Projekt
Autor/izvor: DAZ 09/02/2012
Gil Penalosa, direktor ureda 8-80 Cities sa sjedištem u Torontu, diljem svijeta postavlja jedno, na prvi pogleda sasvim jednostavno, ali ipak vrlo kompleksno pitanje: Kako projektirati gradove u kojima se mogu sigurno i bezbrižno kretati i osmogodišnjaci i osamdesetogodišnjaci? Gil kaže da je vrijeme da se prestanu graditi gradovi kao da su svi sportaši u tridesetim godinama i najboljoj formi.
Gil Penalosa započeo je istraživanje i aktivizam na temu kvalitete života u gradovima dok je radio u Bogoti, glavnom gradu Kolumbije, kao povjerenik za parkove. Tamo je pokrenuo akciju - Nedjelja bez automobila, kada je među stanovnicima potaknuo korištenje bicikala i sudjelovanje na organiziranim festivalima i aktivnostima. Na taj način ljudi su aktivno provodili vrijeme i uživali u svom gradu, učinili nešto dobro za svoje zdravlje i širili svijest o boljoj, ekološki osvještenoj zajednici.
Penalosa se trenutno bavi pitanjem kako gradove učiniti prilagođenima svim dobnim skupinama, od najmlađih do najstarijih. Ankete koje provodi traže od sudionika da zamisle javni prostor, pogotovo neko prometno križanje, uzak pločnik ili nedovoljno široke biciklističke trake i kažu da li su prilagođene za kretanje mladih i starih. Odgovor je najčešće - ne.
Prijedlog rješenja za gradove poput Seville i Guadalajare je obraćanje više pažnje na dostupnost javnih površina te poboljšanje infrastrukture za pješake i bicikliste. No u mnogim gradovima gdje starost populacije stalno raste, ovakve sitne preinake nisu dostatne da se neke rezidencijalne zone, pogotovo one van grada, učine prilagođenim za starije građane. Pitanje je zapravo kako veće gradske zone prilagoditi svim dobnim skupinama.
U nekim zemljama, poput Japana, gdje je dobna krivulja na strani starih, promovira se tzv. univerzalno projektiranje, koje osigurava, na primjer, stanovanje za sve dobne skupine unutar kojeg oni stariji mogu odmah dobiti svoje skrbnike.
U studiji Gradovi za svaku dob (Age-friendly Cities), provedenoj 2009. na Institutu u Ontariju, predloženo je rješenje da se organiziraju svojevrsna čvorišta zajednica koja bi pod istim krovom sadržavale sve potrebne servisne usluge, te da se ustanove za posebnu skrbu (starački domovi, dječji vrtići) integriraju u grad i naselje umjesto da se izoliraju kao što je ponekad slučaj.
U rješavanje pitanja pristupačnosti gradova za mlade i stare, uključila se i Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), koja je uspostavila mrežu s podacima o pristupačnim gradovima, kao i vodič s problemima i potencijalnim rješenjima. Starenje stanovništva i urbanizacija gradova direktna su posljedica ljudskog napretka, ali u isto vrijeme i veliki izazov za rješavanje svih, time prouzrokovanih, problema.