Projekt

Dino Krizmanić i Leonid Zuban, Urbis – Crkva sv. Ane

Autor/izvor: vizkultura 24/10/2016

Naziv projekta: Crkva sv. Ane
Arhitekti: Dino Krizmanić i Leonid Zuban, Urbis d.o.o. Pula
Projektantski tim: Dino Krizmanić, Leonid Zuban 
Suradnici: Franko Andrijančić, Silvana Pilar 
Dizajn svjetla: Skira d.o.o., Dean Skira, Božidar Pustijanac
Konstrukcija: TGI d.o.o. Pula
Natječajni tim: Dino Krizmanić, Leonid Zuban, Saša Putinja
Lokacija: Rijeka
Godina realizacije: 2016.
Površina : 1.275 m2
Fotografije: Francesco Scarpa, Tomislav Nakić Alfirević i arhiva Urbisa
Investitor: Riječka nadbiskupija

Opis projekta:
Zatečeni kontekst projekta sadržan je već u naslovu projektnog zadatka: crkva Sv. Ane i Hrvatski dom Vežica. Taj je javni i društveni kontekst samo pojačan prisustvom škole u neposrednom kontaktu s lokacijom projekta, ali i parkom koji ih sve povezuje, te funkcionira kao izvjesna ‘zelena kičma’. Crkva je dakle u direktnom dijalogu sa društvenim domom i parkom, pa se projektom stavlja naglasak upravo na ta dva prostorna odnosa i to putem ‘atrija’ i ‘trijema’, dva snažna arhitektonska elementa kojima mjesto postaje ‘pozicija’.

Unutrašnji prostor crkve započinje već na pristupnom trgu koji povezuje crkvu s domom, gdje crkva nadvivši se nad njime formira unutrašnji atrij kao prostornu ekstenziju trga. Uzvišenje započinje vlastitom refleksijom u staklenoj fasadi prizemlja, a nastavlja centralnim stubištem koje vodi u atrij. Atrij ima zadatak okupljati i povezivati ljude, okružiti ih i zaštititi ih, navesti ih da zajedno sudjeluju u vjerskim događajima. Također se referira i na samostanski klaustar, obodno je uokviren punim zidom, dok je u sredini prodor, veza sa pristupnim trgom i prizemljem crkve. Atriji ujedno natkriva dio glavnog trga.

Nastavno na atrij smješteni su sakralni prostori crkve na razini parka s kojim je crkva vezana posredno putem trijema. Tako se umjesto jednim vratima, vanjski i unutarnji prostor crkve odvajaju preko atrija i trijema crkve koji su direktno povezani (polujavni prostor). Ta je prostorna blizina crkve i parka, odnosno pristupnog trga, artikulirana kao područje ophodnji (procesija), gdje se liturgijski i svjetovni prostori susreću i daju život crkvi. Građevina ukazuje na svoju prisutnost jednom esencijalnom gestom: bijelom volumetrijskom dematerijaliziranom masom nadvija se nad glavnim trgom.

Razlika između ‘svjetovnog’ i sakralnog dijela crkve naglašena je tek djelomičnim izmicanjem i sasvim drugačijom materijalizacijom fasade – staklena stijena u odnosu na drvenu oblogu, odnosno betonske ploče u odnosu na kamenu oblogu poda „loggie“. Bijeli zidovi definiraju vanjski obod crkve i stvaraju distancu između unutarnjeg duhovnog svijeta i vanjskog grada.

Prostorni rast crkve kroz atrij, lađu koji završava na prezbiteriju crkve, prati i gradacija unutrašnjeg svjetla. Pristupni trg okupan dnevnim svjetlom, diže se u tajanstveni polumračni atrij, te završava u svjetlom ispunjenu glavnu dvoranu. Prostor crkvene dvorane karakteriziraju tri osnovna elementa. Prvi od njih je kosi uzdužni i poprečni presjek dvorane koji prati rast dvorane prema prezbiteriju. Drugi su vidljiva armiranobetonska zakošena rebra koja služe uvlačenju bočnog difuznog svjetla u dvoranu crkve. Treći su prostorne niše u koje se uvlači direktno svjetlo u oltar, krstionicu i svetohranište. Umjetno svjetlo prati igru prirodnog po boji i vrsti osvjetljenja (toplo – liturgijske niše, hlado – difuzno bočno osvjetljenje). Mediteranski ambijent crkve pričaju i sjene koje se izmjenjuju na trijemu prema parku i natkrivenom trgu pred ulazom u crkvu.

Više o arhitektima urbis.hr

Fotografije: Francesco Scarpa, Tomislav Nakić Alfirević i arhiva Urbisa