Kad je trebalo odabrati zemlju u kojoj ću provesti stručnu praksu, nemalu ulogu odigrala je činjenica da je Irska bila jedina anglofona zemlja na popisu. Stručna praksa traje 12 tjedana, a za tako relativno kratak period nisam se usuđivala upuštati u dijalog s drugim stranim jezicima kojima baratam u teoriji. Kao i svi ostali - o Irskoj i Ircima uvijek i iz najrazličitijih izvora slušala sam isključivo pozitivna iskustva. Uglavnom sljedeći instinkt, odlučila sam se za zeleni otok.

Moram reći da do prije pola godine nisam osobito poznavala irsku arhitektonsku scenu. Ono malo što sam znala odnosilo se na nastup ureda Grafton Architects na XIII venecijanskom bijenalu arhitekture 2012., na kojem osvjajaju srebrnog lava za samostalnu izložbu «Arhitektura kao nova geografija» (Architecture as New Geography). Uz pristojnu količinu sreće u potrazi za uredom koji će me udomiti tijekom ljeta, dogodilo se da sam stručnu praksu odradila upravo kod njih.

Architecture as New Geography_Venecija 2012._Fotografija_Alice Clancy

Grafton Architects

Grafton Architects utemeljile su 1978. njegove tadašnje i današnje direktorice Shelley McNamara i Yvonne Farrell. Obje su par godina ranije diplomirale na  UCD-u (University College Dublin), a danas su članice RIAI-ja (The Royal Institute of the Architects of Ireland), počasne članice RIBA-e (The Royal Institute of British Architects), te izabrane članice Aosdane, eminentne irske umjetničke organizacije. U svom predavačkom radu od 1976. do 2002. vodile su arhitektonske studije i predavale na UCD-u, ali i bile gostujuće profesorice na Accademia d’Archittettura, u Mendrisiju, zatim na EPFL-u, u Lausanni. Vodile su Kenzo Tange katedru na Graduate School of Design Sveučilišta Harvard kao i  Louis Kahn katedru Sveučilišta Yale. 2013. imenovane su redovnim profesoricama Arhitektonske akademije u Mendrisiju. Bile su gošće kritičari na brojnim sveučilištima, redovito izlažu i održavaju stručna predavanja na europskim i američkim školama arhitekture.

Su-dirketori ureda Gerard Carty i Philippe O’Sullivan dio su Grafton Architectsa već 20 godina. Uspješni su predavači i arhitekti te igraju vitalnu ulogu u svakodnevnom životu prakse. U uredu ukupno radi dvadesettroje arhitekata, od kojih su ranije spomenuti ujedno i najstariji. Glavninu ureda čine arhitekti  u kasnim dvadesetima do kasnih tridesetih, što iskustvu voditelja ureda daje svježinu koja ured drži ukorak s vremenom. Grafton Architects jedan je od nekoliko irskih ureda koji je, zahvaljujući projektima koji su se paralelno odvijali u više europskih zemalja u tom trenutku, uspio uspješno isploviti iz velike građevinske krize u kojoj su se i Irci zatekli krajem 2008. Upravo te godine njihova nova zgrada Sveučilišta Luigi Bocconi u Milanu osvaja nagradu World Building of the Year Award 2008. Ova građevina je široko publicirana, te nerijetko kritički opisivana kao paradigmatsko djelo suvremene arhitekture. Između brojnih nacionalnih i međunarodnih nagrada i priznanja, Grafton Architects dvostruki je dobitnik nagrade Mies van der Rohe, a u 2013. ured je nominiran za Sterling nagradu RIBA-e.

Od početka moje stručne prakse ured je sudjelovao na tri natječaja. Iako su neki od međunarodnih natječaja u kojima ured sudjeluje pozivni, u tradiciji ureda je sudjelovanje na otvorenim arhitektonskim natječajima u državi i inozemstvu. Do svojih najznačajnijih ostvarenja došli su upravo putem njih.

