Idis Turato nagrađivani je hrvatski arhitekt koji je projektirao brojne vrtiće, škole, hotele, muzeje, trgovačke centre… Trenutačno je zaokupljen radom na hotelu od 25 soba i vinskom podrumu za vinara Rožanića iz Motovuna. Budući da i predaje na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu, živi na relaciji Rijeka – Zagreb.

 

Sada ste angažirani na projektu motovunskog hotela. Prije dvije godine dovršen je hotel Navis koji je također Vaše djelo. Koliko ste se preorijentirali na turizam?

Puno sam posljednjih godina radio hotele, jer se u turizmu pojavila kritična masa poduzetnih i veoma pametnih ljudi koji su se kao privatni investitori pokazali sposobnima povući novac iz fondova Europske unije. Riječ je o manjim, održivim hotelima, jer mi se čini da više ne smijemo živjeti u uvjerenju da ćemo raditi isključivo nove “Babine kukove” s 5000 soba. Takav koncept turizma i hotelijerstva se danas, ako i postoji, preselio u Dubai, Katar, Kinu ili Singapur.

 

Arhitektonski-biro-Turato-Roxanich-Motovun-01_3D-simulacija

 

Kakva mora biti suradnja investitora i arhitekta?

Investitor i arhitekt moraju biti jedno tijelo, a njihov međusobni klik je preduvjet suradnje. Arhitektura se ne može raditi bez druge strane. Danas ima mnogo pametnih i informiranih investitora koji dobro paze što rade. I kada angažiraju arhitekta, ne angažiraju ga samo iz umjetničkih i estetskih razloga, nego vide da će sa njime riješiti probleme koje stoje pred njim. Zato se ja oduvijek borim za potpuno resetiranje pozicije i uloge arhitekta. Arhitekt je menadžer promjene, a ne isključivo umjetnik kako se to godinama sugerira. On mora upravljati brojnim nepredvidivim odnosima, sustavima, ne samo prostornim i oblikovnim. Arhitektonska struka danas je izuzetno složena.

 

Korespondira li obrazovni sustav s potrebama tržišta za arhitektima?

Smatram da fakulteti u Europi trenutačno proizvode puno i previše arhitekata. Na većini fakulteta arhitekture se tijekom studija na žalost ne govori studentima o tome da će mnogi od njih biti tehnički crtači, BIM 3-d radnici, jer je 90 posto današnje arhitekture, zbog sveopće digitalizacije, standardizacije i softverizacije, samo puko tehničko crtanje, što baš i nije neki privlačan posao. Na poziciju na kakvoj sam danas ja će, realno, doći jedan od 500 diplomiranih arhitekata. Taj proces iziskuje talent, ali i beskrajnu koncentraciju, volju, trud odricanje… Srednjoškolcima se daje kriva informacija bazirana na stanju iz 19. stoljeća kada je u svijetu, ali i u Hrvatskoj, bilo bitno manje arhitekata pa ljudi krenu studirati s krivom idejom.

Rješenje je možda da se fakulteti raspodijele na niz specijaliziranih dijelova – inženjerski, menadžerski, planerski, građevinski, umjetnički prema afinitetima ljudi. Pri gradnji i projektiranju je potrebno mnogo stručnjaka, ne samo arhitekata umjetnika. Nama nedostaje veliki broj izvođača, planera, aktivista, kvalitetnih konstruktora, menadžera… Definitivno je previše arhitekata umjetnika – njih nam toliko ne treba. U arhitekturi ima posla za šefove gradilišta, osobe zadužene za izdavanje građevinskih dozvola, stratega u turističkim kompanijama, planera u jedinicama lokalne uprave i samouprave… Sve to su silno važni poslovi, a arhitekti kao da su se iz nekog razloga potpuno prebacili na dizajniranje, interijere i estetiku, gdje često Ikea ili Muji to bolje radi od njih.

 

Moraju li arhitekti biti i menadžeri?

