Priznanje
Ivan Čižmek dobitnik nagrade "Vladimir Nazor" za životno djelo
Autor/izvor: DAZ 15/06/2020
Odbor Nagrade „Vladimir Nazor“ pod predsjedanjem akademika Zvonka Kusića na sjednici održanoj 8. lipnja 2020. godine, donio je odluke o dobitnicima za najbolja umjetnička ostvarenja u Republici Hrvatskoj za 2019. godinu u području književnosti, glazbe, arhitekture i urbanizma, filmske i kazališne umjetnosti te likovnih i primijenjenih umjetnosti.
U kategoriji arhitekture i urbanizma godišnju nagradu "Vladimir Nazor" osvojio je Studio 3LHD za projekt Urania, a nagrada za životno djelo dodijeljena je Ivanu Čižmeku, zagrebačkom urbanistu, arhitektu i umjetniku, dugogodišnjem članu Društva arhitekata Zagreba.
40. godišnjica početka gradnje zagrebačkog stambenog naselja Dugave obilježena je 2017. godine, a iduće godine Društvo arhitekata Zagreba pokrenulo je i organiziralo izložbu Ivana Čižmeka "Grad Gorgone, Aproprijacija u 99 slika". Radovi iz urbanističko-umjetničke mape izloženi su u prostorima DAZ-a i Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU.
Više o izložbi ovdje, ovdje i ovdje.
Fotografija: Anđela Galić
Urbanist, arhitekt i umjetnik Ivan Čižmek rođen je 23. listopada 1937. godine u Zagrebu, gdje se nakon završene Gimnazije u Bjelovaru, školuje na Arhitektonskom fakultetu. Tijekom studija razvio je umjetničke aspiracije i prijateljske veze s najznačajnijim predstavnicima neoavangardne zagrebačke umjetničke scene tog vremena s jedne strane te utjecaj modernističke arhitekture posredstvom profesora Arhitektonskog fakulteta s druge strane. Ova dva rana kruga utjecaja bitno će odrediti Čižmekovo stvaralaštvo.
Na samom početku karijere nakon što je 1962. godine diplomirao i počeo raditi kod profesora Kamila Tompe na Arhitektonskom fakultetu povezao se s krugom umjetnika koji su se okupljali oko Josipa Vanište povezani „gorgonskim duhom“ koji je težio duhovnoj i intelektualnoj slobodi. Njegov crtež KOTAČA– odnosno kola za prijevoz lijesova pogrebnog poduzeća u Radićevoj ulici, nacrtan tehnikom tuša na papiru, Vaništa je zamijetio, fotografirao i obrnuo stvarajući statičnu kompoziciju za potrebe časopisa Gorgona. Kotaču će se tijekom života vraćati u nekoliko navrata prilagođavajući ga kontekstu trenutka i prostora u kojem jest. Uz to, radi prijedlog nikada izvedene naslovnice jednog broja časopisa. Grafičko oblikovanje i monokromatska estetika naslovnice ukazuje na utjecaj gorgonaša, pogotovo Julija Knifera, čiji će meandri za Čižmeka ostati vječna tema i nadahnuće. Od ostalih radova koje možemo vezati uz Gorgonu tu je nacrt Kuće Gorgone inspiriran Vaništinim istoimenim crtežom iz 1960. godine. Od Kuće Gorgone kao polazišta kroz čiju prizmu promatra svijet oko sebe, gleda Zagreb - grad Gorgone. Apsurd i paradoks vremena i prostora naše svakodnevice pružile su mu mogućnost korištenja multidijaloga gorgonske zajednice u suvremenim uvjetima života i rada, što je artikulirao mapom Zagreba u 99 varijacija.
Osim uz Gorgonu Čižmekovo djelovanje veže se i uz Nove tendencije. 1965. godine sudjelovao je kao autor na trećoj zagrebačkoj međunarodnoj izložbi, gdje je izložio konstrukcije za Nove tendencije 3 kroz koje istražuje granice vizualnog reda, koristeći monokromatski geometrijski likovni jezik i tehniku tuša na papiru kao i u slučaju KOTAČA. Kozmopolitski duh iste godine odveo ga je u Pariz gdje radi u jednom od najuglednijih arhitektonskih ureda, Josic, Candils & Woods. Dva spomenuta događaja uz sudjelovanje na 6. Biennalu mladih arhitekata u Parizu, označavaju početke njegove međunarodne karijere.
