Kulturna dobra ili graditeljsko naslijeđe po svojoj definiciji čini arhitektura odgovarajućeg dosega kvalitete. Ako je čuvanje graditeljskog
naslijeđa nužno radi očuvanja njegove kvalitete i značenja, onda se taj pojam nužno transponira i na sve njegove konstitutivne dijelove, pa tako i
na nosivi sustav. Zahtjev za očuvanjem graditeljskog naslijeđa, a sa stanovišta nosivog sustava, ukoliko želimo biti dosljedni u ostvarenju
pojma očuvanja, nosi u sebi niz posebnosti koje nosivi sustav predstavljaju kao relevantnog čimbenika budući je nositelj materijalne opstojnosti
arhitekture, participirajući, implicitno, u njenoj kvalitativnoj valorizaciji.

Zašto se otvara tema očuvanja povijesnih konstrukcija, a ne vodi se pod općom temom sanacije konstrukcija? Zato jer se radi o jednom polju
određenom nizom posebnosti koje je potrebno poznavati i prilikom projektiranja uvažavati.
Krajnji cilj obnove, bilo kojim razlogom uvjetovane, jest uspostavljanje stanja zgrade koje joj osigurava kontinuitet postojanja u prostoru i vremenu
sa svim značajkama koje je određuju i čine posebnom.

Problem obnove nosivog sustava, unutar šireg konteksta obnove graditeljskog naslijeđa može se predstaviti kao :
- obnovu oštećenih ili razrušenih dijelova nosivog sustava,
- poboljšanje cjelokupne otpornosti nosivog sustava u odnosu na njegovo izvorno stanje.

Prema tome, osnovni princip obnove nosivog sustava graditeljskog naslijeđa sasvim općenito se može odrediti kao potrebu uspostavljanja njegovog
obnovljenog sklopa uz dovoljnu otpornost svim predvidivim opterećenjima.

Egon Lokošek, dia, Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Koordinator 6. ciklusa Konzervatorske prakse je Mladen Perušić,dia.