Intervju s arhitektom Jurjem Neidhardtom - 1978. godina

Autor/izvor: DAZ/ČIP 29/03/2018

Vjerujete li u pisanu riječ?

Puno se piše. Bez obzira na ono što se napiše, život teče dalje. Ipak, treba početi realno razmišljati o stvarima koje nas tište. Slučajevi su jednostavni, životni. Radi se o urbanističkim principima, koji prethode projektiranju i izgradnji naselja. Osnovnu abecedu u urbanizmu dobio sam anketiranjem domaćica. Prva domaćica koju sam pitao šta smatra za najvažnije u stanu, odgovorila je: sunce. Druga domaćica se tužila da ima stan u ćošku zgrade koji je stalno u sjeni. Treća tvrdi da je rob stana jer mora i po najljepšem vremenu spuštati rolete da joj susjeda ne zaviruje u stan. Četvrta se domaćica tuži na dugačke i plitke balkone na kojima nema mjesta za porodično okupljanje. Tu bih napomenuo da je “Litostroj” u Ljubljani već neposredno iza oslobođenja gradio kuće sa balkonima za cijelu porodicu. To je moderna divanhana za roštilj, kafenisanje itd.

Peta domaćica prigovara jer nigdje nema mjesta za sušenje rublja. Šesta nije mogla smjestiti u kupaonicu perilicu rublja. I sedma, kao suvremena žena traži bide. Osma traži napravu za odbacivanje smeća. Devetoj nedostaje makar i najmanji prostor – komorica za skije, sanjke, kovčege i sl. i mora držati pod krevetom usisavač, kante, četke itd. Deseta domaćica: dječji kutić mora obavezno ući u stan već pri planiranju gradnje. Dječja soba mora biti izolirana od buke dječjeg plača koji sprečava potreban odmor radnom čovjeku.

Nisam se obratio domaćicama iz koketerije, nego sam otkrio da je to važno.

Poznate su Vaše ideje o Sarajevu, gradu-školjki koja osigurava pravo na vidik. Kako gledate na stambena naselja izgrađena u Sarajevu?

Pokraj Miljacke su izgradili pojas sa stambenim višekatnicama. U Švedskoj se šale - “ala Grbavica”. To je jedna zbrka. To je stvorilo potrošačko društvo, a ne misao urbanistička. A Sarajevo je bilo urbanistički red... Na pejzažu Sarajeva, cezure su bili minareti i svaki minaret je bio simbol jedne mahale. I jablani su također bili upadljivi motivi, a sve je bilo toliko prozračno. Pa to je divno i sasvim je sporedno gdje se ta dva vertikalna elementa pojavljuju. Kako je to bilo duhovito rješenje: svaka mahala je imala 40-50 kuća, i jednu bakalnicu, i jednu česmu, onda jedno groblje i još nekoliko objekata, što je sačinjavalo jedan mali “mikrorajon”, malu stambenu zajednicu. Nikada više neće se Sarajevo vratiti tome. U tom periodu bilo je to jedino moguće rješenje, jer je taj obiteljski život došao maksimalno do izričaja. Danas na Čengić-vili imate “kineski zid”, stanove orijentirane isključivo na sjever. Mladi arhitekti misle da su svu pamet pozobali, a lakomisleno se gaze vrijednosti i ljepote.

Stalno čitamo da nam je obaveza sačuvati prirodne ljepote, kao i urbane, a gradimo suprotno, kao na primjer neposredno ispod Trebevića u Sarajevu nebodere, koji svojom volumenoznošću postaju toliko nametljivi da Trebeviću oduzimaju svu pejzažnu draž. U prošlosti je već Austrija zabranila izgradnju visokih objekata na lijevoj obali Miljacke da bi se, bar polovično, sačuvao krajobrazni karakter grada sve do Miljacke.

Dolazi vrijeme da se moramo protiv arhitekata boriti.

Smatrate, dakle, da su arhitekti zastranili?

Kako ćemo se dalje, u budućnosti, kretati na temelju nedorečenih, degenerativnih urbanističkih elemenata? Dok je, na primjer, Sarajevo bilo još u svom embrionalnom stanju svoga razvoja – odmah poslije oslobođenja, onda se stvarno mogla izgradnja grada konstruktivno usmjeriti prema suvremenim sveobuhvatnim urbanističko-humanističkim principima. Nažalost, stihija je preuzela presudnu ulogu u tom razvoju i, reklo bi se, od harmoničnog grada-školjke narastao je, potpuno legalno, disharmoničan stambeni grad neboderomanije – Novo Sarajevo.

