Intervju

Ulaganje u ljude i znanje

Autor/izvor: vizkultura 26/10/2016

autor: Saša Šimpraga

Perspektive urbanističkog i drugog razvoja uvjetovane su društveno-ekonomskim stvarnostima, koje se u slučaju Zagreba učestalo manifestiraju kroz nemogućnost realizacije rješenja koja bi nadilazila prosječnost. Jedan od osnovnih preduvjeta za ostvarenje kvalitetnih zahvata u prostoru, koji potom i neposredno povećavaju kvalitetu života svim stanovnicima grada, jest, rječima Željke Čorak, poznavanje problematike prostora koje rezultira uvažavanjem postojećih vrijednosti i mogućnosti. O perspektivama Zagreba na nizu konkretnih lokacija koje tek očekuju oblikovanje – od novog trga kod Lisinskog, preko potencijalnih lokacija za novu i nužnu zgradu Gradske knjižnice, pitanju Gredelja i Savskog trga, do budućnosti novozagrebačke Plave potkove i ocjeni novog terminala zračne luke – za Vizkulturu govori kritičar arhitekture Maroje Mrduljaš.

Ovim intervjuom Vizkultura započinje seriju razgovora koji će fokusirati urbanistički i drugi razvoj Zagreba s ciljem podizanja razine znanja o gradu, a time i kulture prostora.

*Maroje Mrduljaš (foto: Alexander Wagner)

Kako ocjenjujete tzv. Bandićeve fontane? Je li drugačije i na koji način trebalo pristupiti rješavanju središnje gradske osi?

Maroje Mrduljaš: Takozvana središnja gradska os koja se geometrijski nalazi u produžetku istočnog kraka Zelene potkove sublimira kontroverze modernog i suvremenog razvoja grada Zagreba. Zamišljena kao monumentalna gesta koja je trebala osigurati identitet i novo metropolitansko mjerilo modernom Zagrebu, središnja gradska os i danas je svojevrsni spomenik nemogućnosti Zagreba 20. i 21. stoljeća da se razvije u dobro artikuliranu urbanu cjelinu. Zagreb se u tom periodu razvija preskačući probleme, velike ideje se samo djelomice realiziraju, a razvoj grada se odvija kroz paralelnost velikih planerskih zahvata te zadržavanja i daljnjeg širenja urbano substandardnih područja. Tako grad danas izgleda kao arhipelag konsolidiranih urbanih otoka unutar mora amorfnog izgrađenog tkiva, napuštenih post-industrijskih zona i praznih prostora. Umjesto da se kroz razne mehanizme upravljanja razvojem grada stimulira njegova konsolidacija, dozvoljava se urbano raspršenje koje dovodi do daljnje fragmentacije metropolitanskog područja, napreže se infrastruktura, i šteti čitkosti urbanih struktura. Današnje stanje središnje gradske osi vrlo jasno ilustrira te procese. Ono što bi trebala biti glavna gradska avenija danas je vjerodostojna slika nevesele urbane stvarnosti Zagreba. Umjesto da se dekorativne urbane figure, kao što je linearni potez od 5 fontana-trgova, izvode unutar grada, nakon što se izgradi kvalitetno urbano tkivo, radi se obrnuto. Fontane pripadaju imaginarnoj budućnosti koja se ne događa već skoro tri četvrt stoljeća i otud proizlazi taj čudan dojam koje izazivaju.
Uz središnju os, koja je radikalno krnja, i dan danas se dovršavaju substandarne zgrade, nitko ne vlada situacijom. Što se tiče budućnosti, središnja os je projektirana u vrijeme socijalizma i bila je namijenjena primarno javnim sadržajima. No, koji su to suvremeni javni sadržaji velikog mjerila koji bi mogli napuniti taj prostor i dati mu fizionomiju? Velike javne zgrade u Zagrebu se dovršavaju u ritmu od po 20 godina: Lisinski 1970-ih, NSK 1990-ih, MSU krajem 2000-ih. To treba uzeti kao činjenicu koja se vjerojatno neće promijeniti i prestati držati taj prostor rezerviran za nešto što se neće nikada dogoditi. Hrvoje Njirić i Helena Paver Njirić su u natječaju s početka 1990-ih već donekle anticipirali tu situaciju. U jednom istovremeno pragmatičnom i utopijskom prijedlogu, moglo se kanalizirati komercijalne investicije u shopping centre i stanovanje koji su se realizirani na periferiji u zanimljive hibride na središnjoj osi i realizirati ih kao novi tip metropolizacije Zagreba. No, za tako nešto bila bi potrebna ogromna odlučnost i efikasnost grada po pitanjima ekonomske i pravne pripreme zemljišta, te odličnog balansiranja između urbanističkih i ekonomskih interesa. Čak i ako ostavimo po strani pitanja kao što su špekulanstvno i mešetarenje, lokacijski urbanizam, za tako nešto jednostavno nije postojalo, niti danas postoji znanja i političke odlučnosti u Zagrebu. Tako nas problem fontana samo podsjeća da je Zagreb trajno nedovršen grad, i tako će vjerojatno i ostati.
Moderni Zagreb planiran je i građen u socijalizmu, kad je odnos prema zemljištu i općenito prema društvenom razvoju bio fundamentalno drugačiji. Naslijedili smo urbanu strukturu i pravce razvoja koji su jednostavno neostvarivi. U aktualnom socio-političkom kontekstu šanse da dovršimo socijalistički grad skoro su nikakve i logično je odustati od nekih njegovih postavki. To je i jedan od glavnih izazova suvremenog urbanizma Zagreba kojeg je malo tko posvijestio.

