28/03/2010

Samozatajni prvak


Aleksandar Srnec rođen je 30. srpnja 1924. godine u Zagrebu gdje je pohađao gimnaziju na kojoj mu je predavao Antun Motika. Godine 1943. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Nakon Drugoga svjetskog rata provodi godinu dana na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a 1947. godine nastavlja studij na Akademiji, koji napušta 1949., nikad ga ne završivši.

Srnec je još kao mladi student, na 1. godini Akademije, bio jedan od osnivača umjetničke grupe IPIKAS, koju su pored njega činili Picelj te Ivo Kalina. Eksperimentalni atelje, ili EXAT, nastaje 1951., a jezgru grupe čine Richter, Picelj i Srnec a uskoro im se pridružuju i Rašica, Zdravko Bregovac, Bernardi i Vladimir Zarahović, koji su skupno potpisali Manifest Exata. Kristl pristupa grupi 1952.

Manifest EXAT-a donio je, u skladu s novim vremenom, nova promišljanja: govorilo se o nužnosti borbe protiv starih shvaćanja, o važnosti priznavanja apstraktne umjetnosti, o nepostojanju razlike između „čiste“ i primjenjene umjetnosti, o nužnoj sintezi svih umjetnosti, a posebno se naglašavao aktivistički duh Manifesta, koji nije smio ostati samo na riječima nego je podrazumijevao praktičnu akciju.

Važno je naglasiti da EXAT uopće nije imao neposrednog prethodnika u domaćoj (jugoslavenskoj) umjetničkoj tradiciji (osim Josipa Seissela), već su radili na tragu Bauhausa. Rad su počeli opremanjem nekolicine važnih izložbi (poput one  Autoputa bratstva i jedinstva), što im je omogućilo tada rijetku povlasticu – putovanja. Tako je Srnec već 1952. sudjelovao na smotri apstraktnih umjetnika „Salon des realites nouvelles“ u Parizu (zajedno sa Rašicom i Piceljem), a zatim i na brojnim izložbama u Londonu te New Yorku. EXAT je prvu izložbu organizirao u veljači 1953. u Društvu arhitekata Zagreb.

Srnec je bio jedan od istinskih velikana naše umjetnosti, koji nas je zadužio na više polja: predstavio nam je kinetičku te lumino-kinetičku umjetnost; kao član EXAT-a, prve od neoavangardi 50-ih i 60-ih (nakon kojih slijede Nove tendencije pa Gorgona), promovirao je apstrakciju i geometriju. Umjesto boje, poteza kista i kompozicije, Srnec eksperimentira s pokretom, svjetlošću i fizičkim prostorom kao gradivnim elementima svoje umjetnosti. Očito mu je uloga predvodnika, inicijatora, avangardnog igrača, bila urođena.

U razdoblju od 1959. do 1960. bavio se crtanim filmom kao suradnik Zagrebačke škole crtanog filma, gdje je izveo scenografi je za tri lutkarska filma, a s Dragutinom Vunakom animirani film „Čovjek i sjena“ (1960.).

Na tragu povijesnih avangardi, Srnec je radio umjetničke eksperimente i istraživanja, uvijek njegujući interdisciplinarni pristup. Tako je najpoznatiji po svojim prostornim modulatorima i luminokinetičkim objektima.

Zadnju izložbu, retrospektivnu, imao je u siječnju 2010. u MSU u Zagrebu, koja je, za razliku od prve koju je imao s EXAT-om u DAZ-u,  bila iznimno dobro posjećena.

Njegovo zadnje pojavljivanje u javnosti, odnosno ono njegovog imena, bilo je nedavno reagiranje na  istup D. Sokića o  tome da su na njegovoj zadnjoj izložbi u MSU bili postavljeni falsifikati, što je on negirao.

Da nekim slučajem Srnec nije bio umjetnik, te da je njegovo mjesto bilo ispražnjeno, vjerojatno je da bi hrvatska umjetnost ipak  imala svog igrača u području luminokinetičke, i općenito neoavangardne umjetnosti. Međutim, činjenica da smo na toj „poziciji“ imali tako kvalitetnog, sui generis umjetnika, koji nije bio epigon  inozemnih umjetnika već „sam svoj majstor“, tjera na osjećaj velike zahvalnosti što smo Srneca imali.