Posao stručnog žirija u odabiru najboljih ostvarenja koja će biti kandidati za godišnje nagrade je sigurno zahtjevan, stresan, a u konačnici i odgovoran. Nije svejedno tko su kolege koji sudjeluju u tom žiriju i treba im svima zahvaliti što su preuzeli tu odgovornost. Isto tako, UHA bi trebala biti jedina relevantna institucija koja ocjenjuje uspješnost hrvatske arhitekture i urbanizma i zbog toga je bitno da nominirani, a kasnije i odabrani radovi reprezentiraju stvarno stanje hrvatske arhitekture i urbanizma kao i suvremene puteve kojima se krećemo i ciljeve koje nastojimo ostvariti.

Sam razgovor s nominiranim autorima i stručnim žirijem ostavio je dojam da su ponuđeni odgovori za cilj imali samouvjeravanje kako su cijeli proces i konačne odluke najbolje moguće - za struku, za društvo, za budućnost. U tom samouvjeravanju izrečeno je puno kontradiktornosti iz čega mogu zaključiti kako ni sam stručni žiri, a ni sudionici iz publike nisu potpuno sigurni da su pretpostavljeni ciljevi nominiranja, a kasnije i nagrađivanja ostvareni ili ostvarivi.

Ono na što nije jasno i cjelovito odgovoreno, a smatram da je presudno za budućnost arhitektonske struke, može se sažeti u dva pitanja. Zbog čega u doba hiperprodukcije gradnje broj kandidata za godišnje nagrade kontinuirano opada? I drugo, što ovogodišnji kandidati, kao i možda recentne nagrade govore o identitetu arhitekture i urbanizma u Hrvatskoj i koji je njihov doprinos europskoj i svjetskoj praksi?

U nastavku nudim odgovore članstvu DAZ-a, a i ostatku arhitektonsko-urbanističke zajednice.

Kao prvo, smatram kako nagrade već dugi niz godina ne odražavaju stvarno stanje arhitektonske i urbanističke prakse. Takva selekcija demotivira najveći broj praksi u promišljanju kandidatura za Godišnju izložbu ostvarenja. S druge strane, percepcija većine arhitektonsko-urbanističke zajednice o djelovanju UHA-e je godinama negativna i nezainteresirana. U tom kontekstu, samo uski krug pojedinaca angažiranih oko UHA-e uspijeva motivirati svoje neposredne suradnike, prijatelje i generacijski bliske kolege na kandidiranje. U tom uskom krugu kolega koji predlažu stručni žiri, motiviraju kandidature, usmjeravaju stručne politike kojima se onda vodi i odabir nominiranih, nema dovoljno (samo)kritičnosti, što možemo vidjeti i u ovoj epizodi Prednjeg plana.

Arhitektonsko-urbanistička zajednica je u krizi identiteta. Podijeljena je u dvije grupe. Jednu manju, u kojoj prevladava otuđenost i narcizam, koja samopouzdanje crpi iz tridesetogodišnjeg samouvjeravanja u samodostatnost i iluzije o mogućnosti neograničenog eksploatiranja ideala i vrijednosti koje su nam ostavila velika strukovna imena kao što su Viktor Kovačić, Drago Ibler, Drago Galić, Vlado Antolić, Bernardo Bernardi, Neven Šegvić. I drugu većinsku, u najvećoj mjeri pasivnu, odnosno pasiviziranu nakon odbijanja sudjelovanja na sajmu taštine.

Ovogodišnji kandidati za nagrade, slučajno ili namjerno, potvrđuju ovu tezu.

