Obljetnica

Bernardo Bernardi

Autor/izvor: DAZ 20/07/2016

Čovjek širokog interesa, arhitekt po obrazovanju, interijerist i dizajner po vokaciji, kulturni poslanik po duhu, hrvao se gotovo četiri decenije s arhitektonskim, interijerskim, dizajnerskim i kulturnim aspektima jedinstvenog problema prostora i oblika.

Korčulanin, rođen 1921., dubrovački gimnazijalac, “klasičar”, maturirao 1940., zagrebački student arhitekture, diplomirao 1948., Strižićev asistent na katedri projektiranja do 1951., a od tada do kraja života djeluje izvan ustaljenih normi arhitektonske struke i karijere. Bernardo Bernardi tražio je sintetičku formulu odnosa čovjeka i prostora, formulu koja bi u sebi sadržavala sva mjerila, od totala do detalja, od filozofskog i idejnog opredjeljenja, preko organizacije i oblikovanja prostora, do mobilijara koji će ga zajedno s čovjekom nastaniti i predmeta koji će ga popuniti.

Nakon završenog studija sudjeluje (sam i u suradnji) na nizu javnih arhitektonskih natječaja: na Plitvicama (suradnja s prof. Strižićem), Opera u Beogradu (suradnja s prof. Strižićem), škola u  Podsusedu (s Dašom Crnković)… Od Bernardijevih natječajnih projekata izvedeno nije ništa.

Godine 1953. gradi obiteljske kuće za učitelje u Kumrovcu. Jednostavnim sredstvima, primjereno zadatku i okolnostima, gestom iskonskog graditelja, oblikuje nepretencioznu ali sjajnu arhitekturu, primjere koji pokazuju kako se Bernardijevo pretežno bavljenje dizajnom i interijerom — koliko god predstavljalo dobitak za kulturu industrijskog i zanatskog oblikovanja — za arhitekturu iskazuje kao trajan gubitak.

Niz projekata obiteljskih kuća doživio je sudbinu većine Bernardijevih arhitektonskih nacrta — ostao je na papiru. Godine 1960. na natječaju za “Stan bliske budućnosti” Bernardi predlaže tlocrt koji će u idućih 25 godina biti afirmiran kao tip stambene jedinice u kolektivnoj stambenoj izgradnji koji se “pod potpisima raznih autora” realizirao u tisućama primjeraka. Niti jednog pod potpisom Bernardija!

Realizacija hotela “Marko Polo” (1967) i “Liburnia” (1985) rezultat su Bernardijevog nastojanja da na rodnoj Korčuli oblikuje i mjerilom prilagodi velike turističke sadržaje i da svojim izuzetnim iskustvom savlada volumene koji su svojom dimenzijom kušnja za arhitekta, ali i opasnost za prostor u kome se ostvaruje.

Bernardi 1951. godine s grupom arhitekta (Bregovac, Radić, Rašica, Richter) i slikara (Kristl, Picelj, Srnec) osniva grupu Exat 51. Na Plenumu udruženja likovnih umjetnika primjenjenih umjetnosti Hrvatske, u prosincu 1951. čita Program koji govori o “plastičnom jedinstvu, o sintezi umjetnosti, o konkretnim vrijednostima vizualnog odnosa”, čita Program grupe koja u hrvatskoj i jugoslavenskoj kulturi predstavlja jednu od ključnih kulturnih i likovnih manifestacija poslijeratnog razdoblja, istina kratkog po trajanju, ali dalekosežnog po dometu i posljedicama — definitivnom razbijanju socijalističke dogme u likovnim umjetnostima i otvaranja problema nove sinteze likovnih umjetnosti na temeljima međuratnog europskog razvoja, ali i na iskustvima poslijeratnih likovnih kretanja.

Već 1951. u interijeru oglednog dječjeg vrtića u školi za odgajatelje u Zagrebu, Bernardi proširuje problem interijera na oblikovanje namještaja, uključujući ovdje sve elemente — od radnih stolova i stolica do ploča s nogarima, robusne izrade, snažnog i elementarnog vizualnog djelovanja, izvanrednih proporcija i visoke funkcionalnosti. Očigledno, namještaj je namjenjen zanatskoj izradi relativno skromnih sredstava i znanjem.

Godine 1952. izrađuje prve tipske elemente školskog namještaja namjenjenog, ovoga puta, industrijskoj proizvodnji; 1953. nadopunjen i kompletiran program primjenjuje prilikom opremanja škole u Kumrovcu. Sljedećih godina Bernardi razvija program naslonjača i stolica nagrađivan u zemlji i inozemstvu. Taj program priprada najvišim dometima našeg dizajna. U današnjem otkirivanju i revalorizaciji 1950-ih godina Bernardi će sasvim sigurno dobiti zasluženo, počasno mjesto.

Bernardijevi interijeri zaokruženi su često u logici interpretacije do te mjere da kroz njih postaje autorom arhitektonske ljuske u koju se interijer oblikuje. Interijeri odražavaju funkciju i standard, a to znači da imaju samo toliko koliko i prilike koje su ih stvorile. Sudbina interijera veoma često sudbina je potrošne robe. Većina Bernardijevih interijera, posebno ranih, više i ne postoje. Neke su izmijenili vrijeme i okolnosti, a neke i sam Bernardi. Izuzetni interijeri škole u Kumrovcu, hotel “Maestral” u Brelima, restauranta “Taverna” (“Fanika”) na zagrebačkom Gornjem gradu, Radničkog sveučilišta “Moša Pijade” u Zagrebu i prva faza zgrade Zagrebačkog aerodroma, tek će budućim valorizacijama dobiti pravo mjesto kao odrednice kulture prostora u nas.

Afirmacija industrijskog dizajna i edukacije dizajnera posebno je polje Bernardijeva djelovanja. Ogroman trud i energiju uložio je da ukaže na nužnost stručnog obrazovanja i cjelovitog stručnog pristupa pitanjima jedne profesije u nastajanju. Njegova dugogodišnja borba za osnivanje visoke škole za dizajn je napokon ostvarena. On sam smatrao bi to svojim najvećim uspjehom.

Bordižao je Bernardi gotovo četiri decenije nespreman da prihvati opredjeljenje samo za jedan od svojih interesa, za jednu od pojavnosti jedinstvenog problema koji ga je zaokupljao. Iz te činjenice proizlaze njegovi gubici i dobici. Oni su na prosudbi, ali ostaje potpuno sigurno ono što je trajalo i djelovalo sa i među nama kao ljudska pojava i kulturna činjenica: Bernardo Bernardi.

Podsjećamo da je izložba Bernardo Bernardi: Dizajnersko djelo arhitekta 1951.- 1985. u Hrvatskom muzeju arhitekture otvorena do 12. kolovoza.