Intervju

Ekspedicija duha u orbitu

Autor/izvor: DAZ / ORIS / razgovarao: Damir Sekulić 08/07/2014

Kulturno središče evropskih vesoljskih tehnologij (KSEVT) odnosno Kulturni centar europske svemirske tehnologije, ova institucija osebujnog naziva po mnogočemu zauzima posebno mjesto u europskom i svjetskom kulturnom, umjetničkom i znanstvenom kontekstu. Posvećen ideji kulturalizacije svemira, KSEVT je proizašao, između ostalih umjetničkih tradicija, uvelike i iz lika i djela Hermana Potočnika Noordunga, pionira astronautike. Smješten u Vitanju pitoresknom slovenskom mjestu u Štajerskoj KSEVT s arhitektonski fascinantnom zgradom arhitekata Bevk Perović, Dekleva Gregorič, OFIS Arhitekti i Sadar + Vuga od 2012. privlači pozornost posjetitelja i javnosti. Svojim komplementarnim znanstvenim i umjetničkim pristupom radu, Centar istražuje nove prakse i koncepte tematizirajući pitanje ljudskog boravka u svemiru, razvijajući kulturne aplikacije za svemirski program i surađujući s mnogim svjetskim ustanovama i institucijama. Prilikom njihovog boravka u Zagrebu razgovarali smo s direktorom KSEVT-a dizajnerom Mihom Turšičem i predsjednikom upravnog odbora KSEVT-a, slovenskim redateljem i umjetnikom Draganom Živadinovim, inicijatorima ideje stvaranja ove mlade i izrazito zanimljive institucije.

KSEVT djeluje već sedam godina. Recite nam nešto o začetku ideje stvaranja KSEVT-a, i o ljudima koji su sudjelovali u realizaciji samog projekta, o vremenu prije smještanja u Vitanje i izgradnje prepoznatljive zgrade Centra.

Miha: Mogli bi početi 1927. godine, ali počnimo od 2006. kad smo Dragan i ja došli u Vitanje koje je htjelo uspostaviti priču o Hermanu Potočniku Noordungu, a mi smo došli s idejom memorijalne sobe, koja je i realizirana 2006. Iste godine imali smo i izložbu u Bruxellasu, na kojoj smo prezentirali rad i djelo Noordunga te našu  umjetnost i koja je privukla pozornost europskih dužnosnika. Na toj izložbi ispričali smo našu priču o kulturalizaciji svemira. To je priča o tome što se događa s čovjekom u svemiru. Za njih je taj koncept bio potencijal za stvaranje europskog centra, za mladu i novu Europu te su nam  rekli da napravimo nešto više od toga. Mi smo se vratili kući, skupili arhitekte i krenuli s projektom.

Da se zadržimo još malo na Noordungu. Njegov lik i djelo ima izrazitu važnost u slovenskom i europskom kontekstu, on je danas nerazdvojivi dio svemirskog istraživanja i svemirske arhitekture. Koliko je ta činjenica bila poticajna za osnivanje KSEVT-a i umrežavanje s drugim europskim i svjetskim institucijama?

Miha: Počet ću s Hrvatskom, Noordung je rođen u Puli 22. prosinca 1892. inače je bio čovjek Austro-ugarske, odrastao u Mariboru, obrazovao se u Grazu, Beču i Fischau te Hranicama u Češkoj. Bio je iz vojničke obitelji i školovao se za vojnog  inženjera te je posjedovao cjelokupno inženjersko znanje toga vremena. Sudjelovao je u 1. Svjetskom  ratu na svim frontama i u biti napisao je prvu knjigu o tome kako putovati u svemir. To nije bila samo tehnička knjiga, sadržavala je sve tehničke i fizičke detalje, ali je bila i prva knjiga u kojoj je opisana vizija čovjekovog bivanja u svemiru. Zbog toga je on prvi koji je odgovorio na pitanje kako s tehničkim znanjem živjeti u svemiru. Nije se bavio toliko raketama, koliko boravkom ljudi u svemiru i u toliko je to prva knjiga o arhitekturi u svemiru. Povjesničari astronautike se slažu po pitanju  Noordunga kao prvog arhitekta za svemir. Kad imaš prvog čovjeka svemirske arhitekture, koja je kruna arhitekture 20. stoljeća onda imaš glavni lik, a njegova značajnost je u tome što je on izvan Slovenije još relativno nepoznat.

