Intervju

Dragi Aleme, ...

Autor/izvor: Davorka Perić, DAZ 02/03/2012

Alem Korkut - biografija:
Rođen je 1970. u Travniku. Diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Autor je brojnih javnih skulpura, među kojima i skulpture „Karijatida“ u Pazinu (2002.) izvedene u sklopu 30. mediteranskog kiparskog simpozija, spomenika biciklu u Koprivnici (2005.), spomenika palim braniteljima domovinskog rata u Šibeniku (2006.), te onoga u Karlovcu (2009.). Dobitnik je  više nagrada na javnim natječajima. Između ostalih, dobitnik je i Velike nagrade 27. salona mladih u Zagrebu, godišnje nagrade HDLU-a za mladog umjetnika 2004. godine, Velike nagrade Splitskog salona 2009. godine, te treće nagrade na natječaju HT nagrada@msu 2011. godine. Izlagao na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Od 2007. predaje na ALU u Zagrebu u statusu izvanrednog profesora. Član HDLU-a od 1998.

U nastavku pročitajte intervju s Alemom Korkutom koji je vodila Davorka Perić:

D: Aleme, ne znam kako da započnem razgovor s tobom na arhitektonskom portalu, voljela bih početi od imtimne emocije upisane u tvojim skulpturama, a čini mi se da forma nalaže da to bude javna skulptura npr. u sklopu urbanističkog rješenja trga. Ajde da premostimo to spomenikom biciklu u Koprivnici. On je dovoljno apstraktan i  zaigran. U kojoj mjeri treba biti izbrisana narativnost urbane plastike, da bi bila bliska slučajnom prolazniku u njenoj blizini?

A: Teško mi je govoriti o brisanju narativnosti. Ja svoje skulpture vidim prilično narativnima, samo što je jezik njihova govora takav da zahtijeva malo više truda ili iskustva za dešifriranje nego što bi to zahtijevao neki, primjerice, figurativni spomenik.

D: Da, imaš pravo skulpturalna priča o Četiri rijeke, zaista je narativna, primjenjiva i na kontekst grada za koji nastaje i na dostojanstven i životan način govori u ime onih za koje je napravljena, samo se ne čita doslovno.

Pokušat ću izbjeći pitanja poput ovog , ali opet želim te nasmijati, znaš to je ono pitanje kada ti ostaje da kažeš samo: Da:)

Spomenik biciklu, Koprivnica

D: Misliš li da skuptura u javnom prostoru treba proizaći iz konteksta u kojem i za koji nastaje, te da li računaš s funkcionlnošću urbane skulpture u smislu, njezinog korištenja kao urbane opreme?

A: Svakako držim da javna skulptura mora biti uvjetovana okolnostima u kojima nastaje: fizičkim položajem, smještajem u odnosu na okolne objekte, specifičnosti namjene, jer nije svejedno je li riječ o npr. spomeniku biciklu ili palim braniteljima, i mnogim drugim detaljima koji stvaraju specifičan kontekst. Termin “urbana oprema” mi se čini previše jednoznačnim za ono što  mislim da bi bila uloga skulpture u javnom prostoru. Kada govorimo o skulpturi moramo imati na umu da je ipak riječ o nekom objektu koji prije svega svojom energijom, a ne samo formom sudjeluje u gradskom životu. Ukoliko i drugi sudionici tog suživota, mislim prije svega na ljude, osjete da je ta energija kompatibilna njihovoj,  dođu u kontakt  i komuniciraju s njim, ja kao autor više niti ne mogu tražiti. Komunikacija može biti svakovrsna: od jednostavnog promatranja, dječje igre, izležavanja, do crtanja i pisanja po površini skulpture, što se često događa sa Kožarićevim radovima koji očito imaju neke neodoljive silnice koje privlače prolaznike.

D: Da, oprosti zbog opreme, ali ljudi jako malo opažaju, i rijetki osjećaju, korištenje im je ovih dana nažalost puno bliže..

A: Potreba da svemu damo neku praktičnu svrhu ili korist nas sprječava u „korištenju“ življenja u svoj svojoj punini. Jer koja je korist od sreće, gledanja u more, zvuka lišća u šumi, mirisanja cvijeta ili umjetnosti? Trebamo li se toga odreći da bismo dobili na produktivnosti i svrhovitosti?

D: Hajde onda mi još reci, da li u javnu skulpturu spomenika Domovinskom ratu, Četiri rijeke u Karlovcu koji je svojevrsna vizualna ograda prema jugoistoku od kud je stizala ratna opasnost upisuješ reflekcije o prirodi i životnoj energiji. U kojoj mjeri je priroda i mijena važna za tvoj rad? Promjene u prirodi koristiš samo kao metodu da ukažeš na (Alem: sličnost tih procesa sa onima kojima smo zatečeni u vlastitom bivstvovanju ) nešto što ne mogu uloviti :)? Pomozi.