Nitko nema pravo svojevoljno mijenjati fizionomiju jednog grada koji je već dobio svoje građansko pravo, a da ne vodi računa o ambijentalnom prilagođavanju naslijeđenih vrijednosti.

Konačno je sazrijelo vrijeme da se spriječi daljnja opća dehumanizacija i otuđivanje gradskog ambijenta, koja uglavnom negira duh i dušu grada.

Imamo puno mladih, talentiranih. Ali mladim i talentiranima ne smiju se odmah ostaviti slobodne ruke, treba vremena da sazriju. Dekadentna ludost je da se sve dopušta. Na kockastu čistu arhitekturu svi lijepe Kenzo Tangea itd., najedanput ispadne čudo. To je jedan rat, situacija u kojoj se nalazimo, sve je u gibanju, a ništa se ne rješava.

Postojali su uzori u razvijenijim sredinama.

Amerikanci su napravili bukete nebodera, koji barem zrače nekakvom ideologijom, a ovdje na svakih 100 metara čačkalicu. Mislimo da je to ekonomično, a čak je i instalacija skupa.

Razumljivo je da se ogroman porast stanovništva današnjice ne može više rješavati u cjelini na principu horizontalnog grada prošlosti. A vertikalni grad, sa svojim nemirnim i agresivnim silhuetama i otuđenim neboderima koji strše iz svog urbanog okoliša, ne rješava stvar ni ekonomski, a još manje estetski.

Možda je i naša greška što smo se ugledali u neka urbana ostvarenja drugih sredina, zaboravljajući da se kod nas ne radi o ravničarskom kraju, nego o brdsko, kanjonskom ambijentu koji traži sasvim drugi krajobrazno oblikovni i tehnički tretman.

Slovenci, a u posljednje vrijeme i Hrvati, pokušavaju konačno prekinuti tu urbanističku anarhiju i na vrlo rigorozan način, zakonskim putem žele ograničiti izgradnju stambenih blokova na osamkatnu visinu. Vjerojatno su se rukovodili i racionalnim faktorima, jer je poznato da su dizala najskuplji tehnički element u zgradi i da tek sa osam katova postaju racionalni. Posebno što bi se blokovi mnogo skladnije uklapali u stari i novi ambijent.

Ono što predlažu Slovenci, izgleda da je neka vrst kompromisa između horizontalnog i vertikalnog grada. Pri tome je ipak najvažnije spriječiti daljnje lutanje u urbanizmu i izraditi i ozakoniti neke smjernice o izgradnji naših gradova, na našem specifičnom terenu, sa ciljem da se postojeća ambijentalna cjelina u smislu zaštite čovjekove sredine, ne rješava samo parcijalno i polovično, nego kompleksno.

Stalno smo se ugledali na strane uzore. “Samo nemojte graditi kao što mi gradimo”, rekao je mladima jedan od velikih arhitekata nedavno. Gradimo pješačke ulice! Na malim stvarima leži svijet. Za život treba stanovita naivnost. Nažalost, misaoni ljudi u ljudskom društvu su prečesto mizerije, plašljivci, ne traži se ono osnovno.

Pitali ste domaćice da saznate životne potrebe. Čini nam se da je dobar dio moderne arhitekture nastao na suprotan način iz teorije, aprioristički. Kad danas razmišljate o postulatima moderne arhitekture, smatrate li da je poneke od njih potrebno izmijeniti?                                                          

Kad se gleda kroz povijest sve je bilo u svoje vrijeme opravdano, ali sada smo izgubili sve. Ima primarnih životnih komponenata, koje se ne mogu mimoići. Na primjer: zajedništvo. Nemamo ga u urbanizmu. Na nekim moralnim i etičkim normama treba počivati urbanizam. Zato su naši gradovi sve užasniji. Lijepi objekti (Skenderija) pojedinačno su sporedni.

Na koji način se može uspostaviti duh zajedništva?