Herman Potočnik

Da, njegova knjiga „Das Problem der Befahrung des Weltraums - der Raketen-Motor“ (O problemu svemirskog leta - raketni motor) iz 1928. danas fundamentalno djelo koje tematizira svemirsku stanicu i geostacionarnu orbitu je tek postepeno prevođena na druge jezike među kojima na slovenski tek 1986.?

Miha: Da, knjiga je u originalu bila napisana na njemačkom jeziku. Dijelovi knjige su prevedeni na engleski već 1929., jedan dio knjige je prevedeno na ruski 1935. godine. Na slovenski je knjiga u izdanju Slovenske matice prevedena 1986., kompletan engleski prijevod je napravljen 1995., a na hrvatski tek 2004. Ove godine izašao je i prvi potpuni prijevod na ruski tako da polako imamo knjigu na svim svjetskim jezicima.

Herman Potocnik - problem voznje po vesolju 1999 godina (prvo izdanje 1929.) - naslovnica

Spomenuli smo pojam kulturalizacije svemira koji čini okosnicu djelovanja KSEVT-a i poveznicu s Noordungom, je li možemo još malo pojasniti što i uči u suštinu značenja tog pojma?

Miha: Kulturalizacije je fokus rada KSEVT-a, to nije nešto specifično za nas, poznate su već suradnje umjetnika i znanstvenika na primjer Fritz Lang i Hermann Oberth, Walt Disney i Werner von Braun. Cijela svemirska priča počela je s pitanjem čovjeka u svemiru, s pitanjem Boga u svemiru, nije počela s raketama već u kozmizmu u drugoj polovica 19. stoljeća. U vrijeme kada u istraživanju svemira imamo dominantno tehnički fokus, mi u svemirski okvir unosimo aspekt umjetnosti i humanizma. Tehničke znanosti se bave zvijezdama, energijom, tehnologijom i vremenom, mi se s druge strane bavimo čovjekom u svemiru. Što znači biti čovjek u svemiru.

Postoji inicijativa na visokoj razini od slovenske strane u suradnji s Ruskom federacijom za slanje prvog umjetnika u svemir. Kako to doprinosi promoviranju rada prepoznatljivosti KSEVT-a i ideji kulturalizacije svemira u međunarodnom kontekstu.

Miha: Slovenija ima i tradiciju i kontinuitet. Tradiciju čini Noordung i tršćanski konstruktivistički krug s umjetnicima kao što su Edvard Stepančič, Avgust Černigoj i George Carmelich, koji su prvi tematizirali formu u bestežinskom stanju, oni su izmjestili formu izvan platna, izvan medija. Imamo kontinuitet sa znanstvenicima, koji rade na projektima istraživanja svemira, u Europi i Sjedinjenim državama, kao što je Dr Anton Mavretič, svjetski stručnjak za sunčevu plazmu te koji je konstruirao neke od ključnih instrumenata za bespilotne svemirske letjelice Voyager 1 i 2. S druge strane imamo pionire kompjuterske umjetnosti s kraja šezdesetih godina na primjer Edvard Zajec, a kompjuterska umjetnost je jedna od najvažnijih za razumijevanje umjetnosti u svemiru. U svemiru se nalaze kompjuteri, sateliti su sami po sebi kompjuteri. Ako želimo napraviti neki umjetnički rad u svemiru, to možemo preko satelita. Možemo napraviti umjetnički satelit, a to je pitanje metodologije rada kompjutera. Tu dolazimo do pitanja digitalnog i umjetnog. To su metodološka pitanja za umjetnost van zemlje.

KSEVT ima nekoliko desetaka tisuća posjetitelja godišnje. Jednom prilikom kad su Vas pitali zašto tako komplicirano ime za KSEVT, odgovorili ste da se ne bavite popularizacijom nego razjašnjavanjem kompleksnih odnosa. Kako kao institucija balansirati između popularizacije rada Centra i istraživačkog segmenta, rezidencija i općenito vašeg rada kao institucije?

