Knjiga

„Urbane transformacije suvremenog Zagreba“: korporativni investitori i amerikanizacija Hrvatske

Autor/izvor: DAZ / Nina Ožegović / forum.tm 31/03/2014

Nedavno je predstavljena znanstvena knjiga sociologinje Jelene Zlatar  "Urbane transformacije suvremenog Zagreba" u izdanju Plejade i Instituta za društvena istraživanja u kojoj autorica donosi vrlo opsežnu analizu urbanih promjena u Hrvatskoj u tranzicijskom, odnosno postsocijalističkom razdoblju.

Knjiga ima 216 stranica i obogaćena je ilustracijama, grafikonima i tablicama, a dijelom se oslanja na njezinu doktorsku disertaciju, koju je obranila na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kako u predgovoru navodi sociologinja Dušica Seferagić, također iz Instituta za društvena istraživanja, taj se rad može smatrati novim udžbenikom urbane sociologije. Naime, mlada ekspertica je obradila nekoliko gorućih hrvatskih i zagrebačkih tema, prikazavši karakteristike i mane prostornog planiranja tijekom socijalističkog i tranzicijskog te kapitalističkog razdoblja u našoj zemlji i tako progovorila prvi put na znanstveno utemeljen način o "kraju urbanizmu" u Hrvatskoj.

Kao argumentacija za njezine tvrdnje poslužila su joj mišljenja različitih hrvatskih stručnjaka, od ekonomista i pravnika preko arhitekata pa do antropologa i demografa, koji su u formi intervjua odgovarali na 15 pitanja o urbanim transformacijama i urbanoj obnovi gradova. Na žalost, nisu objavljena i njihova imena nego su njihova mišljenja označena samo prvim slovom njihove struke i rednim brojem, primjerice S1 ili A5, s izuzetkom arhitekata, koji su navedeni pod imenom i prezimenom. Šteta, jer bi objavljivanje imena tih stručnjaka uvelike pridonijelo autoritetu iskaza, kao što je uostalom utemeljenosti rada pridonijelo citiranje brojnih inozemnih eksperata, teorija i škola, od Čikaške škole do Manuela Castellsa i Anthonyja Giddensa.      

Tipovi aktera

Bez obzira na to, knjigom "Urbane transformacije suvremenog Zagreba" Jelena Zlatar je sve ono o čemu se godinama s puno bijesa komentiralo u stručnim krugovima, ali i među građanima, od zagađenja obzora u podsljemenskoj zoni urbanim vilama, "tajkunarama", pa do najnovijeg slučaja trgovačkog centra "Cvjetni" na Cvjetnom trgu, koji karakterizira sprega političke moći i korporativnoga kapitala, sažela u znanstveno obrađenom radu te stoga ta analiza predstavlja osvježenje u suvremenoj hrvatskoj sociologiji. 

U knjizi je opširno i vrlo zanimljivo analizirana promjena tipova aktera - ekonomskih, političkih, stručnih i civilnih, odnosno, investitora, predstavnika gradske vlasti, arhitekata i urbanista te građana, stanara i nevladinih udruga, na urbanističkoj sceni Hrvatske, s posebnim osvrtom na pojavu "korporativnog investitora", individualnoga graditelja novog doba.

Prema gledištu S1, "u Hrvatskoj nema formiranog poduzetnika. Pravi poduzetnici, osim što imaju svoju ekonomsku računicu, imaju dovoljno znanja da mogu shvatiti kako se moraju poštovati određeni propisi. Kod nas nema ni propisa ni znanja jer naši investitori nisu pravi poduzetnici. Kod nas je svaki kuhar i konobar išao graditi zgradu. Tko god se sjetio. Onda bi platio arhitekta i gradnja je mogla početi. I to je urbanizam kod nas".

Naglašena je i važnost građana okupljenih u nevladine udruge, koji bi trebali imati važniju ulogu u procesu urbanih transformacija i postati korektiv ostalih aktera, kao što su politički i ekonomski, koji bi im, kako je zapisao P3, "trebali služiti", no "to je pitanje političke zrelosti i to se u Hrvatskoj još uvijek ne događa". Prema mišljenju A6, "danas prevladavaju ekonomski, špekulantski i politički, koruptivni akteri". Zbog toga su apostrofirani i suvremeni civilni pokreti poput Zelene akcije i inicijative Pravo na grad, koji su u svom djelovanju posebnu pažnju obratili na pokušaj "uspostavljanja nadzora nad životnim okruženjem u korist lokalne zajednice".     