Danas susjeda gotovo i ne poznajemo. Kao da smo zaboravili na poznatu priču: “Neki gazda prodavao svoju kuću i za nju tražio 300 dukata. Kupcu se činilo mnogo i zatražio objašnjenje. – Sto dukata platit ćeš mi za lijevog, sto za desnog komšiju, a za moju stotinu. Eto ti tristo dukata – kaže gazda. “

Susjedstvo u humanističkom, kao i ambijentalnom smislu, bio je suštinski lajtmotiv starog harmoničnog grada Sarajeva, kao što zajedništvo treba postati lajtmotiv suvremenog socijalističkog grada. Malo tko vodi računa o ambijentu – o susjednim kućama i zato su uglavnom naši gradski ambijenti toliko rastrgani i heterogeni. Prilikom izdavanja građevinske dozvole trebalo bi u najmanju ruku razmatrati volumen lijevog – desnog susjeda, tek onda prijeći na analizu jedinke – stana, kao odraz intimnog života.

Smatrate li da možemo doći do nekih životnih istina, uključujući korisnika u arhitektonsko kreiranje?

Priroda sama po sebi stvara neke zakonitosti, ona će sve što je neprirodno eliminirati, doći će do takve kataklizme i čovjek to više neće izdržati, nego će ga jednostavno progutati nova sredina. Nema više kompromisa. Borba za opstanak postaje sve žešća u svakom pogledu. Ali, ne idimo tako daleko. Držimo se one: “Neka se budućnost brine sama za sebe”. No, sigurno je posve humano i hvale vrijedno nastojanje stvoriti jednu zajedničku platformu, prihvatljivu za sve. Ali to je stvar daleke budućnosti, a u međuvremenu nam potrošačko društvo i potrošačke potrebe diktiraju što treba raditi. Ja se bojim tog potrošačkog društva koje je nemilosrdno.

Ako se vratimo arhitekturi, gdje bi trebala mlađa generacija arhitekata pronalaziti uzore? Treba li toj generaciji neka misao vodilja?

Ja vam opet napominjem urbanističku abecedu iz koje treba postaviti neke sisteme, što se može, jer ima sredstava. Ne negirati stambene ljepote i vrijednosti, jer se tu skoncentrirala jedna porodična grupa koja traži sve, i ako njoj omogućite sve, onda ćemo lako rješavati i čitavo društvo. Ne mogu se arhitektonski objekti samo naslagati u određenu okolinu, već treba strogo voditi računa o skladu s okolinom. Da smo se odlučili samo za kubističnu arhitekturu, i da smo je do kraja dotjerali, danas bi naši gradovi sasvim drugačije izgledali. Sve bi se podredilo jednom sistemu koji je prihvatljiv i za suvremeno građevinarstvo.

Dakle, Vi smatrate da bismo trebali imati neka pravila koja osiguravaju prag kvalitete, bazu, a previše kreativnosti bi dovelo do kaosa?

Nisu tome krive škole, nego svi mi. Koketiranje s kulturom je vrlo opasna stvar. Ne može se kultura preko noći isforsirati. Ona raste kroz niz godina i onda dolazi do svoje kulminacije. Da smo se barem za nešto odlučili! Ali ta heterogenost, to da svatko vuče na svoju stranu, da svatko hoće sebi spomenik napraviti na svoj način, to je naša bolest. To je uopće teško reći: kojim putem treba ići? Mislim da treba zadovoljiti čovjeka u svim njegovim manifestacijama.

Vaše nezadovoljstvo, kao da ima i osobni prizvuk?

Kad pogledam sve je to toliko jadno... Nerazumijevanje... Kvalitete se moralo prošvercati. Međusobni ljudski odnosi su zatrovani. Što se sve ne čini za dinar? Mene su svojedobno šikanirali, da trošim previše papira. Ljudi su velika djeca, koja si podmeću noge, što se izravno odrazilo na svaku zgradu. Svaki dan vas netko guši na svoj vrlo inteligentan način.

Promatramo li arhitekturu danas, može se reći da je to jedan svjetski arhitektonski jezik, arhitektonski esperanto, a s druge strane postoje lokalne prilike i nacionalna arhitektura. Između ta dva pola, gdje Vi vidite rješenje?