Miha: Jedan od fokusa je, kao što smo spomenuli kulturalizacija svemira, drugi fokus je jedan spoj umjetnosti i znanosti. Prožimanje umjetnosti znanosti su ključni za KSEVT, za ono što se može događati u svemiru. S obzirom da su to kompleksni odnosi potrebno je razumijevanje i jednog i drugog segmenta, svojevrsni diplomatski odnosi između ta dva pola. Krajnje rezultat je umjetnost u svemiru ili znanost u svemiru, ali da se dođe do krajnjeg rezultata potrebno je i jedno i drugo. Za ilustraciju; nedavno smo počeli s godišnjom temom, odnosno platformom konferencija i foruma pod nazivom „Out of the Cradle“ – Kako misliti izvan Zemlje. Tim programom cijelu godinu radimo na jednoj temi. Ove godine ta tema je promatrač, ali promatrač u umjetnosti, fizici, znanosti, humanistici i u svemiru. To su četiri različite metodologije, četiri različite prakse, četiri različita rezultata, ali jedno isto pitanje. Kad se radi na svim poljima, moguće razraditi strukturu pitanja, kojom se dobije rezultat, koji je razumljiv svima. Na taj način možemo primjerice dobiti centar za obuku  kozmonauta kojima pomažu i umjetnici i filozofi u bavljenju pitanja čovjeka u svemiru. Imamo bazični problem pitanja čovjek ili robot. Svi ljudi koji su išli gore su pod kontrolom, dok s druge strane sateliti i uređaji implementirani u svemiru postaju sve neovisniji te se razvija umjetna inteligencija. Ako je neovisnost rasuđivanja humanistička crta, gdje se onda događa razdvajanje ljudskosti i artificijelnosti. To su pitanja emancipacije, tijela i svijesti u svemiru i to metodologija kojom se bavimo.

U praksi to znači da izložbe, filmovi i publikacije prenose priču, ne iz jednog spektra nego upravo iz više spektara. Kada imamo inženjera koji razumije inženjerski rad iz humanističke perspektive, stvaramo jednu dodanu vrijednost. Popularizacija kulturalizacije svemira je rekao bih simplifikacija, recimo za djecu. Znanstvenici i umjetnici ne žele simplifikaciju već dodanu vrijednost svome radu, koja se postiže interakcijom različitih grana. To stvara kulturu oko znanosti i umjetnosti i to je kulturalizacija, što je bit.

Dragan: Kulturalizacija svemira ima dva ključna momenta. Prvi je pitanje morfologije i razumijevanja 20 stoljeća. Centar naše projekcije i razumijevanja je prijelaz iz 19. u 20. stoljeće. To je točka na&ˇeg promatranja, a projekcija je heterotopija. Kako manifestirati ono - Kako je biti čovjek u svemiru? Kad bi došla neka druga inteligencija, kako bi im mi objasnili što nas čini ljudima.

Ta morfološka pitanja proizlaze iz povijesnih uporišta, jedna je kao što je Miha rekao konstruktivizam te suprematizam. Zašto ta dva, zato što u Sloveniji imamo bogatu tradiciju. Ta neposredna veza Fyodorova, Tsiolkovskog i kozmizma, koju mi pratimo, koja polazi od filozofske dvojbe koju Fyodorov formulira na slijedeći način: „Mi kao čovječanstvo imamo problem da jedna polovica kaže da Bog postoji, a druga da ne postoji.“ Tu nastaje konflikt jer imamo ogromnu grupu ljudi koja kaže da postoji, i drugu koja kaže da ne postoji. Kozmizam po tom pitanju zastupa stajalište da se moramo prestati baviti pitanjem o postojanju Boga, već da moramo jednostavno pogledati. Kako? U svemiru različitim aparatima. To je začetak ideje svemirske znanosti i to je početak 20. stoljeća. Paralelno s tim procesom ide bitka za anti-mimesis, bitka za bitno. Tu nastupa jedna nova morfološka struktura, na jednoj strani recimo konstruktivizma Černigoja i Kosovela, a na drugoj strani Hermana Potočnika Noordunga. Povijesno-tradicijska akumulacija tog pitanja kod mene rezultira s novom morfologijom.

Kad se mene pita što sam po zanimanju, ja kažem da sam morfolog, barem posljednjih pet do deset godina. Kod Mihe je to povezano se razumijevanjem digitalnog okruženja. Ovdje treba spomenuti i Dunju Zupančič koja bavljenjem s post-gravitacijskom umjetnošću s nama čini jezgru našeg djelovanja.

KSEVT - interijer - Vitanje – fotografija - Tomaz Gregoric

Kako je došlo do materijalizacije ili prenošenja navedenih koncepata u arhitekturu zgrade KSEVT-a. i kako je došlo do suradnje možda četiri najrenomiranija arhitektonska studija u Sloveniji? Možete li nam reći nešto o tome.