Tijekom šezdesetih povremeno je radio u ateljeima Alfreda Albinija, Vjenceslava Richtera i Ivana Vitića, a od 1968. do 1972. godine djeluje u radnim grupama „X“ i „Z“, nakon čega započinje rad u Urbanističkom Institutu Hrvatske, gdje će do 1990-ih ostvariti niz urbanističkih projekata od kojih valja istaknuti projekt za Gornji Jadran i Boku Kotorsku. U drugoj polovici sedamdesetih godina istaknuo se projektima novih stambenih naselja koji čine pomak prema humanom stanovanju, a zagrebačko naselje Dugave koje je projektirao 1977. godine s Tomislavom Odakom, Zdenkom Vazdarom i Tomislavom Bilićem, predstavlja prekretnicu u odnosu na dotadašnju hrvatsku urbanističku i arhitektonsku praksu. Radi se o prvom naselju izvedenom u sustavu novoutemeljenog modela Društveno usmjerene stambene izgradnje (DUSI). Ova ideja humanog stanovanja i odustajanja od estetike pravog kuta vidljiva je i ranije, 1975. godine na nerealiziranom projektu stambenog naselja Bili Brig u Zadru te kasnije 1979. kroz projekt stambenog naselja Sloboština u Novom Zagrebu.
Ostat će zapamćen kao jedan od osnivača Europana Jugoslavija (od 1991. godine transformiran u Europan Hrvatska) ogranka međunarodnog znanstveno-kulturnog projekta EUROPAN, koji je mladim arhitektima od 1989. godine omogućavao sudjelovanje na europskom sustavu natječaja, razmjenu novih ideja i rješenja u širem europskom kontekstu. Riječ je o mladim arhitekata koji su prepoznali vulgarizaciju struke kroz udaljavanje urbanizma i arhitekture od društvenih potreba te sterilnost stambene arhitekture. S današnjom distancom, Čižmek naglašava kako se radilo o sukobu dvaju različitih svjetova - mladih s okoštalim strukturama. U periodu od 1989. do 1992. godine obnašao je funkciju predsjednika hrvatskog ogranka EUROPAN. 1993. godine proglašen je počasnim članom Europana a iste godine s kolegama i prijateljima kreirao je Zadarsku povelju posvećenu obnovi Hrvatskih gradova nakon stradanja u Domovinskom ratu.
Od 1993. do 2005. djeluje kao savjetnik Gradskog zavoda za planiranje razvoja grada i zaštitu čovjekova okoliša Zagreb gdje sa stručnjacima i suradnicima radi na nizu urbanih strategija modernizacije Zagreba koje se temelje na ideji održivog razvoja i obnove kulture urbanog uređenja. Izradio je brojne urbanističke studije, projekte ozoniranja grada zelenom arhitekturom, bavio se pojmovima humane ekologije i humane geometrije grada kao alatom sjedinjenja urbanističke cjeline Zagreba. Crveni most, Regulacija Trnja, Studija istočnog ulaza u grad, Studija novog kolodvora u Zagrebu, Sveučilišna Aleja, Avenija O2, samo su neke od tih studija, zabilježene tek na papiru kao nove urbane strategije razvoja grada za prijelaz stoljeća. Riječ je o visokovrijednim studijama koje su ovom izložbom po prvi puta javno prezentirane.