Prema riječima Jelene Zlatar, mjesto, doseg djelovanja i kompetencije toga "korporativnog investitora" "još nisu u potpunosti normativno regulirani". Taj novi ekonomski akter "svoje interese provodi nametanjem projekata koji nisu uvijek dijelovi promišljenih i usvojenih urbanističkih planova ili čak i unatoč postojećim urbanističkim planovima". On donosi odluke u ime građana i najviše utječe na izgled grada u posttranzicijskom razdoblju Hrvatske jer ima najveću ekonomsku moć, koja je "neostvariva bez pomoći političkih aktera koji legaliziraju njegovo djelovanje". Stoga autorica upozorava na spregu između političkih i ekonomskih tipova aktera. U tom kontekstu E3 naziva Hrvatsku "vulgarnoliberalnom državom", a stanje u urbanizmu definira "visokoreguliranim kapitalizmom", koji je "reguliran kroz ulogu poduzetnika i legitimiranih totalitarnih elita".

Poduzetnik planira grad

Kao primjer sprege korporativnog investitora i političkih struktura navodi se eklatantan slučaj trgovačkog centra "Cvjetni" na Cvjetnom trgu u Zagrebu, koji je ostvaren "u korist investitora pod krinkom javnog interesa". Naime, kao što je upozoreno i u nekim ranijim istraživanjima, zbog tog projekta "srušene su dvije spomeničke kuće, dio ulice pretvoren je u ulaz u podzemnu garažu, a javne institucije postale su servisom privatnih interesa". To je pak dovelo, kako navodi autorica, do promjena značenja termina javno-privatnog partnerstva pa "privatni partner preuzima ono što javni iz bilo kojega razloga ne može ostvariti", preuzimajući "brigu" o javnom sektoru.   

Ili riječima A3, "poduzetnik se ne pojavljuje niotkuda, već on vodi planiranje Grada. Tako je Horvatinčić mogao sam napisati program za 'Cvjetni', sam izabrati članove žirija, sam odabrati izvođače radova, sam napraviti novi urbanistički plan za 'Cvjetni' i realizirati rampu u pješačkoj zoni na gradskom zemljištu, a sve na osnovu 'javnog interesa', koji je opet sam napisao".

No i banke su jedan od ključnih aktera na urbanističkoj sceni Hrvatske. Upravo njih ispitanici vide kao glavne planere grada jer prema nekim mišljenjima signaliziraju gradskim tijelima koji projekti "mogu i trebaju proći". Kako iznosi E4, "u ovom trenutku banke planiraju grad. One pale crveno svjetlo kad nešto nema veze s ekonomskom logikom, a daju zeleno svjetlo kada procijene da projekt koliko-toliko drži vodu. Dakle, banke i financijski sektor preuzeli su ulogu planiranja grada i prostora". 

Posebno je zanimljiv dio koji govori o javnom dobru, odnosno javnom interesu. Po navodu autorice, pitanje javnog interesa potpuno se mistificiralo, a sam pojam je postao nejasan i nedefiniran, postavši formalnom kategorijom kojoj se "ne pridaje  potrebna važnost". Zapravo je došlo do obrata pa se javno dobro i javni interes definiraju kroz moć investitora, iako bi se trebali odrediti kroz javni diskurs, kao što je uostalom bilo već u pretprošlom stoljeću, kada se u prvim GUP-ovima iz 1865. i 1887. godine "javni prostor bio temelj razvojne politike". Tu tvrdnju potkrepljuje primjerima tri velika gradska projekta – Zelene potkove, Tuškanca i Mirogoja, koji su u drugoj polovici 20. stoljeća prihvaćeni kao kulturna dobra, no nakon vrijednosnog obrata u 21. stoljeću javno dobro ili javni prostor gube svoje prvotno značenje i više se ne vrednuju na njegov izvorni način. Kao novost se pojavljuje pseudo-javni interes i pseudojavni prostor, kojima se određuje prostor koji se samo predstavlja kao javni, a to zapravo uopće nije.  