Dragan: Pred arhitekte smo došli upravo s ta tri navedena elementa, znači povijesna uporišta, morfologija i post-gravitacijska umjetnost, odnosno s njihovim zbrojem. Što se tiče suradnje ova četiri ureda, Miha je jednom prilikom rekao da ako mogu rusi i amerikanci surađivati skupa, zašto ne bi mogli i četiri slovenska studija. Mi smo tu sudjelovali više ili manje samo s našim znanjem o ta tri osnovna korpusa našeg djelovanja. Postojao je i jedan motiv usmjerenja, a to je projekt Potočnikove geostacionarne svemirske stanice. Nakon tih usmjerenja prestaje naš input i dalje se radi o stručnosti i izvrsnosti tih osam arhitekata. Potrebno je bilo jedino intonirati rad činjenicom da smo se nalazili na prijelazu stoljeća te da post-gravitacijska umjetnost nije stilski smjer, već su to uvjeti u kojima se umjetnost realizirala, a i stvarala se u 20. stoljeću, prisjetimo se samo pionira digitalne umjetnosti Edvarda Zajca, a prijelaz u 21. stoljeće ocrtava pojam supra-modernizam, obzirom da je postmodernizam završio 1995. godine, kako ga mi u KSEVT-u pojmimo - kao stilski smjer od 1970. do 1995. i da ne bi smjelo biti njegovog kontinuiteta.

Supra-modernizam je pomoćni pojam koji karakterizira najvišu točku koju društveno-umjetnički dosežemo nakon renesanse u 20. stoljeću kojeg karakterizira ingenioznost konceptualizacije modernosti, veličanje modernosti i da ono što je modernizam na planeti, kad se pojavi u niskoj, srednjoj, visokoj ili čak ekvatorijalnoj orbiti mora biti iznad modernizma. Ono što bi bila povezanost s onim što je recimo geostacionarna stanica je veza s cockpitom, s komunikacijskim strojem za ekspediciju duha u orbitu. Mi to zovemo orbitalizacija. Znači diktat motiva Potočnika plus orbitalizacija, supremacija, konstrukcija i arhitekti su zapravo već imali sve to u sebi jer je to sve već ono s čime smo se mi kao generacija susretali i što smo kao generacija naslijedili. Rezultat njihovog rada je u svakom slučaju, što se nas tiče bio briljantan. Zašto? Jer nije bio kompetitivan, nego ko-produktivan i komplementaran.

Moramo se dotaknuti i konteksta. Kako su ljudi u Vitanju reagirali na izgradnju KSEVT-a, kako su ga prihvatili i kakav je doprinos KSEVT-a gradu i stanovnicima Vitanja.

Miha: Kao prvo potrebno je reći da Vitanje nije neko malo selo. Vitanje je grad sa 700-godišnjom tradicijom slobodne trgovine, s dvije utvrde i pet crkava, jedino je činjenica da je prije sto godina željeznica prošla drugom trasom rezultirala gubitkom dobrog dijela trgovine. Vitanje je naime bilo poznato po manufakturi plavog stakla za bečki i za druge europske dvorove. Zbog gubitka nekih gradskih karakteristika iz razdoblja od 16. do 19. stoljeća, ljudi su imali kapacitet razumjeti veliku priču, bili su upoznati s Noordungom i njegovim djelom te su znali prepoznati pozitivne utjecaje za svoj gradić.

Dragan: Ja bih rekao tržni grad, koji ima svoje atribute koji su locirani kao kardinalni neuron.

Miha:S takvim kapacitetom razumijevanja imali smo i mir i podršku da izgradimo KSEVT, nešto što u trenutnim ekonomskim uvjetima u većim gradovima kao što su Ljubljana ili Maribor opće nije bilo moguće. Patologija recesije je takva da se ne može ništa novo sagraditi. U Sloveniji realno nismo ništa novoga sagradili osim Muzeja suvremene umjetnosti u Ljubljani. U Vitanje je došao novi turistički potencijal s 5 gostiju godišnje došli smo na 30 000 i polako se taj potencijal realizira, polako, jer potrebno je nekoliko godina za turističko pozicioniranje kad se ne radi o nekom hiper-hotelu, nego o jednom pametnom nano turističkom zahvatu s lokalnom pričom i lokalnom energijom. Mislim da je to slučaj bilo gdje, ne samo u Sloveniji. Vitanje s KSEVT-om postaje i regionalni kulturni centar. Imali smo koncerte, gostovanja kazališta,  Slovensko narodno gledališče je gostovalo sa svojom najboljom predstavom godine na primjer. Prije je Vitanje bila ona zadnja destinacija pod Pohorjem, a sada je…

Prva?