*Zagrebačke fontane, Foto: Tamara Brixy, 2015.

Ključno mjesto središnje osi bivši je Trg revolucionara, današnji Stjepana Radića, koji je urbanistički naznačen, ali nikad do kraja postuliran kao javni trg. Recentno je proveden javni natječaj s odabranim prijedlogom nečega što se ankrono naziva „Spomenikom domovini“. Kako ocjenjujete to rješenje, ali i perspektive budućeg trga u totalu?

Maroje Mrduljaš: Kada vidimo u kakvom je društveno-političkom i kulturnom stanju Hrvatska, pitam se čemu se diže spomenik? Ne bi li gradnja domovine same trebala biti ultimativni projekt? Trg Stjepana Radića nije trg, nema jasnu fizionomiju, nema sadržaje, on je samo slučajni rezultat davno zamišljene, a nedovršene ideje. Kvaliteti tog prostora ne može pomoći spomenik, nego njegovo cjelovito urbano rješavanje. U zamislima iz 1950-ih taj prostor je bio vrlo ambicioznog, grandioznog formata i njime nije lako ovladati u situaciji kada je izostala realizacija više izvorno zamišljenih arhitektonskih elemenata. Prije nešto više od 10 godina je natječaj na čudnoj, pa i kontroverznoj parceli za Erste banku uz Vukovarsku otvorio diskusiju o progušćavanju tog područja, no ta diskusija se nije nastavila. Za budućnost tog danas nepostojećeg trga važan je njegov odnos prema željezničkom kolodvoru i formiranju kopče između Donjeg grada i Trnja. Antolić je imao varijantne prijedloge rješavanja kolodvora još krajem 1940-ih, u jedinome od njih se istočni krak zelene osi podvije ispod pruge i izbija na drugu stranu, na prostor koji postaje moderna gradska agora.

Jedna od lokacija za koju se spominjalo da bi mogla biti lokacija nove zgrade Gradske knjižnice je Paromlin. Postoji i prijedlog da to bude blok Badel, gdje bi središnji objekt nekadašnje tvornice dobio suvremene ekstenzije s podzemnim depoima, ali i novi trg ispred nove knjižnice (bez zatvaranja bloka kako se planira), a nedavno je za smještaj knjižnice predložena i bivša Klaonica. Kako komentirate navedene prijedloge i gdje vi vidite moguću lokaciju za buduću i itekakao potrebnu novu zgradu zagrebačke Gradske knjižnice?