Universita Luigi Bocconi_natječajna maketa

Universita Luigi Bocconi_Milano_Fotografija_Brunetti

UTEC Lima_Peru_Natječajna maketa

Skice_UTEC Lima_Peru


Maketa_Ekonomski fakultet_Toulouse

Grafton Architects trenutno radi na nekoliko značajnih projekata: Ekonomski fakultet Sveučilišta u Toulouseu, novi sveučilišni kampus UTEC u Limi u Peruu, Gradska knjižnica u Dublinu, nova zgrada Sveučilišta Kingston u Londonu te Institut Mines Telecom na Kampusu Saclay u Parizu. U tijeku stručne prakse najviše vremena sam provela radeći na projektu potonje zgrade. Timu sam se prikljucila u trenutku kad su pripremali dokumentaciju koja bi se u domaćoj terminologiji nalazila negdje između glavnog i izvedbenog projekta. Službeni jezik sporazumijevanja na tom projektu, zbog količine vanjskih suradnika iz Pariza, je francuski. Toliko o očekivanim prednostima rada u anglofonoj zemlji (uz još jedan jezik, dočekali su me i Revit i VectorWorks kao osnovni programi u kojima ured radi, ali to je i duga i druga priča). Uz rad na projektu IMT u Parizu, po potrebi znala sam se priključiti i pojedinim fazama rada na ostalim projektima ureda i natječajima.


Pogled s radnog stola

Kao bitnu karakteristiku ureda navela bih i možda nesvakidašnju pedagošku crtu direktorica koja se osjeti u svakodnevnom radu. McNamara i Farrell su upućene u aktivnosti i radne zadatke te se prema bilo kojem članu ureda ponajprije ponašaju kao mentori. Nijedan upit nije za njih banalan i rado će pronaći vrijeme, činjenica koju mlađi arhitekti u uredu izrazito cijene. U metodologiji rada, posebice u konceptualnoj fazi i fazi idejnog projektiranja naglasak je na izvornim metodama arhitektonskog stvaralaštva koje ovdje ne zastarjevaju; arhitektonski crtež, skica, razni radni i prezentacijski fizički modeli osnova su svakog projekta. Često su prisutni i u kasnijim fazama rada. Izvrsnost ureda počiva na jačanju specifičnih kvaliteta pojedinaca, specijaliziranjem u onom alatu u kojem se najbolje možeš izraziti. Takvi pojedinci čine kolektiv koji ukupno pokriva širok spektar vještina.

Radni dan započinje u 9:30h, što je pola sata nakon uobičajenog početka radnog dana u Irskoj. U 11h ured se okuplja na zajedničku neformalnu kavu tijekom koje pretresemo i privatnu i uredsku svakodnevicu, a oko 13h uobičajeno odlazimo na sat vremena dugu pauzu za ručak. Radni dan službeno završava oko 18:30h, neslužbeno oko 19h, a nerijetko traje i duže. Dobra vijest je da su svi prekovremeni sati adekvatno honorirani i ostajanje izvan radnog vremena je predmet dogovora.

Večera u uredu_nakon predaje_debelo nakon radnog vremena

Dublin i Irska – neposredno

Dublin je malo veći grad od Zagreba po broju stanovnika, a Irska malo veća od Hrvatske. Dublin je i multikulturalan grad što se, za razliku od etnografski jednoobraznog ureda, osjeti na svakom koraku. Značajan broj imigranata dolazi iz Poljske, Litve, Latvije, Češke, ali i iz npr. Brazila, Kine i Nigerije. Hrvata, također, ima sve više. Brz oporavak Irske od zemlje u krizi do zemlje s jednim od najviših bruto nacionalnih dohodaka po glavi stanovnika u Europskoj uniji dogodio se uglavnom zahvaljujući nevjerojatnoj ekspanziji IT sektora, što se u najvećoj mjeri može zahvaliti inzistiranju Irske na izrazito niskoj korporativnoj poreznoj stopi koja za prihode od trgovanja iznosi 12.5 %. Hrvati koji dolaze živjeti u Irsku u sve većem broju, najčešće su kadar upravo tog sektora.

