In memoriam

Duško Dropulić, 1942.–2024.

Autor/izvor: Boško Budisavljević 12/04/2024

Ode još jedan iz plejade onih koji su crtali grafosima i rapidografima, rajšinom i Štenglovim trokutima, a vezove opeke kod Vrkljana bojali vodenim bojicama na šeleshameru.

Upoznali smo se na fakultetu. On u baloneru, s japankama i čarapama na nogama. Učili smo u kabinetu za crtanje pod vodstvom tada kolegice Marine Matulović. Ona je sve znala organizirati. Ali ključnu organizaciju sam napravio ja. Proslavu nove godine u planinarskom domu na Vugrovcu. Tamo su Duško i Marina prohodali, da bi ubrzo postali bračni par Dropulić. A ja njihov vjenčani kum.

Duško je imao dva izrazita talenta. Za projektiranje i za statiku. Prva njegova realizacija, projektni biro Međimurje u Čakovcu, je vrhunski lepršava i nekonvencionalna arhitektura. Zadatke iz statike kod prof. Jelovca rješavao je svojom posebnom metodom, koju Jelovac nije priznavao, ali je rezultat uvijek bio točan. Imao je divne roditelje koje sam dobro upoznao čestim ljetnim boravcima u Dubrovniku. I pametnu i darovitu sestru.

U vrijeme osnivanja privatnih arhitektonskih biroa, odlučio je osnovati i svoj, "Arhid d.o.o.". S anarhističkim logotipom. Zaposlio je i mene, tada bez posla. Imao sam velika očekivanja od tog ureda i ekipe. Možda preidealistička, jer sam ja dobivao plaću, a Duško je morao osigurati za to novac. To je daleko kompliciraniji postupak na kojem su mnogi biroi, navikli na projektiranje, ali ne i na naplatu napravljenog, propali. Nisam tada to razumio i otišao sam iz biroa. Biro je još dugo radio samo spretnošću Duška da osigura prostor i poslove. Možda je i otežavajuća okolnost bila što mu je supruga postala gradonačelnica, iako se to smatralo samo povoljnom okolnosti. Ali nije bilo, jer su stalno bili razni pritisci, a novinari su samo čekali neku vijest, nepotvrđenu i neprovjerenu, da bi je objavili u tisku.

Bio je Glasnik (The Messenger) u stalnom zvanju prema gradonačelnici - supruzi. Nek' mi napišu to na kartici teksta, govorila bi. I rješavala problem. Imao je trijumvirat u stanu (supruga, njena majka i kći) koji ga je svakodnevno dočekivao na vratima kritikama i novim zaduženjima. Stoički i bez komentara bi to prihvaćao. Poseban u svakom slučaju.

Poznavao je sve i svakoga iz svih struktura društva. Možda mu je to koristilo, a možda i nije. Izdržao je do kraja. Nikad ljutitog izraza, nikad povišenog tona, uvijek s duhovitim komentarima. Ništa nije osobno stekao u imovinskom smislu, više se koncentrirao na pomoć kolegama i kolegicama koji su je od njega često tražili. I nesebično im je izlazio u susret.

U godinama koje se danas ne smatraju starim, priroda ga je udarila više puta, nepošteno i bez razloga. Nije to zaslužio i umjesto da odmaramo u penzionerskim životima, Duško nas je napustio. Mnogi su izgubili prijatelja i brižnu osobu. Nadajmo se da će se pridružiti onima koji gore odmaraju i veseliti ih svojim humorom.