S jedne strane za najveće godišnje ostvarenje nominiran je serijal Betonski spavači, čiji su doseg i utjecaj na razumijevanja što bi arhitektura i urbanizam u društvu trebali značiti toliko značajni da uopće ne bi smjelo biti upitno treba li nastaviti s tim programom. No za razliku od serijala Moderna vremena, koji je pratio povijest industrijskog dizajna i koji je završio pozitivno prikazujući novi identitet Hrvatskog dizajna, stvorenoga u novom društveno ekonomskom i integracijskom okruženju, serijal Betonski spavači i komentar u medijima kolege Maroje Mrduljaša ostavljaju gorak okus sumnje u vrijednosti svega što smo posljednjih tridesetak godina stvarali. Nominacijom Betonskih spavača za Nagradu „Viktor Kovačić“ stručni žiri je uputio istu takvu kritiku svim ostvarenjima, a posljedično postavio i nepotreban ideološki teret Spavačima kao dokumentarističko-osvještavajućem serijalu o arhitekturi i urbanizmu.

Za Nagradu za stambenu arhitekturu nije nominirana niti jedna od višestambenih zgrada realiziranih posljednjih godina. U hiperprodukciji višestambene gradnje, mjesta nema niti za nekoliko projekata koji su realizirani nakon provedenih arhitektonsko-urbanističkih natječaja. Poruka je jasna - sve realizacije u višestambenoj arhitekturi nisu dostojne niti da se kandiraju na godišnjoj izložbi, a ako je neka i bila kandirana, nije prihvatljivo da bude barem jedan od kandidata za Nagradu „Drago Galić“. Uz poruku ide i činjenica da će 5. put u kontinuitetu Nagrada „Drago Galić“ biti dodijeljena tipologiji obiteljske kuće (i njenim izvedenicama). Umjesto da se kao struka suočimo s nedostacima višestambene arhitekture i ponudimo rješenja, samozavaravamo se s ostvarenjima tipologije obiteljskih kuća koje su građene za višestruko veći trošak od onoga što si prosječan građanin Hrvatske može priuštiti. Elitiziranjem tipologije obiteljske kuće samo povećavamo animozitet društva prema arhitekturi i ostvarenjima u arhitekturi. Ono što je najviše zabrinjavajuće, suvremenog urbanizma u nominacijama nema niti u tragovima!

U razgovoru smo potakli i temu identiteta koje reprezentiraju ove nominacije kao i njihov utjecaj na europska i svjetska stremljenja u arhitekturi i urbanizmu. I opet smo čuli jako puno samouvjeravanja, pronalazeći one pojedinačne primjere koji su uspjeli prijašnjih godina biti primijećeni na međunarodnoj sceni. Od svih nominiranih, Betonski spavači sigurno će ostaviti trag i doprinijeti razumijevanju što je bila Zagrebačka škola arhitekture te koje arhitektonske veličine je dala svjetskoj i europskoj arhitekturi. Ali u toj nekoherentnosti ideje, nejasnog stava, nedostatka autentičnosti, ove nominacije ne mogu puno ili gotovo ništa ponuditi europskoj i svjetskoj arhitekturi niti mogu ponuditi odgovore na pitanja svjetskih i europskih praksi. Na pitanje: Pedesetih godina bili smo siromašniji, a događalo se više, arhitektura se radila i promovirana je u svijetu. Kao da se ne želi ići u kulturnu promociju sredine koju će kapitalizirati pojedinci, vlada neka vrsta klaustrofobije…, 1991. godine profesor Neven Šegvić odgovara: Nije to klaustrofobija. To je pomanjkanje ambicije. Osobne ambicije i ambicije sredine. Isti odgovor vrijedi i danas, 33 godine izostanka bilo kakve ambicije suočiti se s činjenicom da su se promjene dogodile i bez ambicije sudjelovati u tim promjenama, zaboravljajući pri tome da je ono što smo dobili u nasljedstvo nastalo autentičnim zastupanjem ideala i bez podilaženja uskim interesima pojedinaca.

