potres 2020

Strategija seizmičke zaštite kulturnih dobara

Autor/izvor: DAZ 26/03/2020

Švicarski kolege kvalitetno razmatraju zaštitu nepokretne kuturne baštine već dulji niz godina. Donosimo Vam prevedene dijelove i izvornik znanstvenog rada istraživača Wenk, T., & Beyer, K. (2014). s naslovom "Strategije seizmičkog očuvanja zgrada kulturne baštine u Švicarskoj" koji je prezentiran na 2. Europskoj konferenciji o potresnom inženjerstvu i seizmologiji 2014. (2. ECEES).

Strategije seizmičkog očuvanja zgrada kulturne baštine u Švicarskoj - isječci

SAŽETAK

Zgrade nepokretne kulturne baštine tipično su izgrađene bez imalo seizmičke otpornosti i stoga su potencijalno podložne štetama od potresa. Projektirani sigurnosni mehanizmi i operativno stanje koje se očekuje od novih zgrade nisu izravno primjenjivi jer se ne bave kulturnim značajem nepokretne baštine.

Ovaj rad predlaže seizmičku strategiju očuvanja zgrada kulturne baštine u Švicarskoj, koja je zemlja niske do umjerene seizmičnosti. Na temelju stanja karakteristika građevina kulturne baštine koje su razvijene u okviru projekta „Učiniti vječnim“, razvijena je matrica karakteristika determiniranih važnošću kategorije kulturnog dobra, izabrane strategija očuvanja i razdoblja povratka za seizmičke događaje koje treba razmotriti.

Predlaže se da se projektirani sigurnosni mehanizmi i operativno stanje koje se očekuju za obične nove zgrade definira kao najniže prihvatljivu stanje za zgrade kulturne baštine, jer su ta stanja izvedbe postavljena uzimajući u obzir minimalne zahtjeve za zaštitu ljudi. Za zgrade kulturne baštine prihvatljiva su takva stanja niske učinkovitosti ako je važnost baštine manja i/ili ako je odabrana strategija očuvanja koja se temelji na dokumentaciji postojećeg stanja s ciljem obnove nakon seizmičkog događaja, umjesto prethodne prilagodbe i poboljšanja seizmičkih karakteristika.

PRIHVATLJIV RIZIK

Sama seizmička preinaka standardnih zgrada predstavlja značajne izazove: Iako originalnu građevinsku strukturu nije potrebno očuvati pa se stoga može razmotriti veliki niz mjera sanacije, naknadno saniranje svih zgrada koje dosežu niže razine seizmičke učinkovitosti od propisanih važećim kodom bilo bi previše skupo. U Švicarskoj je oko 80% postojećeg građevinskog fonda izgrađeno prije uvođenja modernih smjernica seizmičkog projektiranja 1989. godine, a većinu tih zgrada potrebno je rekonstruirati ako bi se postavili isti zahtjevi kao za nove zgrade.

Studije slučaja naknadno saniranih građevina u zonama niske do srednje seizmičke sposobnosti u Švicarskoj pokazale su troškove rekonstrukcije do 30% vrijednosti zgrade (Wenk, 2008). Ti troškovi mogu postati neproporcionalno visoki u odnosu na smanjenje rizika koje se može postići rekonstrukcijom.

Kako bi se izbjegla neučinkovita raspodjela društveno-ekonomskih resursa, u švicarskom „Pre-standard SIA 2018“ (Pred standard seizmičke otpornosti, 2004) uveden je praktičan pristup temeljen na riziku, koji prihvaća "ograničene ciljeve" za seizmičku procjenu i rekonstrukciju. Ovi „ograničeni ciljevi“ baziraju se na razini kretanja tla od 10% u 50 godina te stanju karakteristika za sigurnost života. Prihvatljiva razina temelji se na procjeni rizika za ljude. U tu se svrhu razlikuje individualni i kolektivni rizik (Schneider, 2000). Detaljne informacije o tom pristupu mogu se naći u Kölz i Schneider (2005).

ZAKLJUČAK

U ovom je radu prikazan okvir za potresnu strategiju očuvanja švicarskih nepokretne kulturne baštine. Rad proizlazi iz temeljnog koncepta projekata „Učiniti vječnim“ (Calderiniet al., 2013.), FEMA 356 (2000) i SIA 269/8 (2014). Projekt „Učiniti vječnim“ ponajprije pruža matricu karakteristika postojećih zgrada i ideju da je dopustivo da postojeće zgrade udovoljavaju nižem standardu karakteristika od novih zgrada. SIA 269/8 novi je švicarski seizmički kôd za postojeće zgrade, koji je uveo nove koncepte proporcionalnosti troškova obnove i minimalnih životnih standarda. Potonji su također usvojeni u okviru za strategije seizmičke zaštite predložene u ovom radu.

Glavne ideje ovog okvira odnose se na:
(i) minimalnu razinu karakteristika zbog zahtjeva za sigurnost života;
(ii) nazivne razine učinkovitosti kao funkciju važnosti kategorije baštine (lokalni / regionalni / nacionalni / međunarodni značaj);
(iii) izbor strategije seizmičke zaštite za razine učinkovitosti između minimalno i nominalno dopuštenih.

Istaknute su dvije suprotstavljene strategije seizmičke zaštite, dok postoji još niz onih koje su između tih strategija. Prva strategija ima za cilj smanjenje štete u slučaju potresa i dostizanje nominalnih razina karakteristika koje su definirane kao funkcija kategorije nepokretne baštine. Ova strategija obično rezultira značajnim mjerama za rekonstrukciju. Druga strategija ima za cilj intervencije svesti na apsolutni minimum, tj. uvođenjem samo onih koji su potrebni za postizanje zahtjeva za sigurnost života. Ne poduzimaju se daljnje mjere, sve u cilju minimalnih intervencija i utjecaja na očuvanju strukturu građevine i izgleda. Kao rezultat toga, mora se prihvatiti moguće značajne štete za krizne događaje s razdobljem povratka do 50 godina. Da bi se uzeo u obzir ovaj rizik, postojeće stanje mora biti pažljivo dokumentirano kako bi se omogućila obnova takve baštine.

Na sljedećoj poveznici nalazi se ovaj znanstveni rad u izvorniku.