A: Čovjek današnjice se udaljio od prirode. Ne mislim pri tome na to da ne koristi prirodne resurse ili odlazi na izlete u prirodu, nego na stvarnu, organsku povezanost s prirodom, na one načine življenja koji poštuju drevna znanja o tome kako živjeti od i u svojem prirodnom staništu. Zaboravio je na utjecaj ptičjeg pjeva na razvoj biljaka, povezanost riječnih tokova sa brojem maglovitih jutara ili broja ogrizaka bačenih na travnjak sa količinom kiše. Kiparstvo kao umjetnička vještina barata sa materijalima i postupcima koji vjerno mogu oponašati načine na koji se stvarni procesi odvijaju u prirodi. Moja je zadaća da ih učinim vidljivijima izdvajajući ih i dajući im značaj i značenje.

Spomenik Domovinskom ratu u Karlovcu, 4 rijeke

D: Sad si me ostavio bez teksta.

D: Približimo li se malo bliže tvojim skulpturama, čvrste i postojane forme postaju krhke. To je taj začudni efekt o kojem je pisao mladi ruski formalist Víctor Šklovski, prije stotinjak godina.

Ali, ima i nešto romantičarsko u tvojoj čistoj jednostavnosti, osim prirode, to je emocija upisana u nju.

Verfremdungseffekt! Očuđenje! Al’ nije začudnost na razini dosjetke, to je nešto poput velike tajne prirode?

A: Kao što kaže Šklovski, zadatak umjetnosti je deautomatizirati zapažanje, jer mi stvari više ne vidimo već ih prepoznajemo. Ja imam strahopoštovanje prema prirodi koju osjećam kao jedinstveni organizam kojega je i čovjek dio. Svaki dan se začudim, čuda su svuda oko nas. Wislawa Szymborska je u svojoj pjesmi, koja do mene došla posredstvom kalendara čuda koji je sastavio Petikat, pobrojala dio čuda koja rijetko tko više tako doživljava. Među njima spominje svakodnevni izlazak i zalazak Sunca, koštice voćaka koje rađaju upravo onakvim stablom kojega su bile plod, broj prstiju na ruci i još mnoga čuda općenita. To što doživljavamo čudom ime ili oca Severinina djeteta, a ne samo čudo rođenja ili djeteta samog govori dosta o našoj udaljenosti od života. Često se iznenadim onim što se dogodi u mojem ateljeu u mojim malim eksperimentima ili igrama, kako ti drago. Taj proces koji nazivaš očuđenjem proživljavam kroz intenzivan osjećaj uzbuđenja, što bi rekli: leptirića u stomaku. Ako se dio toga uspije materijalizirati u mojim radovima, i kasnije prenijeti na neki način na osobu koja ih promatra, mogu biti sretan čovjek, moj je zadatak ispunjen.

D: U kojoj mjeri geometričnost, jednostavnost formi, te boja podctravaju taj dualizam čvrstog i promjenjivog.

A: Korištenjem jednostavnih geometrijskih formi pokušavam skrenuti pozornost na sadržaj, jer forma je samo svojevrsni prijenosnik ili kontejner nematerijalnog sadržaja. Trudim se olakšati put od periferije ka središtu, od perifernog ka središnjem.

D: Reci mi nešto o Ego tripu? Može li se čovjek skidajući maske toga riješiti, ti si to probao? ha, ha, ha...

A: Umjetnost ima terapeutsko djelovanje ne samo na recipijenta, nego i na autora. Iako nikada nisam sebe doživljavao egotripašem, radovima iz tog ciklusa sam osvijestio i taj aspekt svoje ličnosti. Tako da, iako sam bio umišljen, sada više nemam mana, savršen sam ... ha ha ha

Egotrip

D: Uzvraćaju li ljudi na izložbama i u šetnji gradom tvojim skulpturama naklonost koje one pružaju? Da li dobivaš od svoje publike reakcije i koje vrste? Ti skulpturama udahneš život, pratiš li ih dalje kada se od njih odvojiš? Koliko je za tebe bitan proces koji se veže uz daljnji život skulpture, a koliko nijihova monumentalnost, jednostavnost i čistoća. Npr. kad bi netko ili nešto oštetilo tvoju skulpturu, da li bi ti to prihvatio kao svojstvo skulpture ili bi je želio popraviti?

