19/08/2009

Arhitektura bez predumišljaja Â

Arhitekte Sašu Randića i Idisa Turata koji zajednički arhitektonski ured u Rijeci vode od 1992. godine, utjecajni japanski časopis za arhitekturu GA DOCUMENT nedavno je svrstao uz bok najznačajnijih arhitekata današnjice, uvrstivši njihov projekt poslovne zgrade Adris grupe u Zagrebu među 23 najbolja svjetska projekta koja su pred realizacijom, a djela su arhitekata poput Normana Fostera, Renza Piana, Jeana Nouvela, Rema Kolhaasa, Zahe Hadid, Franka Gehryja, Alvara Size, Stevena Holla, Davida Liebeskinda …Â
Tim povodom razgovaramo s arhitektima koji za svoj rad već primili više važnih priznanja, među kojima dva "Viktora Kovačića" za dogradnju Tehničkog fakulteta u Rijeci, te pastoralnog centra Trsatskog svetišta »Aula pape Ivana Pavla II«, kao najbolje arhitektonske realizacije 2003. i 2008. godine, po ocjeni Udruženja hrvatskih arhitekata kao najviše domaće strukovne organizacije.Â
Poslovna zgrada Adris grupe, međutim, nikada neće biti realizirana i pritom neće biti jedini projekt ovog dvojca koji ostaje samo u papirima, a da ga autori pritom ubrajaju među svoje najznačajnije, top-projekte. Upravo na primjeru takvih projekata s Randićem i Turatom razgovaramo o njihovu promišljanju arhitekture.

Nije mala stvar biti uvršten među planetarno najznačajnije arhitekte današnjice. Kako se osjećate u tom društvu i očekujete li neke konkretne efekte.Â
RANDIĆ: Naravno da je bilo iznenađenje naći se u tom društvu jer se obično pojavljujemo u kontekstu nadolazećih arhitekata, a ne s ovakvim imenima. Iznenađenje je bilo tim veće jer je zadnji broj časopisa posvećen zgradama koje su u projektu i kreću u realizaciju, a naš projekt je natječajni rad koji se neće izvoditi. Â
U svemu tome posebnu važnost ima i rejting samoga časopisa. Naime, glavni problem današnjih medija, pa i tako arhitektonskog izdavaštva, jest pretjerana količina informacija i u tome se događa da često nema prave selekcije. Tako primjerice portal Arhitecture daily objavljuje sve što se u arhitekturi događa, pa se onda u drugim medijima prenašaju stvari koje možda i ne zavređuju biti prikazane. U tom kontekstu vrlo je značajno pojaviti se u časopisu poput GA koji je zaista veoma utjecajan i funkcionira kao vjerodostojan filter svjetske produkcije. Kad ti netko takav prepozna projekt kao kvalitetan, onda je to sigurno dobro. Nekih konkretnih efekata takvih uvrštenja zapravo nema. To je više priznanje za rad koji si odradio, premda je sigurno da otvara neka vrata za druge časopise i izložbe. Â

Testiranje granica postavljenih uvjeta
Imate li možda ideju što ih je privuklo baš ovom projektu.
TURATO: O tome sam dosta razmišljao, ali mogu govoriti samo o tome kako mi to vidimo. Sjećam se da smo projekt radili s nevjerojatno pozitivnom energijom i od starta osjećali da ide u ispravnom smjeru, a to nam je bilo jasno i kad smo na natječaju osvojili drugu nagradu. A komplektan projekt je sve samo ne ono u što se kreće u nekakvim takvim natječajima. Kad takav projekt iščita netko potpuno neovisan, tko te ne poznaje i nikad s tobom nije pričao, onda shvatiš da takve ideje treba raditi potpuno nesputano. Naravno jako promišljeno, ali potpuno slobodno. Razumije se da  ne možeš svaki dan tako raditi, ali govoriti o kontekstu zgrade Adrisa kao jedne od najvećih hrvatskih korporacija na toj parceli, znači govoriti i to da je takve projekte jako dobro raditi bez kompromisa i bez ikakvog predumišljaja, jer vidiš da ti se ta hrabrost kad tad vrati. Najvažniji efekt uvrštenja u ovu svjetsku selekciju za mene dolazi upravo u obliku snažnog poticaja takvom razmišljanju.
RANDIĆ: Tu je i tema natječaja dosta značajna, zato što je arhitektura djelatnost u konkretnom prostoru. Ona ne ovisi, poput nekih drugih disciplina, isključivo o nekoj vlastitoj ideji ili zamisli, nego je uvijek vezana uz konkretni zadatak. I sigurno je puno lakše raditi nesputano kad radiš natječaj, nego kad radiš direktnu narudžbu u kojoj si mnogo čvršće vezan programom, rokom i urbanističkim uvjetima. Sve to, naravno, postoji i kod natječaja, ali tu ipak možeš lakše testirati granice svih postavljenih uvjeta i projekt dovući do tih granica, zato jer nisi toliko opterećen sigurnošću realizacije i nekim praktičnim aspektima. Â Â