Miha: Pa nije baš prva, ali prva u svemiru (smijeh). To je svemirski centar, ne regionalni.

Dotaknuli smo se recesije. Što mislite kako recesija i možda opće stagniranje u istraživanju svemira proteklih godina te smanjenje investicija u znanost utječe na implementaciju vašeg radu, aspekta kulturalizacije u kontekst svemirskog istraživanja?

Dragan: Do sada je bilo preko 500 ljudi u svemiru, većinom muškaraca. Da li je među njima bio primjerice antropolog ili sociolog? Nije. Kad mi u KSEVT-u govorimo o znanosti ne mislimo prirodoslovne znanosti nego na humanističke znanosti. Mi kroz korpus humanističkih znanosti i umjetnosti, odnosno posljedično kulturnih uzoraka u stvari gradimo strukturu selekcije, programa i ljudi koji će ići na međunarodnu svemirsku stanicu i na sve buduće stanice, ali u nekom doglednom vremenu. Za slijedećih pet do deset godina se već zna tko ide gore, ali jedan od programa je i osposobljavanje astronauta, kozmonauta ili kako kinezi kažu - taikonauta za suvremenu umjetnost. Suvremena umjetnost je važna za nas, mi imamo i kontinuitet eksperimentalne umjetnosti s tako zvanom razvojnom umjetnošću. Razvojna umjetnost je polje udruživanja, kako je Miha prije spomenuo, uspostavljanje jedne vrste diplomatskih odnosa sa prirodoslovnim znanostima. Ja sam kroz svoj život sreo puno suvremenih umjetnika koji razumiju procese u suvremenoj znanosti, ali jako malo znanstvenika koji razumiju procese u suvremenoj umjetnosti. To je dosta traumatično. Kad umjetnik dođe u znanstveni kontekst postaje gost, a kad znanstvenik dođe u polje umjetnosti on je uvijek amater. Liječnik koji svira violinu nije umjetnik, on djeluje u uzorku kulture, nas ne zanima kultura, kultura u svemiru već postoji. Nas zanima umjetnost i kulturalizacija ide ka stvaranju kulturnog svemirskog programa. Ako smo još precizniji europski kulturni svemirski program.

Miha: Ono što ne postoji još nigdje. U osnovi se do sada ide za tim kako možemo iskoristiti i razumjeti svemir, dok se nitko ne bavi time kako razumjeti čovjekovo bivanje u svemiru i iskustvo čovjeka vratiti nazad na Zemlju.

Dragan: Postoji u Sloveniji jedna tradicija koja je došla iz Zagreba kroz Virgila Poljanskog. On dolazi u Ljubljanu 1921. godine i pokreče „Svetokret“ – časopis za ekspediciju duha na sjeverni pol. U svakom slučaju, ako je Sputnik bio supremacija, svojim jednoličnim i za radio amatere uhvatljivim signalom, naizgled pojednostavljen, on je bio supremacija. Svemirska stanica Mir i Međunarodna svemirska stanica su čista konstrukcija, utilitarnost konstrukcije. One nisu u kategoriji ljepote dok kroz konstruktivizam ne vidimo ljepotu konstrukcije. Znači ako Hollywood proizvodi duhove / fantazme, u tom smislu je postupak suprotan od Hollywooda, jer Hollywood je ipak jedna vrsta totalitarizma, pored fašizma, nacizma i komunizma, Hollywood totaliteta, a to je 20. stoljeće. Nas u svakom slučaju zanima 22. stoljeće.

Dragan Živadinov, Miha Turšić, fotografija: Damil Kalodjera

Što možemo kulturalizacijom svemira dobiti kao jednu dodanu vrijednost za zemaljski kontekst odnosno možete li nam reći nešto uvođenju novih umjetničkih tradicija u suvremeni kontekst i njihovom testiranju u svemirskom kontekstu.

