In memoriam

In memoriam - Berislav Šerbetić

Autor/izvor: UHA 18/08/2017

Berislav Šerbetić rođen je 2. lipnja 1935. u Busovači. Nakon Mostara i Sarajeva od 1942. živi u Zagrebu gdje završava osnovnu školu i gimnaziju (II. mušku). Tokom gimnazije zanima ga crtanje ugljenom i akvarel pa se upisuje u KUD „Ognjen Prica“ u kiparsku sekciju kod Ante Despota i u slikarsku sekciju kod Branka Ružića. S kiparskim radovima sudjeluje na izložbi Društva. Kolebajući se između arhitekture i likovne umjetnosti, 1954. upisuje se na Arhitektonski odjel Tehničkog fakulteta u Zagrebu. Za vrijeme studija sudjeluje na internacionalnoj izložbi urbanističkih radova studenata u Moskvi. Diplomira na AGG-u 1959. godine u klasi prof. Albinija sa zadatkom uređenja gornjegradskog podgrađa do Ilice i s novim projektom uspinjače na Grič.

Godine 1960. zapošljava se kao asistent na Katedri za izvođenje gradnja AGG-a. Nakon odsluženja vojnog roka od 1960. do 1978. zaposlen je kao projektant u Arhitektonskom birou „Centar 51“ (nekad „Ostrogović“). Kod Stjepana Planića 1965. polaže stručni ispit. Godine 1968. izabran je u tim međunarodnog projekta „Južni Jadran“ zaduženog za projektiranje turističkog naselja „Babin kuk“ u Dubrovniku, povodom čega 1972.- 73. boravi u New Yorku, gdje u birou „Stone Inc. Architect“ sudjeluje na razradi tog projekta. Na Arhitektonskom fakultetu radi od 1977. kao samostalni projektant u Zavodu za arhitekturu, od 1993. kao predavač, a od 1996. kao izvanredni profesor. Aktivan je u strukovnim tijelima te je od 1965. do 1967. bio član redakcijskog odbora časopisa „Arhitektura“, od 1973. - 77. predsjednik Društva arhitekata Zagreba, a 1974. je bio predsjednik Zagrebačkog salona. Djelovao je također u nizu odbora, specijaliziranih stručnih komisija i ocjenivačkih sudova.

2017. godine dodjeljena mu je nagrada Viktor Kovačić za životno djelo, kao najviše priznanje za cjelokupan životni opus u svim domenama arhitektonskog stvaralaštva. U nastavku donosimo obrazloženje nagrade Stručnog savjeta UHA-e, koje sumira njegova profesionalna nastojanja i ideje. 

Ljudi i prostor nerazdvojno su povezani u arhitekturi. Projektirati prostore koji će biti poticajni okvir životnih događanja može samo umjetnik koji poznaje i voli ljude. Među takve stvaraoce svakako se ubraja arhitekt Šerbetić. Poznat i priznat među strukovnim i društvenim krugovima, bio je aktivan sudionik arhitektonske scene svog vremena, a druželjubivost i otvorenost prema kolegama rezultirala je brojnim suradnjama koje su obilježile njegovu karijeru. U vremenu stvaralaštva njegov procede balansira između lokalne tradicije zagrebačke škole i različitih globalnih arhitektonskih utjecaja, pronalazeći kreativnu mjeru arhitektonskog izričaja. Već prve dvije autorske realizacije jasno potvrđuju njegovu suverenost u formuliranju stava prema aktualnim svjetskim arhitektonskim  tendencijama.