Maroje Mrduljaš: Problem Paromlina vezan je i za problem pruge kao barijere. Čitavu zonu neposredno uz prugu doživljavamo kao infrastrukturni koridor. Bilo je pretpostavki da u prvom koraku nisu nužne velike geste, dovoljna bi bila uspostava manjih kopči na strateškim mjestima. No nije dovoljno samo fizičko povezivanje dvije strane pruge. Istočno od Zavrtnice je pruga uzdignuta na stupove, no svejedno se ne dešava neka veća urbana kvaliteta. Potreban je kontinuitet jasno i kvalitetno artikuliranog javnog gradskog prostora i programa koji ga podupiru. Podržao bih opciju da se za Gradsku knjižnicu reciklira već postojeća građevna supstanca, to su uvijek arhitektonski poticajne situacije, a bivše industrijske zone traže nove sadržaje kojih nema puno. Teoretski, moguće ju je smjestiti i na području Gredelja, no to ovisi o konceptu revitalizacije čitavog kompleksa.
Gradska knjižnica je sigurno jedan od najljepših urbanih programa. Zašto je bivša Nacionalna knjižnica Lubinskog, smještena na zapadnom kraku Zelene potkove, postala Državni arhiv, institucija niskog intenziteta korištenja? Ta zgrada je imala potencijala da bude gradska knjižnica, no donekle je problem što bi to zahtijevalo zahvate na tom zaštićenom spomeniku kulture.
Puno se govorilo o izuzetnoj kvaliteti Zelene potkove, no ona je u prvom redu formalna, južni dio zapadnog kraka ne živi, nema aktivnih sadržaja. I čitav Zrinjevac je podiskorišten, čemu je razlog činjenica da su na njoj smještene introvertne monumentalne institucije, a da perimetri nisu aktivni. Povremena događanja se pak dešavaju uz improvizirane štandove, a podsjetio bih na natječaj iz 2004. za takozvane pokretne naprave urbane opreme na kojem su pobijedili Milan Štrbac i Vanja Ilić, potvrđena autorica izuzetno sofisticiranog rukopisa. Realizacijom njenog projekta javni gradski prostor, koji se koristi sve dinamičnije i fleksibilnije, bi izuzetno profitirao.

Vezano uz pitanje trga kod Lisinskog i sudbine tamošnjeg Paromlina je i pitanje Gredelja, najvrednijeg prostornog resursa Zagreba, čija je sudbina neizvjesna. Što je ključno u rješavanju tog prostora s potencijalom budućeg suvremenog gradskog središta?

Maroje Mrduljaš: Ništa se oko Gredelja neće desiti bez jasne ekonomske računice, u čemu ključnu ulogu igra Grad koji sa ostalim vlasnicima treba provesti kvalitetan «horizontalni development», odnosno srediti pravnu situaciju i definirati jasne urbanistička pravila igre. Kod Gredelja je ključna integracija različitih javnih i infrastrukturnih elemenata u cjelinu. Gredelj dodiruje i željeznički i autobusni kolodvor, i koncertnu dvoranu Lisinski, i Gradsku vijećnicu, i povijesni centar grada, to je veliki teritorij sa heterogenim sadržajima. Blok VMD, s visokim zgradama, uveo je presedan po pitanju izgradnje ruba Donjeg grada i to je proces koji se više ne može, a vjerojatno niti ne treba kočiti. Možemo li zamisliti model sličan Central Parku u New Yorku, gdje realizaciju velike, javne, zelene urbane «praznine», u našem slučaju s očuvanim elementima industrijske baštine i vjerojatno i novim javnim programima, kompenziramo komercijalnom gradnjom više gustoće po rubovima? Ne zagovaram nužno izgradnju nebodera u tom području, samo sam stava da treba ostaviti razne mogućnosti otvorenima i da se razvoj javnog prostora i javnih sadržaja mora biti podržan razumnim ekonomskim modelom koji će postaviti i transparentno izložiti gradske institucije. Urbanizam se ne može promišljati zanemarujući ekonomsku realnost. Potencijale tog prostora bilo bi korisno preispitati međunarodnim anketnim natječajem, s neovisnim i jakim žirijem.