Na prijelazu stoljeća bavi se sažimanjem iskustava dugogodišnjeg razmišljanja o proučavanju i kreiranju grada. 2002. godine Urbanistički institut Hrvatske (ur. Vladimir Mattioni), objavljuje knjigu Urbani herbarij, zbirku crteža i zapisa o urbanim fenomenima koje je kritički razmatrao na studijskim putovanjima po gradovima diljem Europe i Amerike. Ovim prikazima daje subjektivan pogled na fenomen grada kao mjesto konstantnih promjena koji su crtežom postali emocionalne vizualizacije urbanih fenomena. Njegov „emocionalni urbanizam“ prezentiran kroz Urbani herbarij izložen je 2003. godine u Zadru, Splitu, Gospiću, Labinu i Bjelovaru. Ideja emocionalnog urbanizma, fascinirala ga je i dalje pa je tako 2013. godine u Galeriji Zrinski u Zagrebu, izložio knjigu crteža i zapisa pod nazivom „Moj Zagreb“ iz 2006. godine, nastalu kao rezultat stodnevnog pješačenja i bicikliranja labirintom grada. Hodom gradom i bilježenjem njegovih vizura htio je prikazati posljedice društvene zbilje na prostor. Suočavanje s paklom grada vodilo ga je do pročišćenja i pronalaska rajskih predjela Zagreba i njegove okoline. Prešavši 2000 kilometara, izradio je 286 stranica osobnog viđenja urbanih fenomena Zagreba. Od 2007. do 2010. godine aktivan je kroz djelovanje udruge Zelena-akcija, u sklopu koje je bio jedan od osnivača Urbanističkog savjeta zelene akcije te kroz rad udruge Pravo na grad.
Od 2010. do 2012. godine nastaje Mapa: Zagreb u 99 varijacija koja obuhvaća pogled na događaje u zagrebačkoj arhitekturi i urbanizmu u razdoblju od 1990. do 2010. godine. Mapa se sastoji od uvodnog teksta, 99 prikaza i naslovnicu kao stoti prikaz po uzoru na Danteova pjevanja Božanske komedije. Podijeljena je u sedam manjih cjelina, odnosno tema, te svaka priča drugu priču o grada - u cjelini mapa kroz gusti kolaž slikovnih prikaza, novinskih isječaka, teksta, crteža, citata i autorovim komentara promišlja o prostoru grada Zagreba i načinu života njegova građanina te se kritički odnosi prema devastaciji urbanog prostora danas. Mapa nudi put u prepoznavanje problema zbilje i postavlja pitanje kako se nositi s apsurdom i paradoksom trenutka, te još bitnije kako promišljati budućnost grada i osobni život. Stvaranjem mape pruža otpor takvom stanju apsurda i kaosa, prepoznavajući ključne probleme, uvodeći red i konačno utopijski optimističan pogled na budućnost kao poticaj za otvaranjem dijaloga struke. Tijekom 2017. i 2018. godine Čižmek se posvetio izradi takozvane Post-mape koja dodatno obogaćuje i nadopunjuje prvotnu mapu. Post- mapa se sastoji od šest zasebnih cjelina, a originalni dijelovi bit će izloženi u Društvu arhitekata Zagreba, dok će Mapa: Zagreb u 99 varijacija biti prezentirana u Hrvatskom muzeju arhitekture.
Tijekom dugogodišnje karijere Ivan Čižmek profilirao se kao urbanist, arhitekt i umjetnik čije je stvaralaštvo definirano neoavangardnim kontekstom u kojem se formirao na početcima karijere. Široki dijapazon djelovanja i umjetničkog izražavanja, brojne suradnje i prijateljstva s umjetnicima uzrokovale su potrebu za konstantnim propitivanjem i kritičkim sagledavanjem društvene zbilje. Nikola Polak naziva ga prije svega strastvenim istraživačem reda. Ironičan i humorističan odnos prema društvenoj stvarnosti kao baštinjeni gorgonski duh u prostoru i vremenu sadašnjice, doveo ga je do potrebe za konstantnim kretanjem, opiranjem i stvaranjem koje postaje samo sebi svrhom. Uz brojne projekte koji su označili iskorake i promjene unutar hrvatske urbanističke i arhitektonske prakse ostat će zapamćen kao umjetnik s tankoćutnom sposobnošću detekcija ključnih etičkih problema kako društva tako i struke.
Anđela Galić
(Iz kataloga izložbe "Grad Gorgone, Aproprijacija u 99 slika")
Društvo