Kreativna interpretacija Â
Međutim, upravo projekt Adrisove zgrade je pokazao da ni u našem poluuređenom društvu arhitektonski eksperiment nije jednostavno ostvariti. U čemu je zapravo bio problem?
TURATO: Bilo je nekoliko problema. Razmišljajući o tom natečaju mi smo u prvom redu razmišljali je li moguće da zgrada jedne korporacije stvara kvalitetan javni prostor ili ne. Pa smo se puno puta sjetili Oktogona u sklopu palače nekadašnje Prve hrvatske štedionice, kao i Zakladnog bloka na istočnoj strani Jelačićevog trga, sa zgradama pretežno poslovne namjene kroz koje prolaze pasaži i koji je postao kvalitetan gradski prostor.Â
RANDIĆ: Nasuprot tome, svi novi poslovni centri, a posebno u Zagrebu, jer se tamo najviše i grade, ustvari su potpuno zatvorene zgrade, u koje ne znaš ni gdje ući, jer se te staklene fasade spuštaju do partera. Tako da je u doticaju s tom sterilnom arhitekturom najuzbudljiviji trenutak kad otkriješ gdje je ulaz. Mi smo išli za potpuno drukčijim konceptom. Cijelo smo prizemlje napravili potpuno otvoreno time što smo zgradu poput diska podigli na mega stupove u visini od osamnaest metara. Na taj način dobili smo kvalitetan javni prostor u parteru, a iznad toga dvije etaže kvalitetnog uredskog prostora.   Â
TURATO: S kućom koja raste od terena uvis niti jedno od to dvoje ne bi bilo moguće. Naime, ta zona je kraj donjegradskog bloka. S jedne strane je pruga, s druge benzinska pumpa, cesta je vrlo prometna, tako da poslovni prostori u nižim etažama nisu dovoljno kvalitetni. Međutim, nova je zgrada natkrilila i fizički prekrila postojeću uglovnicu stare Tvornice duhana pa se kao problem pojavilo pitanje odnosa prema graditeljskoj baštini. Konzervatori su zaključili da taj odnos nije kvalitetan, a drugo je pitanje bilo kako tretirati te nadsvođene prostore: jesu li oni izgrađeni prostori, kako se čitaju po našoj regulativi, ili su slobodni.Â
Upravo vodeći računa o tome, mi smo u disku koji lebdi na stupovima ostavili svjetlarnike koji su de facto neizgrađeni prostori, ali zgrada je takvog oblika da je sve to skupa zbunjivalo i bilo teško računati po postojećim parametrima. Naravno da smo uvažili sva pravila i na vrlo kreativan način ih interpretirali, ali je problem bio i u tome što se cijeli projekt dogodio u jedno nezgodno doba, u kojem je ta kreativna interpretacija bila dosta osjetljiva. Â Â

