13/06/2007

CESTA KOJA VODI K UMJETNOSTI



Uz venecijanski bijenale, ove godine nas ugošćuje i dvanaesta Documenta u Kasselu. Priča počinje deset godina nakon II. svjetskog rata. Toliko je, naime trebalo da Nijemci ponovo otkriju umjetnost moderne - snagu avangarde, apstrakciju. U Kasselu, gradu punom ruševina, otvorena je izložba Documenta, a početna vizija muzeja postala je svjetski poznata institucija. Od 1972. svakih pet godina Kassel postaje centar moći umjetnosti.



Događanja, konceptualna umjetnost, mistične obnove predvođene Josephom Beuysom, slikarstvo iz DDR-a, video-umjetnost iz beskonačnog loopa – sve što je bilo provokativno ili progresivno ovdje se moglo vidjeti. Svakom novom izložbom rasli su i zahtjevi publike. Svaka Documenta postavlja si cilj da oduševi mase bez da podlegne masovnome ukusu. Uz muzej Friedericianum, halu Documente, dvorac Wilhelmshöhe te Novu Galeriju, u parku Karlsaue nastalo je naselje paviljona – prenamjenjenih staklenika - čijom unutrašnjošću dominira asfaltna cesta koja vodi k umjetnosti. Muzeju Friedericiaunumu vraćen je stari sjaj kao opreka asfaltnoj cesti.



Kustos izložbe, Roger Buergel, u svom vlastitom globalizacijskom pohodu rasteže radijus svijeta umjetnosti u prostoru i vremenu, on nanovo definira pojam suvremenoga. Njegov pojam aktualnosti obuhvaća i prastaro i sve ono što do sada nije zanimalo niti jednog povjesničara umjetnosti i galeristu. Raznolikost Documente dopušta prezentaciju svih medija. Prošlu Documentu prati glas preopterećenosti video-uradcima, no sada su filmovi samo jedan od zastupljenih žanrova - iako su filmovi Irca Jamesa Colemana jedni od najskupljih eksponata ove Documente.



Posjetitelji će moći uživati u perzijskim minijaturama iz 14. stoljeća, kineskim hramovima, minimalističkim skulpturama iz Kalifornije, u kontejneru umjetnina iz Rusije, rižinim poljima, pop-parlamentu sastavljenom od električnih gitara…



Izlažu i umjetnici iz konfliktnih područja, primjerice Bill Kouelany, spisateljica i slikarica iz Konga, predstavljena posebnim zidom punim novinskih isječaka o siromaštvu svijeta. Tu su fotografije Delte Nigera, gdje korporacije iskorištavaju nalazišta nafte. Sàm zid simbolizira raskol. Razdjeljene države i razdjeljena mjesta tvore jednu od podtema ove izložbe. Još jedan od tih razdora je rastuća urbanizacija. Tu nalazimo i nasade s uvenulim biljkama umjetnice Ines Doujak iz Beča, što nas podsjeća na bio-gusarstvo. Nijemac Andreas Siekman postavio je vrtuljak „isključenih“, a Romuald Hazoume iz Benina pozabavio se postavljanjem čamca kao simbola bijega iz afričkog pakla, no njime bijeg iz afričkog pakla sigurno ne bi uspio - čamac je izrađen od bačvi za naftu, neupotrebljivim za plovidbu.



Kao jedan od zaključaka izložbe nameće se da umjetnost živi od sadržaja. Novi umjetnički kanon iz Kassela naglašava, međutim, i magiju izrazite estetike. Pitanje je, da li je ta estetika dopadljiva ili iritantna. Slike Dierka Schmidtha, na primjer, poluapstraktni su komentari konferencije u Kongu, upečatljive unatoč blijedome narančastome tonu. Documenta, koja je u prvim godinama u prvi plan stavljala umjetničke stilove (prije svega apstraktne), a kasnije i sadržaje (prije svega političke), danas prezentira oboje.



Buergel ambiciozno govori o novoj povijesti estetike, govori o „migraciji forme“. Njegova je teza, da ne samo ljudi, već i „oblici migriraju iz jednog kulturnog područja u drugo“. A koliko su bliske maske iz Benina, koje su jednom bile kanistri za naftu, i tapiserije njemačke umjetnice Cosime von Bonin, patchwork iz finog tkanja? U Kasselu su postavljene jedna do druge – samo korak ih dijeli od prozirnih zidnih instalacija Austrijanca Gerwalda Rockenschauba. Bruegel voli kondenzaciju, da bi ga se razumjelo treba imati fantaziju.



No, ostaje dojam da su stvari prenategnute, da ekipa iz Kassela pristupa prezentaciji kao igri. Umjetnost, izložena kao da je na sajmu, odgovara globaliziranome tržištu. Otpad i „white cube“ stoje jedan pored drugoga, staromodni zidovi muzeja Fridericianum daju eksponatima klasičan izgled – dokumenti članova argentinske grupe Tucuman Arde iz 60-tih, koji su se borili protiv diktature, vise na zidovima nježno zelene boje.



Documenta se posvećuje otkrićima, iako su prisutne i zvijezde. Ove godine među otkrića ubrajamo kineza Zheng Guogoa – izlaže pohani tenk-igračku kao kritiku masovne produkcije super-jeftinog. Svoje mjesto su dobile i čileanka Lotty Rosenfeld i preminula britanska fotografkinja Jo Spence, sa neretuširanim snimkama sadašnjosti, uključujući i aktove, koji jedva dopiru do ukusa mase.



Može se slobodno reći: na ovoj Documenti sve je moguće i to dok se Buergel dobro zabavlja. On je svoj dio odradio: složio je napetu, kontradiktornu te provokativnu Documentu. Pretjeran respekt pred umjetnošću nije potreban, humor je dobrodošao, a duhovni napor je namjera izložbe. Jedno od mnoštvo pitanja, sa kojima je Buergel krenuo u pripremu izložbe, glasi: „Što činiti?“. To pitanje odnosi se na naobrazbu. Tko se podsmjehuje intelektualnome izazovu, umjesto da mu se podredi, onaj tko popusti, taj gubi natjecanje u evoluciji.



Na posjetiteljima ostaje da uživaju, da ostave moguću porugu na račun izložbe kod kuće, da upregnu male sive stanice i da uživaju u fantaziji. Svako zadovoljno lice predstavljat će težak izazov Buergelovu nasljedniku. (rjl)





Preuzeto iz spiegel.online