Onaj tko priča da je arhitekt samo umjetnik, taj želi loše struci i osobno me duboko vrijeđa. Naravno da ja, kao i svaki dobar umjetnik, moram imati apstraktni pogled na svijet i nužnu umjetničku crtu, nazovimo to dar ili talent, ali ne bih mogao preživjeti ni funkcionirati niti tjedan dana na tržištu da nisam menadžer. Tako je bilo i u socijalizmu, samo višak kapitala ili dobit nisu išli u privatni džep. Arhitekt shvaća cjelinu, ima pregled na sve dionike, sustave i dijelove složenog procesa koji se zove gradnja. Ako ne zna s novcem, ne može raditi za klijente koji mu na raspolaganje stave 100-ak milijuna kuna.

Radio sam nedavno bazen u Vukovaru vrijedan 75 milijuna kuna. Siguran sam da nitko ne bi umjetniku dao taj iznos da se s njime „igra“. U projektu su zato sudjelovali i brojni stručnjaci, a meni najvažnija za čitav proces bila je ekonomistica, direktorica fonda za obnovu Grada Vukovara Ljiljana Blažević. Još je niz ljudi koji su menadžerski vodili projekt. Isto je bilo i s lošinjskim Muzejom Apoksiomena. Ne možete preživjeti ako nemate i taj menadžerski dio.

 

Arhitektonski-biro-Turato-Bazen-Vukovar-_Foto-Bosnic+Dorotic

 

Na jednom ste predavanju nedavno rekli kako je danas lakše graditi izvan gradova.

Čini mi se da su ljudi danas, a pogotovo u Hrvatskoj, na neki način blokirani kvazi demokratskim procesima, planovima i pravima na odlučivanje. Danas jedna facebook kampanja o izgradnji običnog kvartovskog parka može sve potpuno blokirati u odlučivanju. Pogledajte gradonačelnike, planere i PR stručnjake u gradovima, gotovo da ne mogu donijeti niti jedno rješenje, boje se glasova birača. Izvan gradova je puno “lakše” graditi, jer ljudi tamo manje misle o planovima, ne vide procese, nije im stvar ispred njihove kuće, u kvartu, na ulici, u “javnom prostoru”.

Možda je najbolji (ili najradikalniji) primjer za to razvoj Dugopolja pored Splita. Nitko nije bio fokusiran na to mjesto pored autoceste, a ono je postalo privlačnije i pogodnije europskim kompanijama, jer su dobile dozvolu izgraditi veća, prostranija skladišta i ogromne hale. Svi procesi su tekli legalno, a opet puno brže nego u gradovima, jer nitko nije obraćao pažnju. Izbjegle su se debate, brige i fokusi “prava na grad” koji su možda bili na Splitskoj rivi, ili u Palači.

 

Koliko je danas važno graditi „zeleno“?

Arhitekti oduvijek paze na detalje i školovani su da grade održivo. Ali mi se čini da u današnje vrijeme i održivost i zelena gradnja postaju mit. Energetska učinkovitost se mjeri po tome koliko smo stiropora stavili na fasadu. A moguće je okrenuti stvari i pogledati projekte iz primjerice Francuske, gdje arhitekti Lacaton Vassal stare nebodere iz 60-ih godina prošlog stoljeća nadograđuju balkonima i ostakljenim vrtovima. Rezultat su energetski učinkovitiji stanovi veće površine. A mi lijepljenjem stiropora pogodujemo proizvođačima termoizolacije. To nije zelena arhitektura! Zelena arhitektura je inteligentna. Ona s jako malo novca omogućava da čovjeku bude puno bolje, komfornije i udobnije.

 

Arhitektonski-biro-Turato-Drvena-Kuca-Foto-Bosnic+Dorotic

 

Kritični ste prema novim trendovima uređenja ureda, opuštenoj atmosferi sjedenja na foteljama…

Mislim da smo svi svjesni duboke krize rada. Za nešto što želite dobro raditi, fokusirano misliti, predano se baviti time, čini mi se da ne možete biti pored još sto ljudi koji piju kavu, chataju, nego morate imati mir. Prostor rada i dalje će biti fokusiran na čovjeka, pojedinca, no mora mu omogućiti mir i koncentraciju, a u određenom trenutku mu pružiti kolektivnost za donošenje dobrih odluka i za komuniciranje. Tu će trebati nastati neki novi prostor između zajedništva, ali i intimnog mirnog rada. Trenutačno je poništena razlika između dnevnog boravka, poslovnog prostora i ugostiteljstva. Sve je negdje između zabave, chata i površnoga rada. Potpuno dekoncentrirano i nimalo fokusirano.