Rijeka Liffey

Calatrava_most Samuela Becketta preko rijeke Liffey_pogled prema luci i dokovima

Hrvatska emigracija_inženjeri građevine_elektrotehnike i politologinja

Blessington Basin_Dublin

Zbog davno uspostavljenih urbanističkih pravila igre, Dublin je jako nizak i površinom velik grad u odnosu na broj stanovnika. Stambenih zgrada, onako kako one izgledaju u hrvatskoj percepciji, je jako malo. Dublinci vole živjeti i najčešće žive u kućama, čak i ako ih dijele. Jedini zamjetno viši dio grada, što se opet iz samog centra ne vidi i ne doživljava, je dio na dokovima u kojem su smješteni uredi Googla, Facebooka i stambeni blokovi u kojima najčešće žive njihovi zaposlenici. Prije dolaska u Dublin potpuno sam bila zanemarila činjenicu da je Dublin grad na moru na što su me podsjetili brojni galebovi iznad rijeke Liffey koja dijeli grad na južni (povijesno prestižniji) i sjeverni (povijesno radnički) dio grada. U slici grada najprepoznatljviji su prizori kuća u nizu iz vremena kraljeva imenom George, redom od I. do IV., a period obuhvaća razdoblje od 1710-tih do 1830-tih. Tradicionalni građevni materijali su opeka i drvo, rjeđe kamen. Drvene konstrukcije prisutne su u velikoj mjeri u gradnji i danas. 

U dnevnom putovanju na posao koristila sam se javim prijevozom, kao i većina mojih kolega. Prva iznenađujuća činjenica je da Dublin ima svega dvije tramvajske linije, koje se čak i ne susreću. Navodno je tramvajskih pruga bilo puno više, ali iz znaka protesta prema Velikoj Britaniji, Irci su ih sami počupali. Kako bilo, manjak tramvaja nadoknađen je velikim brojem autobusnih linija koje odlično funkcioniraju. Usput, Dublin je i dom najvećem urbanom parku na svijetu, Phoenix parku koji obuhvaća površinu od 707 hektara. 

Obala u okolici Dublina

Priče i stereotipi ovdje su se nasreću pokazali istinitima - Irci su srdačni, otvoreni, druželjubivi i gostoljubivi. Irska obiluje prirodnim i kulturnim znamenitostima, Guinness je sjajan. Budući da je ovo ljeto bilo neuobičajeno sunčano i toplo za Irsku (rekordnih 28 C, jednog vedrog dana krajem srpnja), vikende sam nastojala iskoristiti za obilazak zemlje koja možda nije raznolika koliko i Hrvatska, ali joj ne manjka draži. U slikovnim materijalima naći će se tako i ponešto iz Galwaya, Howtha, Belfasta, mali dio onoga što bi trebalo vidjeti u Irskoj. Budući da mi je po završetku prakse ponuđeno mjesto u uredu, nadam se da ću uspjeti pogledati i ostatak ovog zelenog otoka.

Galway_kulturna prijestolnica Irske_ljetno popodne


Galway_u šetnji


Belfast_u muzeju posvećenom Titaniku i brodogradnji


Negdje u zelenoj Irskoj


Klifovi Mohaira


Izlet na poluotok Howth u blizini Dublina


Dun Laoghaire_istočna obala Irske


Suhozid_County Clare_zapadna obala Irske

Kata Gašpar

graftonarchitects.ie

Potprogram Leonardo da Vinci u sklopu EU Programa za cijeloživotno obrazovanje (Life Long Learning Programme – LLL) obuhvaćao je strukovno obrazovanje i osposobljavanje te je bio osmišljen tako da svojim aktivnostima potiče razvoj znanja, vještina i kvalifikacija svih sudionika.

Sudjelovanjem u nekoj od aktivnosti potprograma Leonardo da Vinci, korisnici su imali mogućnost stjecati nova životna iskustva te primjenom stečenih znanja, značajno doprinijeti radu matične ustanove, mogućnostima vlastitog zapošljavanja na tržištu rada te samom gospodarstvu. Potprogram Leonardo da Vinci omogućavao je prijenos dobrih praksi i inovacija u gospodarstvu između država sudionica, usklađivanje obrazovnog sustava sa tehnološkim napretkom i tržištem rada te osobni i profesionalni razvoj sudionika. Više o dobitnicima stipendija saznajte OVDJE, a više o potprogramu Leonardo da Vinci ovdje.