Regulativa kao kočnica Â
RANDIĆ: Na žalost, projekt je slijedio priču s Cvjetnim trgom u kojoj su se otvorila pitanja zaštite spomenika i uloge konzervatora u procesu izgradnje grada s jedne strane, a s druge strane oko zagrebačkog GUP-a. Pitanje je treba li propise rigidno primjenjivati ili se oni primjenjuju tako da se gleda osnovna logika i osnovna ideja razvoja grada, kao što bi trebalo biti kod svakog GUP-a. U ovoj situaciji to se nije dogodilo jer je zbog javnosti postojalo očekivanje da se čim štreberskije gledaju i odredbe GUP-a i politika zaštite zagrebačkih gradskih prostora. Očito smo se našli u krivom trenutku pred zidom kojeg je bilo teško probiti.  Â

Ipak, na natječaju ste podijelili drugu nagradu, prva nije ni dodijeljena, a projekt će u realizaciju prema trećenagrađenom rješenju. Je li to u redu?
RANDIĆ: To je sasvim u redu. U Adrisu doista drže do kvalitetne arhitekture što je vidljivo po doista širokom krugu arhitekata koje angažiraju, a budući da investitor u ovom slučaju nije ni bio dužan raspisati natječaj, nemamo im što predbaciti. Također, treba reći i to da je automatizam realizacije prve nagrade specifičan za Hrvatsku. U drugim zemljama to nije uvjet, natječaj je samo korak ka dobivanju rezultata. Napokon, i mi smo sami zakomplicirali stvari jer smo napravili projekt koji je dobar, ali je za sobom vukao problem. Â

Kako biste općenito opisali utjecaj naše regulative na arhitektonsku produkciju?
RANDIĆ: Regulativa je objektivno kočnica. Kako bi se pomoglo u ovoj krizi, sad je recimo izašao Zakon koji u svrhu poticanja ulaganja u područje gradnje uveo samo jednu dozvolu. Automatski se ide u potvrdu o gradnji kako bi se projekt mogao izgraditi brže nego što je definirano po redovnoj proceduri, a to govori da su očito svi svjesni da je nam procedura prilično komplicirana i zapetljana.
Zapravo, mi se stalno krećemo u krajnostima. Od toga da se prvo oslobodi regulativa da se može graditi puno i s malo problema, a kad to dovede do problema u prostoru onda se sve ide kontrolitrati i normirati, pa su osnovane i komisije za lijepo. Svaki takav postupak uzima vrijeme i proširuje krug sudionika, a što je više ljudi uključeno, to se više režu vrhovi. Vrhovi se režu dolje, ali se režu i gore, u smislu kvalitete i ambicije, a rezultat je uprosječivanje. E sad, dobro je ako to uprosječivanje ide prema gore, a loše je ako zamrzne neko zatečeno stanje, jer onda nema napretka.  Â

Projekti koje Zagreb nije htio Â
Nedavno ste sudjelovali i na najtečaju za jedan poslovni toranj uz Zagrebačku aveniju, što vam je opet donijelo drugu nagradu.Â
RANDIĆ: Taj projekt nam je također jako drag. Zapravo, u Zagrebu imamo čak tri projekta koja su nam među najdražim projektima, ali ih Zagreb nije želio. Čak smo na tu temu razmišljali napraviti i malu izložbu: "Naši projekti koje Zagreb nije htio". Â
TURATO: Prvi je bio projekt Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Zagrebu, zamišljen kao jedan enormni hangar sa zrcalnom fasadom koja je reflektirala okolicu poput fatamorgane, jer smo bili stava da predviđena lokacija nije primjerena za muzej pa smo je onda tako i tretirali. No, dilema žirija je bila je li jedan takav komentar ozbiljan ili neozbiljan. Nama je on bio itekako ozbiljan. Koncept kuće je doslovno reflektirao kontekst, a u cijeli smo projekt krenuli doslovno od nule, odnosno pitanja što bi trebao biti muzej u kukuruzištu. Slična startna pozicija zapravo je karakteristična za sva tri odbačena zagrebačka projekta, pa se i ovom posljednjem bavimo pitanjem što bi to bio neboder, ali pod navodnicima.Â