Stihijski urbanizam

Također, postavlja bitno pitanje: je li u slučaju Zagreba, u kojem se nakon Domovinskog rata "planiranje" odvijalo pod utjecajem tržišne logike i kapitala, uopće bila riječ o urbanoj obnovi? Naime, urbana obnova ne podrazumijeva samo revitalizaciju, regeneraciju i rekonstrukciju pojedinih dijelova grada, nego i svojevrsnu rehabilitaciju i poboljšanje kvalitete života u zajednici te očuvanje prirodnih i društvenih vrijednosti. Nakon analize zaključuje da u Zagrebu nakon 2000. godine nije postojala prava urbana obnova nego samo "parcijalne intervencije u prostor" pri čemu se nije uzimao u obzir "grad kao cjelina", kao ni stavovi stanovnika prema intervencijama u prostor. Stoga je u najboljem bila riječ o "parcijalnoj rekonstrukciji" ili, kako to navodi IP4, "točkastom planiranju", odnosno "stihijskom urbanizmu".  

Također, bavila se pozitivnim i nadasve inspirativnim iskustvima urbane obnove u velikim europskim megapolisima kao što su London i Pariz, uspoređujući tamošnju situaciju s hrvatskim kontekstom. Prema njezinu mišljenju u Hrvatskoj prevladavaju neplanirane intervencije u prostor, dok  veliki europski gradovi imaju detaljne programe urbane obnove po kojima razvijaju različite i često složene gradske projekte. Prioritet imaju projekti koji su od vitalnog interesa za razvoj grada. Kao što se i očekivalo, istraživanje je pokazalo da je "odnos partnera u ulaganju i dijeljenju dobiti bio jasan, a projekti su bili financijski i organizacijski kvalitetno vođeni, s točno određenim vremenskim ostvarenjem pojedinih etapa". Ne treba ni spominjati da je krajnji cilj bio – javno dobro, na korist građana.

Autorica tvrdi da su se u Zagrebu, za razliku od Europe, nagomilali "neplanski, neosmišljeni projekti", bez strategije, koji su bili vođeni privatnim interesima investitora, što se negativno odrazilo na vizuru Zagreba. Iz samog procesa izgradnje najčešće su bili isključeni predstavnici gradske vlasti, a u obzir se nije uzimalo ni mišljenje građana ni javno dobro. Takva metoda postranzicijske, profiterske gradnje najvidljivija je kod visoke poslovne izgradnje – poslovnih tornjeva kao što su Hoto Business Tower, Zagreb Tower i Eurotower, zatim trgovačkih centara i podzemnih garaža, recimo na Cvjetnom i Kvaternikovu trgu. Projekti tog tipa nastajali su bez ikakve vizije, plana i strategije, tvrdi autorica, u interesu investitora i njegova profita, a ne javnog dobra. Kao najeklatantniji primjer takve filozofije spominje javne garaže, koje  "svakako nisu zamišljene primarno kao prometno rješenje, već kao izvor investitorove zarade".

Na primjeru Hoto Business Towera na Savskoj cesti investitora Tome Horvatinčića ispitanici su ustvrdili bitne promjene u načinu planiranja Zagreba od 1980-ih do danas. Prije su interese u prostoru definirali planovi, a sada to čine investitori. P2 je to objasnio ovako: "Zanimljivo je, kada promatramo Hoto Tower na Savskoj, kako se dopušta investitorima da definiraju interese. U '80-ima i ranije bila je nezamisliva gradnja na zajedničkoj trasi. Sada se krše ta jasno definirana pravila. Ovdje je zgrada ušla u prostor željeznice na manje od dva metra, što je nedopustivo". Arhitekt Marijan Turkulin, autor tog nebodera, ustvrdio je kako "onima koji investiraju gotovo je bitno samo rentabilno izgraditi i zaraditi na preprodaji", a S2 pozabavio se interesom investitora, zaključivši da im je bitno samo to da "umnože broj katova i da ih zatim iznajme, tako da tu nema kontrole visine ni gabarita". No možda je A2 to najbolje sažeo sljedećim riječima: "Dogodilo se ono što se u gradu ne bi smjelo dogoditi i što nikad nije bila tradicija u planiranju grada – jednom se investitoru išlo na ruku nauštrb građana i javnog prostora." 