Ne treba dopustiti dominaciju ovog drugog pola, ali ne smijemo ni zaboraviti da iz njega zrači permanentno jedna snaga, životni elan koji treba respektirati. Ne oduzimajte ljudima ono što smatraju da je njihovo građevinsko pravo! To nikome ne smeta. Mi ne možemo ni u što uvjeriti mlade ljude kad svaki govori drugačije. Moramo imati jedan zajednički jezik ideja. Nažalost, svi vrište svatko svojim instrumentom. Pojedini pokreti nisu išli organski. Jednostavnost, suzdržljivost i nenametljivost klasike i neoklasike nismo dosegli. Izvrsno je što ste u Zagrebu sačuvali Zrinjevac i kolodvor. Zrinjevac – renesansni trg s platanama – divno. Zrinjevac, Pinakoteka u Minhenu, Carski trg u Kopenhagenu, to je vrhunsko, izvan Mediterana.

Mislimo da Zrinjevac nije bio ugrožen.

Mislite da nije bilo realnih opasnosti? Mislim da su ljudi svuda pomalo jednaki.

Od množine Vaših ideja, malo je realizirano. Čini nam se da i Vi spadate u “arhitekte bez arhitekture”.

Htio sam napraviti kolekciju svih ovih neobjavljenih radova. To je čitava jedna kolekcija koja govori o modernom stavu u ono vrijeme bespomoćnosti i neznanja. Mnogo je planova ostalo u “zraku” samo kao teorija. A ni ta teorija nije dobila nikakvu pomoć. Ja sam za sada izgubio uopće volju raditi pod takvim uvjetima.

Pa ipak, Vi ste nepresušni izvor ideja. Kako zamišljate strukturu zgrade za tzv. kolektivno stanovanje?

Ako se odlučimo na osmo-katni modul stambene jedinke ili tome slično, onda su urbani kriteriji sasvim drugačiji od onih u prošlosti i ovih u sadašnjosti. Svaka nova arhitektonsko-urbanistička misao ima svoj logičan i kritički redoslijed – sistem izgradnje. Tako je na primjer logično da se garaže lociraju u podrumu i da do njih vode osobna dizala. Nelogično je da se garaže sa svojim širokim pratećim pristupima smjeste oko kuće, gdje uzurpiraju najzdravije i najljepše terene određene za rekreaciju. U Sarajevu ima naselja bez ijednog drveta.

Prizemlje stambenog volumena, svakako najpogodnije za trgovačke radnje, kavane i restorane i slično, sve u vidu male čaršije tako, da se domaćice sa svojom malom djecom lako okupljaju, kupuju, popričaju, itd. (asocijacija na “ceker-kafanu”). Poželjno je da se u stambenom volumenu svuda osjeća domaćinski ugođaj, a ne merkantilni potrošačkog društva. Ovako veliki objekt možemo usporediti sa stambenim hotelom i zato mu treba dati u prizemlju nadzornu službu, slično hotelskoj recepciji, kako bi se spriječilo prisustvo nepoželjnih gostiju koji prave nered.

Od prvog do osmog kata smjestili bi se osunčani stanovi raznih veličina. Kada bi jednoj obitelji postao stan pretijesan, jednostavno bi se preselila u susjedni veći stan. Time bi se izbjegle sve neugodnosti mukotrpnog preseljavanja u drugu zgradu.

Ovako veliki stambeni volumen ima obično zaboravljenu devetu etažu sa najljepšim slobodnim vidicima na sve strane, prema zemlji i prema nebu. Ova etaža je kao stvorena za kulturne i sportske sadržaje: čitaonice, prostor za umirovljenike, omladinski klub, modelarnicu, filmske projekcije i slično. Sve, što se ne može smjestiti u donje etaže zbog bučnog komuniciranja. Ovakve etaže mogu postati rentabilne ako služe masovnoj upotrebi svih etaža. Moderni život ima svoje zakonitosti koje traže da se humaniziraju.

Možete li se opredijeliti za vrhunske arhitektonske vrijednosti?

U svjetskim arhitektonskim vrijednostima, poslije Akropole, Ronchamp na drugom mjestu. Novija ostvarenja uzimam s rezervom nakon što na primjer, oksidira i curi minhenski stadion. Tamo pale svjetla u praznim kućama olimpijskog naselja da ne izgleda prazno. To su posljednja sredstva. Ljudi se zato grčevito bore za starine. I treba čuvati stare ansamble kao oči u glavi.