Miha: Poznajemo dvije tradicije istraživanja svemira – astronautsku i kozmonautsku. Astronauti pripadaju zapadnoj hemisferi, zapadno-europskom i američkom kulturnom krugu, a kozmonauti ruskom. Prvi su krenuli u osvajanje iz Europe u Ameriku, zatim na mjesec, pa Mars, kamen po kamen, a drugi su krenuli istraživati prazan prostor. A što je s pitanjem treće, četvrte ili pete tradicije? Mi želimo istraživati nove tradicije i prakse. To mogu samo ljudi, kako misliti nove tradicije, zašto u svemir, s čime , kako u svemir? Zašto s tijelom u svemir? Kamo dođe tijelo a kamo um u svemiru? To su metodološko-filozofska pitanja o prodoru čovječanstva u svemir.

Dragan: Ja bih dodao jedan moment koji se veže na arhitektone Kazimira Maljeviča. U svakom slučaju Miha je direktor i biti će bar deset godina u KSEVT-u, a ja pripadam post-gravitacijskoj umjetnosti, doticajnoj točci na kojoj smo se sreli i s Dunjom Zupančič. Moja projekcija je projekcija razvojne strukture koju u svojoj pedesetogodišnjoj predstavi zovem Umbooti. Umboot dolaze iz kozmističke tradicije robota – rabotnika i uma – umjetnosti. Ljudi misle da je umjetnost intuicija, arhitekti osobito znaju da je umjetnost prvotno arhitekton – nad-graditeljstvo, a onda graditeljstvo. Nas zanima naravno prije svega kako mi to zovemo supra-arhitektoni, koji se mogu vidjeti u dijelu Kazimira Maljevič u kojem svi vide sliku i nisu svjesni da je to zapravo nacrt, doslovan nacrt. U tom smislu da ne bi bilo zabune, mi pratimo sekularni kozmizam, jer kozmizam ima i svoje teološke implikacije. Ako netko želi rekao bih čak i materijalistički kozmisti, a najviši stupanj materije za nas, rekao bi Dalibor Martinis, je digitalni signal.

Spomenuli smo sada pedesetogodišnju predstavu o Noordung, koja je započela 1995. i koja će imati reprize svakih deset godina do 2045. Miha je na početku govorio o zamjeni uloga i činjenici da kompjuteri postaju autonomniji dok je čovjek sve više kontroliran. U predstavi će glumci koji s vremenom preminu biti zamijenjeni muškarci ritmom, žene melodijom, njihovi podaci DNK, gestika i mimika podatkovno pohranjena. Recite nam nešto o tome.

Dragan: Da, prije dvije godine umrla je prva glumica i u predstavi će na trećoj reprizi 2015. doći do supstitucije. Miha je sa bio-umjetnicom dr. Špelom Petrič napravio prvi model kojim se bavimo pitanjem što je zapravo živo u svemiru i zašto nešto zovemo neživo. Ne bih previše sada ulazio u to, iako smo trenutno u tom procesu triangulacije lica, pohranjivanja DNK i tako dalje. Ono što je bitno, naglasio bih, je da je KSEVT produkt koji će imati svoj život i koji će se razvijati. On će se razići od post-gravitacijske umjetnosti da bi se u nekom momentu ponovno sreo i tako do 2045. To su dva paralelna toka, to je konceptualni trik, jer ljudi umjetnost uvijek pojednostavljuju.

Nedugo nakon intervjua, na natječaju Ministarstva kulture, KSEVT je zajedno sa Zavodom DESSA i Društvom arhitekata iz Ljubljane s projektom „Problem svemirskih putovanja – tri stroja“ autora Mihe Tur&ˇića i Dragana Živadinova izabran za predstavljanje Slovenije na ovogodišnjem, 14. Venecijanskom bijenalu. Autori su podijelili projekt u tri cjelina. Fokus prve je na Hermanu Potočniku Noordungu i problemu života u svemiru. Simpoziji o ontološkom shvaćanju svemirske arhitekture čini drugu cjelinu, dok se treći dio bavi trijima djelima slovenske arhitekture prošlog stoljeća, koja će pomoći obuhvaćanju evolucije suvremene arhitekture u svijetu, a čine ih crkva u selu Bogojima Jože Plečnika, Nebotičnik u Ljubljani Vladimira Šubica te Trg republike u Ljubljani tima autora predvođenih Edvardom Ravnikarom.

izvor: ORIS - časopis za arhitekturu i kulturu življenja, razgovarao: Damir Sekulić

Više o samoj zgradi KSEVT-a smo pisali ovdje.