Knjiga

Janson za slijepe traži izdavača

Autor/izvor: Vjesnik.hr 25/01/2012

U nastavku prenosimo tekst s Vjesnik.hr-a o ovoj metodi i njenom nastanku.

Kada je prije deset godina slijepi prijatelj povjesničarke umjetnosti Nataše Jovičić rekao: »Sve bih dao da mogu vidjeti Mona Lisu«, začela se jedna od najljepših priča o kojoj bi neki engleski ili američki redatelj snimio film!

Povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka rijetko velika srca, vođena prijateljevom željom, deset godina istraživala je mogućnosti da prijatelju ostvari želju, izumivši originalnu znanstvenu metodu koja omogućuje slijepim osobama »vidjeti« ne samo slavna umjetnička djela, nego i doživjeti boje!

Prije četiri godine osnovala je prvu taktilnu i multisenzornu galeriju koja triput godišnje u okviru zagrebačke Moderne galerije predstavlja kapitalne radove hrvatske moderne koje mogu u potpunosti doživjeti slijepi.

O novoj i revolucionarnoj metodi autorica je napisala knjigu »Kako dodirnuti sliku« koja, iako predstavlja svjetski novum, još čeka na izdavača! U knjizi je obrađeno deset svjetskih remek-djela uključujući Mantegnu, Caravaggia, Muncha i Picassa te je već sada zovu »Janson za slijepe«.

Zahvaljujući Ministarstvu kulture, knjiga je na hrvatskom i engleskom jeziku predstavljena u muzeju Guggenheim u Bilbaou i Atheneumu, u »sirovom obliku«, čekajući tiskano izdanje.

Nova metoda naišla je na veliko oduševljenje svjetskih stručnjaka, ističe Nataša Jovičić, inače vrlo dobro poznata javnosti. Kao ravnateljica Spomen-područja Jasenovac, pokrenula je realizaciju nova i sofisticirana postava u spomen na žrtve, u skadu sa suvremenim muzeološkim praksama najvećih muzeja holokausta, od Washingtona do Berlina. Autorica je i više zapaženih knjiga nastalih u suradnji s pokojnim beogradskim gradonačelnikom i slavnim arhitektom Bogdanom Bogdanovićem, koji je posljednje godine života proveo u bečkom egzilu bježeći od Miloševićevih egzekutora.

Kako je nastao njezin fascinantan projekt za slijepe i slabovidne pojasnila nam je u cjelosti. Kako ističe, bila je potaknuta »istinskom željom pomoći slijepom prijatelju Ivici Bagariću, danas studentu psihologije«. Kada je poželio »vidjeti Mona Lisu« počelo je njezino veliko istraživanje. Nova saznanja izmijenila su njezinu percepciju, koja je dotad bila ograničena na vjerovanje da je »ono što vidimo upravo to što vidimo.«

S Ivicom Bagarićem, koji se suočavao s nizom poteškoća prilikom svladavanja likovne umjetnosti, provela je mnogo vremena razgovarajući o slikama. U takvim razgovorima uvijek je, ističe, bilo potrebno cjelinu nekog događaja ili slike opisivati s puno detalja, čime je razgovor »često bio sličan satu anatomije«.

Znanja o slijepima usavršila je za vrijeme magistarskog studija u SAD-u gdje se prvi put susrela s ozbiljnim temama u obrazovanju slijepih, završivši Hadley School for the blind u Chicagu koja joj je »otvorila nova vrata prema drugoj percepciji«.

Posjetila je i galerije koje nude likovne sadržaje za slijepe (taktilne galeriju Louvre u Parizu, Tate Modern, Victoria i Albert Museum u Londonu, Ritmahyer institut u Trstu i druge), a u kojima se likovno djelo najčešće interpretira uz pomoć tehnike reljefa. Unatoč tim saznanjima, željela je stvoriti novu metodu kojom će slijepi moći doživjeti sliku u ishodišnom mediju, mediju slikarstva - crteža na papiru, u plohi.

Shvatila je da »slika slike« mora biti taktilni dijagram, kakve je poznavala od prije u geografskim kartama, slikovnicama za djecu i matematičkim grafikonima koji se otiskuju kao taktilni dijagrami za podučavanje. Crteži se pretvaraju u taktilne dijagrame uz pomoć stroja koji od crnih elemenata otisnutih na papiru izrađuje ispupčenja.