Kakav je to neboder pod navodnicima?
RANDIĆ: To je zapravo niz nebodera koji se grade po cijelom Zagrebu i i svi imaju status gradskih projekata, jer bi trebali odrediti gradske cjeline, ali prvi problem tih nebodera je taj što su premali da bi se uopće zvali neboderima. Drugi je problem što se svi rade kao zatvorene zgradurine koje oko sebe apsolutno ništa ne stvaraju, pa je i pitanje mogu li se uopće zvati gradskim projektima, a treći je problem što su reducirani isključivo na razinu vizualnog simbola i trebali bi biti nekakav akcent u prostoru, ali ih je toliko da tu ulogu gube jer ih je naprosto previše.  Â
Kao odgovor na tu situaciju, mi smo napravili zgradu koja nije staklena, nego jedna obična žbukana zgrada, koja u sebi ima interesantne prodore i koja ne bježi od toga da su zagrebački gradski neboderi zapravo niski i zdepasti. Naša zgrada se toga na stidi nego se na neki način time i ponosi.Â
TURATO: Neboderi su postali jako predvidljivi. Sve se svede na jedan funkcionalni tlocrt i jedino gdje arhitekt nešto radi postala je ta koža, vanjska staklena opna. Arhitekti su zapravo postali taoci principa u kojem je to jedina tema u projektiranju nebodera.Â
RANDIĆ: S obzirom na visinu od 16 ili 18 katova, svi zagrebački neboderi zapravo su tek baze pravih nebodera. I onda, da bi izgledali vitko, da bi sličili na nebodere, moraju biti uski, pa imaju minijaturne tlocrte i praktički su jako nefunkcionalni. U njima se ne može napraviti neki dobar prostor. Uostalom, tko god je išao u te nebodere zna da se iz lifta izlazi u jedan uski hodnik iz kojega se na lijevo i desno ide u kancelarije koje su dvije-tri male sobe. Mi smo ga zato raširili i napravili jednu lijepu debelu zgradu. Â

Biramo naizgled problematične teme Â
Kakav je osjećaj znati da nešto što smatrate svojim najboljim projektima, a pogotovo kad netko to prepozna i globalno, kao u slučaju Adrisa, neće biti realizirano. Je li to frustirajuće?
TURATO: Mi imamo dovoljno realizacija i dovoljno smo realizirani ljudi da bismo time bili frustrirani. RANDIĆ: Malo ljudi je sebe u stanju objektivno procijeniti, svijet je zapravo zbir subjektivnih gledanja. Teško je to objektivizirati. Svatko, a posebno arhitekt ili netko tko radi nešto što je teško kvantificirati brojkama, misli da je napravio najbolje, tako da svaki natječaj na kojem je trideset autora proizvede 29 frustriranih od kojih svaki misli da je napravio najbolje. Tako da to treba prihvatiti... Naravno da ti je krivo, ali takav je život, nije život da ti baš sve ide na ruku.

Dolazi li možda u obzir neka vrsta naknadne primjene takvih projekata ili neke ideje zauvijek ostaju samo u papirima.Â
TURATO: Glupo je "kopi pejstati". Ali to ti sve daje uskladišteno znanje. Sve je to baza podataka na kojoj dalje stvaraš. Kao što neki kemičar ima svoje supstance, fizičar i matematičar formule, tako i mi imamo stare i neizvedene projekte. Â
RANDIĆ: Koolhaas je jednom rekao da je Casu da musica u Portu napravio tako da je jednu obiteljsku kuću naprosto povećao i dobio isto u velikom mjerilu. I to je bilo shvaćeno kao vrlo kontroverzna izjava i vrlo loša poruka jednog velikana mladim arhitektima, jer svaki projekt ima vlastitu logiku i ne može se tako linearno skakati iz mjerila u mjerilo. Dakle, na razini nekog načela, ideja pristupa se može reciklirati, ali doslovno baš i ne. Ovo dizanje u projektu za Adris zapravo slijedi ideju slobodnog prizemlja, kao jednog od prvih načela moderne. A to što smo u jednoj prilično ekspresivnoj interpretaciji napravili s Adrisom, već ranije smo na razini principa bili primijenili i za Park hotel u Rijeci, ali ne s namjerom stvaranja uzbudljivog gradskog prostora, već smo kuću digli u zrak da se sačuva park. I to je u jednom trenutku prošlo, da bi onda opet naišli na bojazni Konzervatorskog odjela u Rijeci koji je nakon nekoliko mjeseci razmišljanja što s tim napraviti dao negativno mišljenje o projektu. Pa je i to na žalost propalo. Â

