1839. godine patentirana, a potom hitro i široko prihvaćena, fotografija je vrlo brzo pronašla svoj neupitni značaj na polju dokumentiranja, istraživanja i zaštite spomeničke baštine. Ilirski narodni preporod, Ivan Kukuljević Sakcinski, Društvo za jugoslavensku povjestnicu i starine, bečka Centralna komisija za istraživanje i održavanje građevnih spomenika sa svojim ispostavama diljem Austrougarske monarhije, Narodni muzej i njegov Arheološki odjel itd. itd., predstavljaju socio-kulturni milje u kojemu i nacionalna pred-konzervatorska fotografija nalazi plodno tlo. S osnivanjem Zamaljskog povjerenstva za čuvanje umjetnih i historičkih spomenika u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji u Zagrebu, 1910. godine, osim što se afirmiraju nova konzervatorska načela prezentacije svih vrijednih stilskih slojeva građevine, također, prvenstveno zahvaljujući njegovom tajniku Gjuri Szabi, utire se put konzervatorskoj fotografiji na ovim prostorima. Osvrćući se čitavo stoljeće i više unatrag moguće je ustvrditi kako je pojam konzervatorska fotografija oširok, odnosno konzervatorsku fotografiju predstavlja i arhitektonska i ambijentalna i arheološka i etnološka i ratna i novinsko-reportažna fotografija. U mnoštvu vrsnih fotografa zastupljenih u fundusu fototeke kulturne baštine obimom, a prije svega kvalitetom građe ističu se, osim Szabe, Vladimir Horvat, Nino Vranić i Vidoslav Barac.

Fototeka kulturne baštine MK nezaobilazno je i inicijalno mjesto mnogih konzervatorskih i restauratorskih poduzimanja, budući je  fotografija najzornije svjedočanstvo slojevite prošlosti. Međutim, iako su od osnutka službe evidentni napori da se uvede reda u konzervatorsku dokumentaciju (polovicom 20. stoljeća počinje se sustavljati foto-dokumentacija), u današnjoj konzervatorskoj praksi, digitalnoj prije svega, ipak još treba poraditi na svijesti o važnosti konzervatorske dokumentacije, te njenom daljnjem sustavnom sređivanju i standardizaciji.