16/07/2010

Povodom nedavne smrti talijanskog arhitekta Carla Aymonina, objavljujemo tekst kojeg je napisala arhitektica Sanja Cvjetko Jerković sa Arhitektonskog fakulteta TU Delft.


"Dopo vent´anni è bene guardarsi in faccia per scoprire i segni lasciati dall´architettura, dalla storia e dall´amore e le ferite del poco denaro"
"Nakon dvadeset godina dobro je pogledati se u lice i otkriti tragove koje nam je ostavila arhitektura, vrijeme, prošle ljubavi i premalo novaca."

Carlo Aymonino

Nakon duge bolesti, u noći između 3. i 4. srpnja 2010, u Rimu je preminuo uvaženi kolega Carlo Aymonino. Strastveni zagovornik civilnih pitanja i politike, Aymonino nas je zadužio svojim iscrpnim doprinosom u obliku urbanih studija, planova, sve do arhitektonskog detalja putem kojih je nudio svoj odgovor na kompleksna i kontradiktorna pitanja. Rođen u Rimu 1926, diplomirao je arhitekturu 1950. godine. Aktivni je sudionik neorealizma i kao takav ostvaruje s Ludovicom Quaroniem stambenu zgradu Tartaruga, Rim (1951-54), naselje Spine Bianche u Materi (1954-57), te naselje Tiburtino u Rimu (1950-1954). Carlo Aymonino  jedan je od predstavnika Operativnog kriticizma, koji su po Tafuriu uspješno instrumentalizirali rezultate svojih istraživanja u stručna djela. Raščlanjujući i sjedinjujući različite domene svog interesa, Carlo je djelovao kroz višestruke vremenske i disciplinarne slojeve koje je vješto pretakao u projektne prijedloge od kojih se posebice može izdvojiti stambenu četvrt Monte Amiata del Gallaratese u Milanu, koja je predstavljala vrhunski prikaz aplikacije inovativnog urbanog pristupa koji je razvijao u suradnji s Aldom Rossiem.

Tijekom sedamdesetih godina, Aymoninov jedinstveni arhitektonski izričaj okarakteriziran je tipološkom fuzijom s geometrijskim i kromatskom strogoćom. Tada nastaju projekti za
Sveučilište Firenza (1971), Sveučilište Calabria (1973), zgradu Suda u Ferrari (1977-84), Srednjoškolski kampus u Pesaru (1970-84). Da bi tijekom osamdesetih godina ostvario stambenu zgradu na otoku Giudecci, Venecija (1984), stambeno-poslovnu četvrt Benelli u Pesaru (1980-83), stambenu četvrt Tor Sapienza u Rimu (1981-82), sustav trgova u središtu Ternia (1985), multifunkcionalne sustave u  Scandicciu (1989), u San Donà del Piave (1990), ulicu Ostinese u Rimu (1991); te jedan od njegovih posljednjih projekata adaptaciju Giardina Romana unutar kapitolinskih muzeja u Rimu.  

Još od 1967. Aymonino je redovito djelovao kao profesor na arhitektonskim katedrama, prvo u Palermu, zatim u Veneciji i konačno u Rimu. Generacije njegovih studenata mogu posvjedočiti strasti koju je prenosio, te velikoj lekciji da je arhitektura oruđe putem kojeg se ostvaruju viši ciljevi; putem kojeg se odgovara na dinamična pitanja koje nam postavlja društvo; oruđe kojim se poboljšava, obnavlja, obogaćuje i čuva ono što posjedujemo. Od njega smo naučili da arhitektura može biti zavodljiva, privlačna i oblikovno bogata poput kipova i žena koje je neprekidno crtao.

U venecijanskom rektoratu još uvijek visi jedna fotografija koju je ostavio na kraju svog mandata: na njoj Carlo sjedi na klupici u parku, dok iznad stoji rukom ispisano: "Giustizia per gli anziani." (Pravda za starije.) Poznat po svom cinizmu, uvijek spremnoj ironičnoj doskočici i  živahnom sarkazmu Carlo Aymonino nas je vlastitim primjerom poučio da se ne smijemo bojati promjena, te da je unatoč svemu najvažnije sačuvati velikodušnost, radoznalost i otvoren način promatranja stvari koje nas okružuju. 

Sanja Cvjetko Jerkovic, dia
Katedra Arhitektonske Kompozicije
Arhitektonski Fakultet
TU Delft