U slučaju trgovačkih centara, nastalih kao rezultat masovne potrošnje i konzumerizma, gdje se "homo urbanit (čovjek grada) identificirao s ulogom homo consumerusa (čovjeka potrošnje)", riječ je, kako navodi  PU3, o "američkom konceptu trgovine" i o "amerikanizaciji našeg društva". No tim se konceptom mijenja poznata vizura i identitet grada i drastično se smanjuje broj trgovina u gradskom centru, primjerice u Ilici, nekad najpoznatijoj trgovačkoj ulici Zagreba, zabilježeno je zatvaranje 161 poslovnog prostora. Zbog nerentabilnosti i moguće propasti trgovačkih centara postoji realna opasnost od nastanka 'brownfieldsa'. Doduše, po nekim mišljenjima, kao što je ono GiD2, "Kaptol centar je primjer pozitivne prenamjene zemljišta" koji je ponudio blizu centra "trgovačku i zabavnu funkciju".

Manjak propisa

Na kraju knjige Jelena Zlatar upozorava na važnost interdisciplinarne suradnje različitih stručnjaka u urbanoj obnovi grada, jer se tom kompleksnom problematikom ne bi smjeli baviti samo arhitekti i urbanisti. Osim toga, pokazalo se da je "moć struke vrlo mala", kako ističe IP3, "katkada stavljena pred zid, pritisnuta mobbingom, katkada potkupljena". Gradskom urbanom politikom morali bi se baviti stručnjaci raznih profila, od ekonomista i geografa do pravnika i antropologa, koji bi objedinili sve aspekte u urbanoj obnovi grada.

Tako bi sociolozi, kako navodi S6, trebali artikulirati "minimum zajedničkog interesa", a etnolozi i antropolozi, između ostaloga, definirali bi pojmove "građanskog" i "građanstva", ali se pozabavili i "ljudskim potrebama". Demografi su  naveli da bi trebalo uvesti geografske kriterije  u planiranje grada te upozorili na neprimjerenost gradnje tzv. urbanih vila u podsljemenskoj zoni. Tako je GiD2 izjavio sljedeće: "Graditi zgradu na klizištu, pa to je zločin. A gradi se, u podsljemenskoj zoni, i to jako puno. Taj rahli sloj zemlje će kad tad sigurno popustiti. Prevelike zgrade na premalim zemljištima, to je apsolutno neprihvatljivo". Povjesničari umjetnosti založili su se za očuvanje starih povijesnih jezgri, koje prema njihovu mišljenju ne bi smjele služiti samo ostvarivanju ekstra profita nego im treba osmisliti funkcije. 

Pravnici su pak upozorili na manjak zakonskih propisa i akata, a ekonomisti su se usredotočili na razmatranje profitabilnosti određenih urbanih projekata u planiranju grada. Smatraju da se danas zanemaruje tzv. policentričnost gradova, što podrazumijeva stvaranje "koncentričnog kruga življenja" oko svake poslovne koncentracije. Kao primjer su spomenuli slučaj Buzina, gdje postoji oko 10 do 20 tisuća radnih mjesta, što znači "da je potencijalno riječ o 100 tisuća ljudi koji bi tamo mogli živjeti, kad bi im urbanistički plan predvidio sve što im je potrebno". A arhitekti, između ostaloga, drže da treba pod hitno napraviti novi GUP jer aktualni nikako ne može biti meritoran dokument.  

U skladu s tim stoji i zaključak knjige: urbanizam može uspjeti samo u pravnoj državi u kojoj se zakoni do kraja provode i u kojoj je javni interes građana prioritet u planiranju grada.

izvor: http://www.forum.tm/vijesti/urbane-transformacije-suvremenog-zagreba-korporativni-investitori-i-amerikanizacija-hrvatske#sthash.mjz9Cozy.dpuf

 

Komentari

Morate biti logirani kako bi mogli komentirati.

Projekt

STUDIO UP: Hotel Amarin

09/03/2017

Predstavljamo projekt Studija Up, Hotel Amarin smješten u Rovinju.

Projekt

SODA arhitekti – Kuća B

16/02/2017

Predstavljamo projekt studija SODA arhitekti: Kuća B

Projekt

Dinko Peračić i Roman Šilje - Građevinski fakultet u Osijeku

09/02/2017

Predstavljamo projekt autora Dinka Peračića i Romana Šilje: Građevinski fakultet u Osijeku