor“ za najbolja umjetnička ostvarenja u Republici Hrvatskoj na području književnosti, glazbe, filma, likovnih i primijenjenih umjetnosti, kazališne umjetnosti te arhitekture i urbanizma za 2023. godinu. 


 





Program je realiziran uz potporu 
 Grada Zagreba


Potpora:


Partneri:

 


Medijski partneri:

 

 


Donatori:



 



 

 


 



Program je realiziran uz potporu 
 Grada Zagreba


Potpora:



Partneri:



Medijski partneri:



Donatori:


  •  

 

Društvo arhitekata Zagreba
Trg bana Josipa Jelacica 3/1
t +385 1 4816151
daz@d-a-z.hr

DAZ bilten:

Prijavite se
Copyright ©2024 DAZ.