Biste li nam pokušali dati negativnu definiciju arhitekture? Što po vašem mišljenju nije arhitektura?

Arhitekti rade kao pekari: ako hoće praviti kiflu, prave kiflu, a ako im se više sviđa žemlja, onda prave žemlju. Nema općeg reda. U Parizu je jedan arhitekt htio napraviti neboder u obliku izvrnute ženske čarape, ali su ga odbili. Socijalističko društvo ima sasvim drugačije stavove od potrošačkog, humanije i primjerenije čovjeku, samo – što ćemo kad nismo prosvijećeni.

Vi ste poznavali Hegedušića?

Slikar Hegedušić bio je moj školski drug. Ja sam držao kod sebe mnogo njegovih crteža, no oni su se nažalost izgubili. Naime, dok sam radio na regulaciji Novog Sada, izbio je rat i odnio sve k vragu.

Poznavali ste pjesnika Dizdara...

Poznavao sam Maka Dizdara i njegovu obitelj, i znam da je imao mnogo neugodnih trenutaka i teških razdoblja u životu, no on je otkrio duh naroda i stvorio stvarno kulturno blago. Njegove kolege su ga proganjali i ignorirali.

I Vi ste se nalazili u teškim situacijama, ali ste ipak ustrajali.

Samo ograničeni, glupi i naivni ljudi mogu proživjeti još jednom ono što sam ja preživio. Mladi ljudi se, bogami, ne žrtvuju. Fijasko do fijaska, a ja i dalje ipak radim. Opsjeda me misao da nismo razriješili arhitektonsku i urbanističku abecedu. Nema abecede. Ja bih čak napisao članak “Tražimo abecedu!” Nije arhitektura plastika. Ljudima nedostaje kultura i treba im dati duhovne hrane.

Što biste na kraju našeg razgovora poručili najmlađoj arhitektonskoj generaciji?

Među naših arhitektima, naročito mladima, treba samo red, ništa drugo. I trpeljivost. Opasnost leži i u prevelikom uspjehu.

__________________________________________________________

Juraj Neidhardt (Zagreb, 1901., Sarajevo, 1979.) boravio je do 1936. godine uglavnom u inozemstvu. U Zagrebu izvodi samo Nadbiskupsko sjemenište na Šalati 1925.-1928. Đak je Petera Behrensa, a 1929. radi sanatorij u Davosu u Švicarskoj, zatim opet kod Behrensa u Berlinu (1930.-32.) kao asistent, gdje samostalno projektira veće objekte. Do 1936. g. je asistent kod Le Corbusiera u Parizu i radi više velikih arhitektonskih i urbanističkih natječaja.

Od 1938. živi u Sarajevu. Značajan je protagonist moderne arhitekture, (više javnih objekata u Sarajevu, Zenici, Ilidži i Ilijašu). Sudjelovao na međunarodnim natječajima (Zlin, Pariz, Alžir, Berlin). Radio više urbanističkih planova (Novi Sad, Sušak, Zagreb).

Unatoč izbivanja u inozemstvu Neidhardt sudjeluje na mnogim važnim natječajima u domovini: regulatorna osnova za grad Zagreb, 1930., projekt Zakladnog bloka u Zagrebu, 1932., regulacija Novog trga u Sarajevu, 1936., regulacija Jelačićevog trga u Zagrebu, 1930., Zagrebački zbor, 1935., regulacija Banje Ilidže, 1938., Jugoslavenski paviljon u Parizu, 1937. Od mnogih urbanističkih regulacija najvrjedniji je regulacijski plan Novog Sada iz 1937.

Preko Neidhardta naša je arhitektura dvadesetih i tridesetih godina velikim dijelom izravno vezana za središta evropskih zbivanja. Ideje Le Corbusiera posredno je prenosio i prilagođavao našim prilikama. U svojoj arhitekturi, kao i u rješavanju urbanističkih problema, Neidhardt nastoji postići sintezu logičkih tradicionalnih elemenata i novih dostignuća arhitekture, pri čemu osobitu pozornost posvećuje odnosu objekta i čitavih urbanih cjelina prema gradskoj okolini ili pejzažu. Idejno prisustvo Neidhardta u našoj arhitekturi između dva rata osjećamo danas kao bitnu kariku u lancu građenja novih prostornih vrijednosti, a njega kao stvaraoca koji je svijet približio nama, ali i nas približio svijetu.