*Tvornica TŽV Gredelj (foto: Saša Šimpraga)

 Područje Zagreba između Medvednice i Save premreženo je potocima od kojih mnogi u otvorenim trasama čine zelene koridore s pješačkim stazama. Umjesto šireg sagledavanja problema, koje bi uključilo ambijentalne, boravišne, ekološke, simboličke i druge karakteristike vodotokova, sve te trase rješavane su isključivo kao vodotehnički problem, odnosno nijedan koridor nije oblikovan na način da nudi osobito atraktivan javni prostor: šetnice nemaju ni najosnovniju komunalnu opremu poput klupa, signalizaciju, punktove s pitkom vodom, javnu rasvjetu itd. Koja su vaša razmišljanja o ovoj temi?

Maroje Mrduljaš: Kao trkač dobro poznajem podsljemenski prostor. Nevjerojatno je kako je ta zona olako potrošena i brutalno izraubana mahom ružnom gradnjom koja se krajnje neobazrivo odnosi prema tom inače vrlo lijepom sub-urbanom prostoru, jedinim dijelom grada koji ima izrazitije topografske karakteristike. Čak i kada je arhitektonski jezik koliko-toliko prihvatljiv, koncepcije kuća su kompromitirane nesuvislim odnosom prema topografiji. Ipak, očuvani su i potezi park-šuma koji su skoro netaknuta priroda koja se spušta sve do Ilice:Zelengaj, Tuškanac, Vrhovec, Kraljevec, Jelenovac i druge. Istina, uglavnom nema komunalne opreme, neke od tih šuma su neuređene i skoro nitko ih ne koristi. Poboljšanje mreže šetnica i osnovne urbane opreme bi bilo dobrodošlo, no važno je i da se parkovi-šume ne preuređuju, «dizajniraju» i da ostanu u što je više moguće autentičnom stanju, da «prirodna priroda» dođe što bliže gradu. Također, parkovi kao što je Tuškanac su prikladno, nenametljivo uređeni i tu kvalitetu, a naročito fantastičan zeleni fond treba štiti. Zanimljivo je da se ti zeleni prsti, pa zatim i vodotokovi nastavljaju kroz grad, moguće je hodati od Jaruna do vrha Sljemena više-manje prateći te zelene i plave poteze. Svojevremeno sam s Helenom Paver Njirić, razmatrao mogućnost integracije čitavog Zagreba u kontinuirane zelene poteze, u mrežu parkova. Zagreb je rahli grad, prepun praznina, zelenih zona. Moguće je dio urbanih problema prepoznati kao potencijal koji treba razmatrati u metropolitanskom mjerilu.

Prostor okretišta kod Savskog mosta mjesto je povijesnog izlaska Zagreba na Savu, ali i najživlja točka na zagrebačkim obalama danas. Kako gledate na ideju moguće realizacije Savskog trga, kao jedinog gradskog trga na rijeci, odnosno kao konkretni iskorak prema etapnom oblikovanju zagrebačkih obala Save? Traži li takav zahvat javni natječaj? Naime, postoji bojazan da će se taj kompleksni – slojevima, sustavima, značenjima i upotrebama bogat prostor – rješavati direktnom narudžbom i bez odgovarajućeg programa. I kakav bi taj natječaj trebao biti, odnosno što uopće vidite za taj za Zagreb izuzetno važan prostor?

Maroje Mrduljaš: To «zagrebačko tromostovlje» je jedno od onih mjesta gdje se Zagreb najviše približio Savi, no to se uopće ne čita u prostoru. Na tom važnom čvorištu javnog prometa vlada kaos koji je ispod svake razine. Iako zagovaram integralno rješenje prostora Save, barem na razini strategije i ideje o tome što želimo da taj prostor bude, aktualno stanje zahtijeva i brze akcije, pa i etapno rješavanje. Javni natječaj za okretište kod Savskog mosta bio bi nužan, to je previše zanimljiv prostor koji je upravo idealan za imaginativne prijedloge. Zašto sva ta okretišta i završne točke javnog prijevoza u Zagrebu, istina i u mnogim drugim gradovima, izgledaju tako tjeskobno, improvizirano, bez sadržaja? To su prostori kojima dnevno prolaze deseci tisuća ljudi: odlaze i vraćaju se s posla, škole… U ta mjesta je upisano puno značenja, prepuna su različitih emocija, a opet su tranzitivna, «ničija» i uslijed te složenosti vrlo gradska.

