Hommagem arhitektici Anamiariji Semenčić obratiti će se gostima profesor Ljubomir Miščević i izvanredni profesor dr.sc. Ivan Mlinar uz multimedijalni materijal o arhitektonskim djelima koji je izradio njezin unuk Martin Semenčić.

Anamarija Semenčić, rođena je na Sušaku u Rijeci 1932. te nakon završene Sušačke gimnazije 1951. godine trajno seli u Zagreb. Na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu 1957. diplomira arhitekturu, građevinarstvo i geodeziju.

Hrabrost njezinih arhitektonskih zamisli i snažna vizija došli su do izražaja već na samome početku profesionalne karijere. Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, tijekom suradnje s legendarnim profesorom Nevenom Šegvićem, među ostalim, surađuje i na projektu nove zgrade glasovitog dubrovačkog hotela "Excelsior", koji je svojom avangardističkom intervencijom u „klasičan“ urbani prostor postao paradigmom suvremenoga poimanja arhitekture na ovim prostorima.

Kao jedna od rijetkih aktivnih projektantica u Hrvatskoj, u početku svoje odvažne zamisli ostvaruje kao voditeljica arhitektonske skupine unutar građevinskog poduzeća "Tempo", koje je slovilo kao jedno od najproduktivnijih i najznačajnijih građevinskih poduzeća negdašnje države. U razdoblju od 1959. do 1973. ostvaruje niz značajnih projekata javne i privatne namjene. Surađuje s nizom uglednih domaćih i inozemnih arhitekata, građevinara i urbanista svoga vremena, a osobito je senzibilizirana za humani aspekt urbanih cjelina. Tako sa Zdenkom Kolacijem i skupinom mladih urbanista i arhitekata promišlja vizure budućeg grada na južnoj strani rijeke Save, kao posljedica čega nastaje koncept Novog Zagreba. Iako se isprva novozagrebački prostor često nazivao “spavaonicom” grada, tek danas ova prošlostoljetna ideja u punome sjaju doživljava svoju kreativnu, prostornu i sadržajnu valorizaciju.

Godine 1973. karijeru nastavlja sa Aleksandrom Bakalom u "Inžinjering projektu", a nakon umirovljenja tog slavnog hrvatskog arhitekta, preuzima i ulogu direktorice te uspješne projektantske tvrtke, koja na žalost, tijekom devedesetih godina postaje žrtvom rane privatizacijske otimačine.

Tijekom karijere aktivno je sudjelovala u društveno i sociološki iznimno značajnom projektu stambenog zadrugarstva Hrvatske, u sklopu kojega surađuje sa stambenim zadrugama "Kooperativ", "Mladost", "Novi dom" i "Mogućnost". Mnogim je svojim stambenim i urbanističkim projektima utjecala na izgled pojedinih zagrebačkih naselja. I poslije umirovljenja djeluje kao autorica mnogih građevinskih projekata te surađuje s poduzećima "Nivogradnja" i "Megrad".

Širom Zagreba i diljem Hrvatske, atraktivni i prepoznatljivi objekti još će dugo vremena svjedočiti kreativnost arhitektice koja je cijeli svoj život primarno posvetila arhitekturi.

Autor fotografija: boarezina (Preuzeto s Registra moderne i postmoderne zagrebačke arhitekture) i arhiva arhitektice