Godine 1953. postaje profesorom na Arhitektonsko-urbanističkom fakultetu u Sarajevu, a od 1963. je dopisni član JAZU i potom ANUBiH. U svojim teorijskim radovima bavi se problematikom odnosa graditeljske baštine i novih arhitektonskih i urbanističkih ostvarenja. Proučava i tumači arhitektonsko naslijeđe u smislu održavanja kontinuiteta u suvremenom stvaralaštvu. Izvodi objekte radničkih naselja i kuća u Varešu, Zenici, Ljubiji, Ilijašu, Brezi, skijašku kuću na Trebeviću itd. Poslije rata Neidhardt projektira i gradi niz velikih i važnih objekata i urbanističkih zahvata u Sarajevu i čitavoj Bosni i Hercegovini. To su: Filozofski fakultet u Sarajevu, Kemijsko-fizikalni institut, hotel u Zenici, Dom izviđača u Sarajevu, urbanističko rješenje Marijindvora u Sarajevu, Antituberkulozni dispanzer u Travniku.

Neidhardt svoja izvorišta uvijek nanovo traži u staroj bosanskoj kući čija je prostorna misao prisutna u gotovo svim njegovim djelima. Ta misao otkriva jednostavna i logična tumačenja puna životnog optimizma u kojima je humani odnos prema čovjeku, prirodi i okolini početak i završetak misli i djela. Nastojao je postići sintezu tradicionalnih oblika i suvremene arhitekture.

Tomislav Premerl

Pitali i razgovarali u Sarajevu  11.11.1978. Darko Venturini i Davor Salopek

__________________________________________________________

U nekoliko daljnjih nastavaka prikazat ćemo vam izvatke iz knjige arhitekta Davora Salopeka „13 arhitektonskih razgovora“. Knjiga sadrži razgovore koji su osamdesetih godina prošlog stoljeća vođeni s nekima od korifeja hrvatske arhitekture.

„…U tom intelektualno i kulturalno turbulentnom trenutku intenzivne postmoderne revizije, časopis „Čovjek i prostor“ sa svojim glavnim urednikom arhitektom Davorom Salopekom pokreće seriju ozbiljnih razgovora s arhitektima. Sugovornici su bili : Stjepan Planić, Igor Emili, Zdenko Kolacio, Juraj Neidhardt, Neven Šegvić, Radovan Horvat, Boris Bakrač, Božidar Rašica, Sena Sekulić-Gvozdanović, Branko Hrs, Damir Perinić, Boris Magaš, Vojtjeh Delfin.

…Pitanja o arhitektonskom jeziku, o arhitekturi kao umjetnosti, o arhitekturi i umjetnosti, o regionalizmu i autohtonosti, o graditeljskoj baštini, o urbanizmu i urbanoj kulturi, o urbarhitekturi, o socijalnoj svijesti i angažmanu, o stvaralačkim vrijednostima i prosedeu, o etičkoj dimenziji arhitekture, o arhitektonskoj povijesti i edukaciji i brojna druga – sva ona otkrivaju i dublje, bezvremenske temelje… plodni supstrat hrvatske arhitektonske misli i produkcije.“ /iz uvodnika teoretičarke arhitekture Karin Šerman/

Cjelovitu knjigu možete nabaviti slanjem e-mail poruke na adresu arhitektisalopek@arhitektisalopek.hr: „Naručujem knjigu 13 arhitektonskih razgovora“ uz dodatak svoje adrese. Knjigu nakladnik šalje poštom (uz priloženi račun), plaćanje pouzećem kod primitka pošiljke. U cijeni od 130 kn uključeni su troškovi slanja i poštarina za narudžbe unutar Hrvatske.

Podaci o knjizi:
Naslov knjige: 13 arhitektonskih razgovora
Autor:  Davor Salopek
Nakladnici: Arhitekti Salopek, Matica hrvatska, Oris, UPI2M
Područje: arhitektura
Jezik:  hrvatski (proslov: engleski, njemački)
Uvez:  meki
Rok isporuke: 1-8 dana
Godina izdanja: 2017.
ISBN:  978-953-6668-70-0
Broj stranica: 180
Cijena: 130 kn