Odlučila je za početak istraživanja odabrati njoj najdražu sliku iz korpusa hrvatske moderne umjetnosti, »Autoportret sa psom« Miroslava Kraljevića. »Analizirala sam tu sliku vrlo detaljno - opisala sam kompoziciju, sve elemente forme, liniju, plohu i detalje u slici. U slici sam tražila detalje za koje sam držala da ih treba povećati«, ističe.

Tada je krenula u drugu fazu kada je trebalo opis pretočiti u taktilni dijagram. Prema njezinoj analizi i reprodukciji originala, povjesničarka umjetnosti i vrsna crtačica Zrinka Ostović izradila je crtež koji opisuje kompoziciju, liniju, plohu i formu.

»No ubrzo smo ustanovili da jedan crtež nije dovoljan za potpuno razumijevanje slike, nego da treba, kao u filmu, zumirati važne detalje i njih pokazati u zasebnim taktilnim dijagramima.«

Najveći izazov bio je prezentirati boje unutar crno-bijelog taktilnog dijagrama. »Moj prijatelj nije prestajao inzistirati da uključimo i boje, iako se meni samoj isprva činilo da je ta dimenzija slijepima nedokučiva. Rješenje je bilo da se svakoj boji u slici pridruži određena tekstura i da se to pokaže na zasebnom dijagramu. No, kad se tako precizno izrađeni taktilni dijagrami pokažu slijepoj osobi, ona bez vodstva neće znati što oni prikazuju«, govori Nataša Jovičić.

Stoga je načinila audiovodstvo, sličan GPS tehnologiji, koje daje točne upute gdje treba položiti ruku na taktilnom dijagramu, kako se kretati kroz sliku, koliko centimetara u lijevo ili prema dolje. Riječju, tek kada slijepa osoba obavlja dvije radnje istodobno - pažljivo sluša audiovodstvo i rukom dodiruje taktilni dijagram, može u mislima stvoriti predodžbu slike koju proučava. Čitanje analiza umjetničkih djela za audiovodstvo povjereno je Helgi Vlahović, koja je i sama povjesničarka umjetnosti.

Metoda koja je naišla na svjetsko zanimanje zove se »1 u 5«, odnosno jedna slika u 5 taktilnih dijagrama. Slika koja se prezentira postavljena je u originalu ili replici, kao fotografija, na zidu galerije kako bi je slabovidne osobe mogle vidjeti, a ispod nje na posebno izrađenom stalku postavlja se 5 taktilnih dijagrama formata A 4 koji se dodiruju i koje slijepa osoba može doživjeti , vidjeti dodirom.

U prostor taktilne galerije pozicionirane su uvijek i dvije skulpture. Kao rezultat svih istraživanja, u lipnju 2009. godine u Zagrebu je otvorena Taktilna galerija u kojoj je metoda prvi put primijenjena. Dosad je novom metodom na tri izložbe prikazano devet djela za slijepe, skulptura i slika moderne umjetnosti - »Crtač« Lea Juneka iz 1940., skulptura »Portret Sanje« Dušana Džamonje iz 1960., reljef Frana Kršinića »Daphnis i Cloe« iz 1920., »Golgota« Ljube Babića, replika bana Jelačića, »Pas« Branislava Deškovića, » Žena« Ksenije Kantoci i »Glava A. G. Matoša« Marije Ujević.

U Ulmu još uvijek traje izložba hrvatske moderne na kojoj je predstavljen i koncept multisenzorske izložbe, ističe Nataša Jovičić. Projekt je, po njezinu mišljenju »potvrdio da slijepe osobe mogu vidjeti sliku, kao i videće osobe, samo s drugih osjetilnih razina«. Pomoću njega se i šira javnost upoznaje s pravima manjina i važnosti suzbijanja negativnih stereotipa.

»Voljela bih sve što smo do sada izložili u Taktilnoj galeriji pokazati i na međunarodnoj sceni. Prvo u Londonu jer je tamo publika vrlo osjetljiva. Nadam se da će naš hrvatski proizvod biti i vani prepoznat upravo kako je i kod nas«, ističe Nataša Jovičić.

Fotografija i tekst: Vjesnik.hr