Što je osnovna ideja koja vas vodi u arhitekturi, glavne teme koje vas zaokupljaju i postoji li nešto što mislite da se može očitati kao prepoznatljivo vaš rukopis?Â
TURATO: Prepoznatljivo je to da ništa ne sliči jedno na drugo, a to opet nije ništa specifično ili drukčije od većine arhitekata današnjice, jer suvremena arhitektura nije toliko vizualno prepoznatljiva niti ju je formalno jednostavno definirati. Prošlo je vrijeme artista koji proizvodi prepoznatljivu formu. To više apsolutno ne postoji. Tako da jednostavno u svakom kontekstu nastojimo do krajnjih granica istraživati sve specifičnosti ili projekta ili lokacije. Projekti uvijek odnose ili na zatečeni kontekst ili na program - to je ono od čega polazimo i na što reagiramo. A budući da se kod nas svi programi događaju u nekom prilično jakom kontekstu, onda se to i ne može zanemariti da bi se došlo s nekom svojom arhitekturom koja nema veze sa svim tim.Â
RANDIĆ: Postoje i neke teme koje nas posebno zaokupljaju, a uvijek smo birali neke naizgled problematične, jer nas zanima može li se tako nešto pretvoriti u kvalitetu. Budući da je naše obrazovanje na Arhitektonskom fakultetu bilo zasnovano na tradiciji moderne koja u sebi nije imala kosi krov, odnosno krov s kupom kanalicom, a naši prvi projekti su bili u prostorima koji su imali upravo takve krovove, nismo to htjeli izbjegavati nego dapače koristiti kao glavni element zgrade, kao na kući u Supilovoj ulici u Rijeci i još nekim projektima. Â
Vremenom nam je bilo dosta kupe kanalice, ali tema kosog krova je ostala, pa je provlačimo i kod zgrade u Agatićevoj i kod Pastoralnog centra na Trsatu. On je svojim volumenom proizašao upravo iz konteksta jako snažnih baroknih volumena s kosim krovom, a zbog ciglastih krovova došlo je i do upotrebe cigle koja je postala opna Aule.Â

Na čitavom nizu projekta bavite se i temom javnog prostora.
RANDIĆ: Ta preokupacija posljedica je činjenice da se gradovi u Hrvatskoj izgrađuju kroz zgrade, a ne kroz neke veće zahvate, jer nikad nije bilo niti vremena niti novca da bi se neki veći plan realizirao. To nas dovodi u situaciju da kvaliteta grada ovisi o tome koliko je pojedina zgrada u stanju napraviti kvalitetan javni prostor. Zbog toga to vidimo kao jedan jako bitan moment koji u svaki projekt nastojimo integrirati - od škole u Krku koja je išla s geslom "Škola u gradu, grad u školi" jer su zajednički prostori isprepletenim, preko novigradskog Lapidarija koji kad se otvori postaje dio parka, do riječkog MMSU koji ima javni pasaž kroz središte zgrade i javnu terasu na krovu, do čitavog niza drugih projekata. Â