*Savski trg (foto: Saša Šimpraga)

Zagreb ima dvije potkove: donjogradsku Zelenu i novozagrebačku Plavu. Plava potkova zamišljena je u bitno većem mjerilu i nikad do kraja realizirana, a za jedan od dva južna, najveća, buduća parka, Grad planira implementirati nemušti projekt „Hrvatska u malom“ po kojem bi se tamo gradile umanjene replike poznatih objekata pa tako i npr. segment splitske rive. Što mislite o takvom projektu i što je ključno za afirmaciju i uređenje Plave potkove?

Maroje Mrduljaš: Ideju Plave potkove treba preispitati: jesu li njene ambicije izvan mjerila Zagreba? Govorimo o vanjskom južnom rubu Zagreba, prostoru koji još uvijek uglavnom nije uništen suburbanom, substandardnom gradnjom, mjestu neposrednog kontakta super-urbane strukture Novog Zagreba i prirode. Prije skoka u taj novi prostor, mislim da bi već postojeću mrežu parkova i javnog prostora Novog Zagreba trebalo bolje integrirati u cjeloviti sistem. Infrastrukturno, to znači pogušćivanje i povećanje kvalitete i protočnosti pješačkih i biciklističkih pravaca i kopči preko velikih automobilskih avenija. Javni prostori traže i veći intenzitet i gustoću javnih programa i sadržaja, pri čemu se može nastavljati na već postojeće urbane nukleuse i modele, kao što su to centar Zapruđa i Trnskog, tržnica u Utrinama. Taj DNK javnih programa treba se nastaviti protezati i meandrirati kroz Novi Zagreb koji može podnijeti povećanje različitih gustoća, no uz uvažavanje njegove urbanističke morfologije i njegovih inherentnih kvaliteta. Brojni studentski projekti na Arhitektonskom fakultetu su inovativno istražili ta pitanja. Zamisli poput Hrvatske u malom zvuče ipak smiješno pored tih važnih pitanja.

*Cesarčeva ulica (foto: Saša Šimpraga, 2014.)

S neovisnošću Republike i uspostavom kleptokratskog autoritarnog režima 1990-ih i ratom, propala je uloga planerske struke što se uvelike i nepopravljivo odrazilo i na Zagrebu, i do danas se nije oporavilo. S druge strane i na mikro razini, čitav je niz javnih prostora nezadovoljavajuće preuređen: od Cvjetnog do npr. Trga Europe. Problem potom postoji ne samo s oblikovanjem, već i načinom upravljanja itd. Što vidite kao nužne korake u aktualnoj konstelaciji? Koja je perspektiva?

