in memoriam

CRTA se CRTAAAAA

Autor/izvor: DAZ/ Aneta Mudronja Pletenac 30/10/2020

U ponedjeljak navečer, iznenada, u 52. godini života preminuo je akademski slikar i multimedijalni umjetnik Marijan Crtalić – Crta (1968. – 2020.)

Otišao je i Crta, iznenada, na putu, u večernjem vlaku od Siska ka Zagrebu, čudna je ova 2020.-ta. Derrida  u svojoj knjizi Istina u slikarstvu (Derrida, 1999) pozivajući se na Cezanneove riječi „Ja vam dugujem istinu u slikarstvu i ja ću vam je reći” (Emileu Bernardu 23. listopada 1905.)  razvija tezu kako obećanje istine i osjećaj duga (ono kada kaže, ja vam dugujem …) ne obvezuje da se neka istina doista i kaže, nego da se čini. Crtino obrazovanje (akademski slikar koji svoju karijeru razvija kroz performans i multimediju) i njegov životni put sa svim pitanjima koja si je postavljao u vremenu u kom se našao, pokazuju nam dosljednu i beskompromisnu predanost toj deridijanskoj tezi o činjenju i istini.  Kako sam kaže: "U kontekstu mog eskapističkog svjetonazora, svoj život smatram nekom vrstom kvazispontanog performansa (umjetničkim djelom), a svoju umjetnost analitičkom simulacijom proživljenog - u kojoj zapravo živim. Znači (na sreću ili na žalost) život živi (preživljava) mene, a ja živim (proživljavam) umjetnost. 

Gordo to zvuči ovako teorijski … isključivo umjetničko-intelektualno- analitičko iskustvo Crte, no postoji i ono osobno, što ne umanjuje gordost situacije, nego uvodi afekt i emocije u ovaj tekst (a to je iskustvo jednako vrijedno ovom čitanju prije).

Stoga ti sada pišem osobno.

Dragi Crta, osim što si činio kako jesi, te sve to skupa kaj radiš razvija uvodnu tezu, osobno iskustvo s tobom iz nekih 90-ih nakon vijesti o tvom odlasku odvodi me po nekim drugim osobnim prostorima naših odrastanja. Primjerice u moj tavan, gdje u kutiji sa nazivom Arhiv staro (a koja je prije tri tjedna skoro otišla na krupni otpad prilikom bacanja svega iz tavana, a sam zahtjev za vraćanje iste (koja nije baš malena i lagana) na isti taj tavan s kojeg je snesena, a nakon 8 sati teškog rada i potpune fizičke iscrpljenosti, zamjerili su mi i dečki koje sam platila da bace sve sa tog tavana (al' vraćena je - sačuvana).

Tamo se naime skrivaju, između ostalog, tvoji crteži, mali krokiji jedne male grupice koja „istražuje prostor” i seli se u nemoguće situacije tjelesne izvedbe svakodnevice i teoretiziranja iste, a sve vezano na slučajno druženje u vrijeme izrade projekta za kolegij Stambene zgrade, naše kolegice, tada studentice arhitekture, danas arhitektice B.M. Ili u Motovun 1995. kada smo, entuzijastični i naivni kako samo netko naših godina tada može biti, vjerovali da iskustvo i zajednički rad interdisciplinarnog puta i nesebične razmjene jeste jedini mogući kreativni put promišljanja svakodnevice koja je tada, (al' eto nas ponovno opet tu, zar ne), bila u prostorima, kako kaže Agamben „izvanrednog stanja”. Tada rat, danas globalna kriza praćena virusom. Čini mi se kao da iz tog izvanrednog stanja nismo nikada izašli. Činilo nam se tada da baš pod pritiscima teških vremena, umjetnost i znanost trebaju istraživati i pokušati organizirati nove forme života. Činilo nam se da su nam umjetnost, znanost, prihvaćanje različitosti i kreativna razmjena, baš na ovim našim geografskim prostorima, presudno potrebne. Živadinov je tada po prvi puta izložio svoj “Noordung projekt” i prezentirao nam ga. Danas znamo dokle je Živadinov razvio svoj koncept. No, mi, svi skupa,  zajednica iz tih vremena, nismo razvili tu, tada željenu, mišljenu i isprobanu novu otvorenu formu života i imaginarija. Crta, ti, kao i mi svi skupa, našli smo se na nekim raznim vjetrovima i formama konstrukcije svakodnevice koja se svela na dnevno preživljavanje. No, za razliku od mnogih nas, tvoj afekt, afektivni Crta, za svoj završni performans priredio si nam iznenadnu smrti u vlaku na putu od Siska do Zagreba, lokalitetima koji su te  identitetski i umjetnički obojali. Vraćaš nas, ako to možemo prihvatiti, onom derridijanskom TRAGU iz Istine u slikarstvu. Uvijek na putu, u tragu (kaže Derrida, trag je ono što brod ostavlja iza motora koji da bi uopće vozio, u moru ostavlja trag pjene koja nestaje pred novim tragom).

Crtin TRAG (i ostavština) JE CRTA KOJA SE CRTAAAA – Derridin TRAG.

Upravo put i trag (crta koju crtamo) na tom putu opravdava tvoju beskompromisnu i upornu istraživačku (umjetničku ili znanstvenu ili neku treću) narav koja čini TRAG.

Sretno CRTA tamo negdje, gore, dole, ili kako već … Vidimo se prije ili kasnije i  tada možemo o „bitnijim”  temama prozboriti … svakodnevici primjerice … ili koji catering na kojem otvorenju izložbe je bolji od onog drugog.

Živio ti meni i dalje  - CRTA,  u našim sjećanjima ili u višim dimenzijama (a o njima ionako znamo premalo).

Aneta Mudronja Pletenac