 

Sudjelujete i u projektu Rijeka Europska prijestolnica kulture 2020. Koje su glavne ideje na kojima projekt počiva?

Rijeka kao Europska prijestolnica kulture će tematizirati tri teme – gdje ljudi žive, što je to common ground, što je zajedništvo i oko čega bi se ljudi trebali okupiti s obzirom na promijenjene uvjete rada, te temama migracija i digitalizacije.

Zbog promijenjenih uvjeta rada u Rijeci radnika gotovo da nema, postoji još samo 3. Maj. Problematizira se dakle pitanje što ćemo u Rijeci raditi, kako ćemo migrirati, odnosno tko će i zašto dolaziti kod nas i hoće li u digitalnom vremenu uopće biti potrebno da netko dolazi u Rijeku. To je kontekst projekta Rijeka – Europska prijestolnica kulture 2020. Mi se još dodatno bavimo vodom kao energentom koji je ujedno kapital i infrastruktura. U slučaju Rijeke ona je i narativ jer je grad nastao na vodi.

 

Tu se postavlja pitanje propadanja naših kapaciteta poput Haludova na Krku. Kako i koliko i može li uopće zajednica utjecati i zaustaviti devastaciju?

Haludovo je rezultat kombinacije nebrige i privatizacije. Taj hotel arhitekta Magaša kakav je bio, bi sigurno preživio kao što je u nekom obliku preživio i Solaris. A izlaz iz trenutačne situacije je jako teško naći. Međutim, ne treba podcijeniti kompleks niti ovakav kakav je danas – ruševina. Sa studentima na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu sam razmatrao mogućnost očuvanja Magaševog skeleta kao inspirativne ruševine. Upravo propast ponekad može biti zavodljiva, ali za to treba imati hrabrosti.

Turizam ne treba gledati isključivo kao spomenik ili baštinu. Ja sam inače i osobno vezan za Malinsku i Haludovo jer je moj otac kao arhitekt s Magašem projektirao Ribarsko selo, dio kompleksa Haludovo. Haludovo je stalo jer nije moglo apsorbirati nove paradigme globalnog turizma. Danas se više ne traže iste sobe kao prije 30 godina – veličine nisu iste, sanitarni uvjeti nisu isti. Izmijenile su se i ideologije jer ljudi danas zbog društvenih mreža moraju upražnjavati drugačije i svima prihvatljive vidove turizma. Turizam stvara trendove, brendove, moderira mišljenja kojima se neki stari kapaciteti ne mogu prilagoditi.

U turizmu je teško sačuvati nešto kao baštinu. Najbolji primjer turizma koji sam sebe neprestano “reinventa” je Las Vegas. Nastao je iz ničega, ali tamo nema više ništa od onog prvog Las Vegasa. Nema zaštićenog spomenika – jednostavno se nadograđuje novi na stari.

Puno ljudi dolazi u Haludovo jer je napušten. Stoga je moguće kreativno isprogramirati da Palace ostane kao okvir, “spomenik” u kojem se živi. Obnoviti ga do savršenstva, do zadnje lampe, stolice, tepiha, keramike i hotelskog ključa. Da otputujete u neko drugo vrijeme, kao u filmu. Tu bi se doduše mogao pojaviti problem pravilnika i standarda u hotelijerstvu kao glupi birokratski dokument. Ponovo problem i padamo na ispitu.

Ipak, najveća je prepreka vlasništvo i tu nema pozitivnih vijesti. Treba imati na umu da će taj nekada velebni hotel ubrzo propasti potpuno, urušiti se. I to je brutalna istina.

 

Izvor: tockanai.hr