Kako se projektiranje nadopunjuje s vašim drugim interesima?
TURATO: Osobna iskustva izvan same struke vrlo su važna za posao koji radimo. Premda na prvi pogled može izgledati da nema nikakve veze, meni je najbolje iskustvo u zadnjih mjesec dana bilo to što sam gledao kako svira Boys Noize. On je DJ koji ljudima šalje vrlo jasne poruke, koristeći  CD player kao instrument. To je elektro tehno i on do apsurda dovodi tehnologiju, a ta iskustva meni pričaju o nekim idejama koje bi mi u arhitekturi mogli raditi.Â
Naravno da će neke univerzalne teme kao što su sunce, svjetlo ili stabilitet u arhitekturi uvijek postojati zbog gravitacije i zbog fizike, ali za neki prostor novoga vremena vrlo su važna tjelesna iskustva koja ti mogu reći drugi mediji. Na primjer, Herzog & de Meuronov Funf Hofe u Munchenu je jedan definitivno tehno pristup transponiran u arhitekturu samu.Â
RANDIĆ: Primjer s Boys Noizom pokazuje da se instrumenti odnosno sredstva kojima se realizira određeni projekt mijenjaju i sa razvojem tehnologije i sa razvojem komunikacija. Mislim da je upravo prostor komunikacija prostor koji je doživio najviše promjena i da on na jako radikalan način mijenja i arhitekturu.
U tom smislu bitno je prepoznati da je arhitektura kolaborativan proces koji nije direktan kreativan čin jedne osobe, nego podrazumijeva suradnju i moderaciju različitih sudionika u procesu. Upravo zbog toga su u posljednjih 20 godina na površinu i isplivale arhitektonske grupe umjesto pojedinaca, jer imaju mogućnost već između sebe istestirati neku ideju.
Riječka Hartera je jedan od primjera koji dosta dobro oslikava kako promjene u komunikacijskom prostoru izravno utječu na transformaciju konkretnog fizičkog prostora. Internet guru Seth Godin koji je napisao knjigu "Plemena" ustvrdio je da je naše društvo duboko plemensko u svojoj osnovi, a po tome načelu odvija se i internetska komunikacija koja od različitih sajtova do facebooka okuplja razne grupe istomišljenika. Upravo preko takvih plemena, a ne više kroz masovne medije događaju se i glavne društvene promjene. Pogledamo li Harteru vidjet ćemo da je ona odjedamput prešla iz lokalne u jednu globalnu dimenziju radi publike, a publika se nije dogodila zbog rekalmiranja po nekim časopisima i televizijama, već zbog interneta i direktne predaje informacija.Â
Pedeset Engleza koji su došli u Harteru odmah je kontaktiralo svoje prijatelje i došlo je novih pedeset Engleza, a Hartera je odjedamput postala party mjesto za nekog iz Manchestera, a ne samo za Rijeku.  To je nešto što daje nevjerojatnu šansu ne samo ovom projektu, nego i malim gradovima, kakva je i Rijeka u svjetskim mjerilima, da postanu nekom od važnih evropskih točaka. Ovdje govorimo o zabavi, ali  na sličan način se može promijeniti karakter mjesta kroz visoko obrazovanje,  organizaciju nekih instituta i skupova, čitav niz sadržaja.Â
TURATO:  U takvoj situaciji klasična arhitektonska forma postaje sporedna jer je cijeli taj komunikacijski proces zapravo ono što transformira grad. Znači alati arhitekture nisu oni kojima smo školovani, nego je stanje arhitekture potpuno izokrenuto.

Mnogo smo pričali o projektima koji neće biti realizirani, a nove realizacije nismo ni dotakli. Što trenutno novo radite?
- Radimo školu s vrtićem na Velom Vrhu u Puli koja se nalazi u šumi pa smo kuću izbušili prema postojećim stablima da ih ne bismo rušili. To je ideja derivirana iz projekta riječkog Hotela Park na Pećinama, a kako je škola ogromna, razbili smo je je u manje volumene da bi djeca lakše razvila osjećaj pripadnisti i taj prostor doživjela kao svoj. Â
Drugi je veliki projekt Hotel Rovinj na vrlo markantnoj i inspirativnoj lokaciji ispod crkve sv. Eufemije koji nastavlja na teze i razmišljana započete školom u Krku. U u ovom slučaju hotel počinje biti generator novih aktivnosti u staroj jezgri Rovinja.Â


Nela Valerjev Ogurlić
preuzeto iz 'Mediterana', dodatka Novom listu
www.novilist.hr
Â