A: Imam sreću da su neki moji radovi uspješno posredovali u prijenosu energije koju sam im prepustio. Neki su je transformirali u nešto različito od onoga što sam zamislio, neki u suprotno, a neki ju sebično zadržavaju za sebe. Emotivni dio, točnije reakcija na radove koje izložim, je uvijek najzanimljiviji jer je nepredvidljiiv i često neočekivan. U zadnje vrijeme me jako zanima upravo nematerijalni segment rada koji je najčešće posredovan skulpturom – tu se najbolje snalazim. Na mojoj zadnjoj izložbi pod nazivom „2012.“ namjerio sam izložiti osjećaj straha, nelagode, tjeskobe, koji je danas gotovo opipljiv i sudeći po reakcijama mnogih, uspio sam u tome. Kao prenositelj tog osjećaja poslužile su praćke – njh četrdesetak je postavljeno na svim zidovima u galeriji, sa napetom gumom i umetnutim kamenom vrebaju u svakom kutu galerije.

2012

D: Uh, dobro da si spomenuo svoju novu izložbu, ona je i povod za ovaj razgovor. U njoj nema monumentalnosti skulpture, monumentalnosti fragmenta, već djeluje snagom svih pojedinih silnica zajedno, svaka praćka priča svoju kataklizmičku priču i  kako god stanemo ostavlja neugodan osjećaj. Prilično doslovan način da doživimo skulpturu, udaljen od one meditacije nad fragmentom prirode.

A: Kao što bi rekao gosp. Trbuljak ovom izložbom održavam kontinuitet u svom radu. Vezan je i u ovom slučaju za uvjetovanost materijala. Sami objekti su manje apstraktni, ali upravo ta prepoznatljivost, bliskost, postojanje individualnih iskustava koja poznaju mogućnost da napeta praćka uistinu opali i nanese bol povećava vjerovatnost da onaj emotivni dio lakše dođe do osobe koja se nađe ispred ove realne prijetnje i tako osjeti atmosferu o kojoj sam govorio.

D: Prethodno me pitanje navodi na korištenje novih medija, električnih mehanizama koje koristiš kao sredstvo u postizanju interaktivnosti i ubrzanog prikzivanja promjena. Vjerojatno bi to bilo nešto što bi eventualno popravljao? 

A: Ovo mi pitanje nije najjasnije.....no, evo pokušaja odgovora

Svi mediji kojima se koristim: skulptura, video, fotografija, crtež ili interaktivna instalacija su sredstva kojima „deautomatiziram zapažanje“, razlažem, usporavam, ubrzavam, osluškujem, promatram i pozivam da mi se u tome pridruže i drugi. Da se čudimo zajedno.

D: Hvala na pozivu, usporit ću i osluškivati.

D: Vidljivo je da su mediji u tvom radu samo sredstva koje nam pomažu da opažamo. Nego puštaš neke svoje skulpture da se mijenjaju, da rđaju ili slično, pa onda da ne interveniraš u te prirodne proces, pa mi je palo na pamet ako prestane raditi senzor, to bi popravio, valjda? ha, ha, ha?

A: Postoje neki moji radovi koji su posljedica prirodnih procesa, dok su neki drugi proizvod mojih pokušaja da te procese simuliram u „laboratorijskim“ uvjetima. Oni prvi zapravo pozivaju da se ti procesi nastave ili dovrše, jer autor zna što će s njima, dok ovi drugi, kojima sam samo ja autor ipak traže da simulacija ostane na tome. Odgovor na tvoje pitanje je: da, popravio bih senzor, jer takav rad ima smisao samo ako funkcionira kako je zamišljen.

Dioba

D: Aleme,

Zaboravila sam te pitati nešto prigodno:

Vidiš skulpturu kao dio urbanizma, a ne dekoraciju na postamentu, kakva su tvoja iskustva rada s arhitektima, da li ti suradnja ostavlja dovoljno slobode, kad su tu arhitekti, investitori, korisnici i kako pomiruješ sve te parametre, jel' čini mi se da si ti spreman na kompromis samo s prirodnim pojavama.

A: Moja iskustva s arhitektima su različita i uglavnom pozitivna. U tim suradnjama sam se uvijek trudio sačuvati svoju autorsku autonomiju i u početnoj fazi odvojiti skulpturu od urbanističkog uređenja. Tek kada bih definirao svoj dio išao bih na mogućnost usklađivanja s partnerima u natječaju ili izvedbi. U toj fazi sam otvoren za kompromise koji ne narušavaju početnu ideju i koji idu u korist cjeline. Imao sam sreću da u natječajima na kojima sa sudjelovao surađujem s arhitektima koji su prije svega bili moji prijatelji, što znači da imamo slične stavove oko većine životnih situacija, pa onda nije teško takvu vrstu odnosa prenijeti i na izradu natječajnog rada.

D: Zašto si izbrisao ovo?:

D: Moj duboki naklon.

Intervju vodila: Davorka Perić