Kao kontrapunkt samouvjeravanju koje smo čuli, u nominacijama je prepoznata autentičnost videopodcasta Prednji plan koji je DAZ pokrenuo prije dvije godine. Uređuje ga grupa kolega koja predstavlja presjek generacija 89-90 +/- 5 (i svih koji se tako osjećaju). U svojoj različitosti oni ostvaraju apsolutnu slobodu da iznesu sve teze u vakuumu nastalom djelovanjem gore spomenute manjine, često razgovarajući s onima koji su pasivizirani ili koje se pokušava pasivizirati, i pri tome ignoriraju neargumentirana dociranja, inzistiraju na konstruktivnoj kritici, ne podilaze nedokazanim autoritetima, a od onih dokazanih očekuju argumentiranu raspravu. Iznose kritiku na djelovanje UHA-e, HKA, društava, fakulteta, ne libeći se kritizirati i vlastite uzore i očekujući od njih da izađu iz zone komfora. Obrađujući široki spektar tema, nastoje razumjeti društvo. Djelujući na ovaj način, možda ni ne slute, ali stvaraju temelje za novi diskurs hrvatske arhitekture i urbanizma i stvaraju podlogu za novu autentičnost koja je prekinuta prije tridesetak godina. Takav put vodi k samoodređenju, fokusiranju na definiranje vlastitog strukovnog identiteta u trenutnim društvenim, ekonomskim, političkim i integracijskim okruženjima, koji je nužan kako bi mogli razgovarati o boljoj budućnosti. Ovo je generacija koja je zakinuta, ali ima odgovornost i priliku stvoriti čvrstu podlogu na kojoj će buduće generacije odrastati i biti stvarni suvremeni autoriteti urbanizma i arhitekture.

Da ovo nije samo moj stav, potvrđuje i kolegica Ana Šverko: Osim toga, identitet prostora i njegovih graditelja neodvojiv je od kulturnog i društvenog konteksta, a suvremenu je krizu identiteta nemoguće prevladati bez kolektivnog suočenja s pitanjima kako, što i za koga gradimo. Zato je „Prednji plan” mnogo više od strukovnoga medijskog formata kojim se ukazuje na kompleksnost zadaća i propitivanje ciljeva s kojima se danas u Hrvatskoj, ali i šire, suočavaju kreativne projektantske i planerske discipline. To je uzoran primjer da se može krenuti „ni iz čega” i stvoriti inkluzivnu platformu za zajedničko pozitivno i progresivno djelovanje u struci“. No ona ipak griješi u tezi da se krenulo „ni iz čega“. Podcast je posljedica generacijskog odupiranja elitizmu i samouvjeravanju da je sve dobro. Posljedica je proaktivnog, progresivnog djelovanja grupe angažiranih kolega na svim razinama i u svim strukovnim temama. Sve to dovelo je do uspješnosti djelovanja DAZ-a, mogućnosti investiranja u suvremeni medij komuniciranja, poticanja potpune uključivosti svih, a ponajviše najmlađih generacija. A dovelo je i do ovog teksta koji za cilj ima potaknuti kvalitetnu strukovnu raspravu.

Za kraj, ostavljam citat arhitekta Nikole Polaka iz 1991. godine i pozivam sve dobronamjerne da se uključe u konstruktivnu raspravu s ciljem stvaranja novih temelja hrvatske arhitekture i urbanizma u 21., a za 22. stoljeće:

Arhitektura nikada nije bila nevina u svom odnosu prema meceni, ali je uvijek barem nastojala svoje podavanje obući u kulturno ruho, sve dok, gubeći dignitet vlastite struke, arhitekton nije prestao biti nadgraditelj. Zagubljena je misao o kulturi vlastitog prostora. Otud izvire naše htijenje da ponovno započne promocija arhitekture izvan odaja i kuloara struke, u najširoj javnoj diskusiji. Taj je cilj dostupan samo ako ona uzmogne ponovno postati predmet općeg kulturnog napora, obrazujući svoju publiku, svoje investitore i vlasti, obrazujući time i sebe u ulozi kreatora javne volje, a ne njenog pukog izvršioca.