Kao tridesetogodišnjak sredinom šezdesetih projektira svoju prvu autorsku realizaciju -  stambene nebodere na zagrebačkom Trnju. U kontekstu aktualnih zbivanja u tadašnjoj državi (velikih potresnih razaranja u Makedoniji) mladi autorski tim (Šerbetić, Iveta, Richter, Korenik) radi trojni niz sedamdesetmetarskih tornjeva u seizmički nepovoljnom zagrebačkom području. Projekt kojim povezuju funkcionalističku doktrinu zagrebačkog modernizma i suvremene monumentalne brutalističke elemente kutnih kontrafora koji svojim ekspresivnim linijama trajno obilježavaju ovo djelo u lokalnom metaforičkom nadimku „Rakete“. Megamjerilo arhitektonskih volumena korespondira s jakom prometnom transverzalom Slavonske avenije.  Stambena funkcija jasno je promovirana kroz teksturu pročelja i formirani postament kompleksa u vidu pješačkog platoa koji stanarima nudi različite scenarije korištenja.

Desetak godina kasnije, odmah nakon prvonagrađenog natječajnog projekta (s arh. Filipčić) slijedi druga autorska realizacija - Spomen dom boraca NOR-a i omladine u Kumrovcu koja je trajno obilježila i istaknula Šerbetića na tadašnjoj arhitektonskoj sceni. Globalne ideje sedamdesetih koje se nakon formalnih ekspresija strukturalizma i brutalizma okreću regionalizmu, afirmiranju konteksta i vraćanju ambijentalnim izvornim vrijednostima kreativno su utkane u ovaj projekt. Rafiniranim osjećajem za vernakularnu ambijentalnu specifičnost generiran je typos koji nadograđuje topos. Na vrhu jednog od brežuljaka Hrvatskog zagorja stvorena je arhitektonska kompozicija volumena koji se gabaritima nenametljivo kontekstualno uklapaju u krajolik, formirajući izvrsne prostorne sklopove isprepletenih otvorenih i zatvorenih sadržaja, svrstavajući ovaj projekt u jedan od onih koji su obilježili tu dekadu hrvatske arhitekture.  

Osamdesete koje unose postmodernu filozofiju u naš prostor zaokružile su njegov opus koji i dalje ostaje na izvoru tradicije modernističkog oblikovanja zagrebačke škole, kreativno usvajajući globalne utjecaje u potrazi za čistoćom oblikovanja i misli.

Suradnja s kiparom Bakićem u stvaranju monumentalnog Spomenika ustanku naroda Banije i Korduna na Petrovcu, najvišem vrhu Petrove gore, dokazuje njegovu spremnost i umijeće da arhitektonskim pristupom interpretira kiparsku formu i da se suvereno odnosi prema drugom, kiparskom mediju, kojem je i sam bio sklon u mladosti, nadograđujući i upotpunjavajući njegovu vrijednost.

Krajem osamdesetih, gotovo istovremeno slijedi realizacija dva projekta koji su trajno obilježili zagrebačku metropolu: preuređenje Trga bana Josipa Jelačića (s arh. Kranjc, Silađin), koji je postao novo lice zagrebačkog identiteta; i izgradnja poslovno sportskog kompleksa „Cibona“ (s arh. Hržić, Piteša), dominantnog, vizualno upečatljivog, gradskog repera, kojim je urbanistički delikatna situacija preformulirana u maestralni arhitektonski prostorni sklop. Tadašnje općeprihvaćene tendencije za kohezijom između projektiranja arhitekture i grada afirmirane su kroz oba projekta u različitim mjerilima. Dok je preuređenjem centralnog trga nekadašnji prometni urbani prostor redizajniran u novi dnevni boravak građana, kod kompleksa „Cibona“ kuća postaje grad u malom s integriranim urbanim elementima trga i pješačkog pasaža.

Neumornim samozatajnim stvaranjem čitavog niza arhitektonskih natječaja, projekata i realizacija ostvaren je impozantan opus radova, koji sagledan kroz vremensko razdoblje djeluje impresivno, a ostvaren je u ozračju njegovog optimističnog duha i nezaobilazne duhovitosti. Kreativnu energiju kojom je nadilazio najrazličitije projektantske zadatke gotovo da je nesebično poklanjao, a svojom vedrinom zračio je među kolegama gradeći život i svijet boljim.