Maroje Mrduljaš: Činjenica je da je oblikovanje javnih prostora, ulica i trgova u Zagrebu loše, i u estetskom i u funkcionalnom pogledu. To nije situacija od Jučer, urbani dizajn u Zagrebu je unazad par desetljeća mahom regresivan, čitava pješačka zona Donjeg grada je očajno dizajnirana iako imamo fantastičnih urbanih situacija kao što je sekvenca Trg Bana Jelačića-Dolac-Katedrala. Funkciju Dolca treba braniti pod svaku cijenu, a žao mi je već godinama pratiti kako na Britancu zelena tržnica polako odumire. S druge strane, Britanac je s nedjeljnim sajmom antikviteta postao popularno odredište i građani ga rado koriste, u okolnim dvorištima ima odličnih kafića i barova za svačije ukuse, djeluje propulzivna galerija Greta otvorena za najrazličitije izričaje. Vidimo da urbani dizajn ne znači tako puno za vitalnost prostora, nego da su, kao što ste rekli, uvijek primarni programi, sadržaji, i načini upravljanja prostorom. Jedan od preduvjeta za tu urbanu vitalnost jest fleksibilnost i otvorenost artikulacije javnog prostora, previše projektiranja i dizajniranja lako može umrtviti situaciju. Za razliku od mnogih drugačijih ocjena, meni je u oblikovnom smislu najbliži Kvaternikov trg Miroslava Genga, sve ostalo je uglavnom ispod razine ozbiljne diskusije. I problemi Kvaternikovog trga su problemi šire regulacije, gdje prometno rješenje šteti kvaliteti javnog prostora. Podsjetio bih na seriju radionica Okviri Metropole iz kraja 1990-ih u organizaciji Gradskog zavoda za planiranje i Berlage instituta, a pod idejnim vodstvom Vladimira Mattionija, urbanista, umjetnika i publicista koji je, da je imao prilike, mogao bitno doprinijeti modernizaciji Zagreba. Jedna od radionica je održana na temu «Malih promjena» gdje se projektantski, konceptualno, a ne dizajnerski, razmišljalo o unapređenju pojedinih važnih gradskih tema, a koje su savladive u manjem mjerilu. Trenutno ne vidim autoritet, niti u pojedincima-stručnjacima niti u institucijama, koji bi mogla pokrenuti bilo male, bilo velike promjene u Zagrebu. Prvi korak u dugoročnom rješavanju takve situacije je ulaganje u ljude i znanje, jačanje i ponovna izgradnja institucija koje će biti konceptualni nositelji urbanog razvitka Zagreba.

*Norman Foster Architects – Zračna luka Zagreb, natječajni rad

Jesmo li odbacivanjem prijedloga Shigeru Bana ili Normana Fostera za novi terminal zračne luke propustili dobiti nešto uistinu vrhunsko, odnosno kako ocjenjujete arhitekturu novog terminala zagrebačkog aerodroma koji je pred dovršenjem, a koji u konačnici dijelom i odudara od nagrađenog rješenja?

Maroje Mrduljaš: Kao što je dobro poznato, francuski antropolog Marc Augé koristio je aerodrom kao primjer ultimativnog ne-mjesta. Istina, to su prolazna mjesta, prostori tokova, i danas se često projektiraju samo kao efikasna infrastruktura, a ne kao romantični simboli nove kulture internacionalizma, kao što je to bio slučaj 1950-ih i 1960-ih, kada nastaje i stara zgrada Zagrebačkog aerodroma Josipa Uhlika: lagani stakleni paviljon u šumi. Rijetko je koji suvremeni aerodrom uspio iskoristiti potencijale ekspanzije zračnog prometa. Odista je šteta što prijedloziNormana Fostera ili Zahe Hadid, koji spadaju u vrhunce njihove kreativnih dosega, nisu ušli u realizaciju jer su oba ponudila sasvim originalne i uvjerljive odgovore na izazov projektiranja aerodroma. Staklena šuma Fostera bila je poetska ideja, a Zahin parametrički projekt jedan od njenih nabolje kontroliranih, sistemskih radova. Bez obzira na zastranjena zadnjih godina, Zahina retrospektiva na Venecijanskom bijenalu jasno je pokazala njenu autentičnost i fantastičnu snagu prostorne imaginacije. U Hrvatskoj tako ostajemo bez ijedne značajne realizacije nekog međunarodno odista značajnog arhitekta. Tužno je kako se ne sagledava odgovornost koja nadilazi lokalne okvire. Kao što je to zaključio Maji Vlahović, aerodrom kulturološki pripada i gradu Zagrebu, i Hrvatskoj ali i čitavom svijetu, ne gradimo ga sami za sebe, već kao članovi globalne zajednice. Već i samo novo ime aerodroma je kontroverzno, kao što pokazuje i izostanak kulturne, pa i marketinške imaginacije. Prijedlozi koje ste i vi inicirali: Faust Vrančić i Slavoljub Penkala su genijalne priče s puno potencijala. Sve te različite priče oko aerodroma pokazuju koliko nam samosvijesti i samopoštovanja nedostaje.

Fotografije: Alexander Wagner (portret), Tamara Brixy, Saša Šimpraga

Razgovarao: Saša Šimpraga

izvor: vizkultura