Izložba

Kažimir Hraste

Autor/izvor: DAZ / gliptoteka HAZU 17/05/2014

Nije on samo kipar ili smjerni čovjek strpljive ruke, dlijeta i blanje, ili učenije i stručnije, baštinik kubističko konstruktivističke imaginacije. Jer i razni i materijali i postupci prožeti optimizmom i radošću upućuju na posebnoga čovjeka u hrvatskoj skulpturi, koji «povezujući geometrijsku i antropomorfnu liniju» širi «ludički karakter» i «neslućeni optimizam » (sve akademik Radoslav Tomić). Jer jedna stolica, a na njoj dioskurska druga–ista odmetnula se od tla, lomeći i preplićući vlastite noge, gimnasticira nekako erotski i sladostrasno, valjajući se na leđima svoje sestre blizanke (Prejasna I); kao da će puknuti od smijeha!

U hrvatskoj suvremenoj skulpturi Hraste je sinonim za kipara koji se i mijenja i koji se ne mijenja. On migrira polazišta, pomiče težište sa stabilnosti i mirovanja na kretnju, s definicije na asocijaciju. Izvan pouke o vjernosti stilu i vjernosti kipu i kiparstvu, Hraste je srodan onom Gaddinom plamičku koji se muči da se održi na vjetru, koji, kada se jednom odhrva, uvijek zrcali životnu situaciju - što treba razumjeti kao čistu žeđ za životom. Uzmimo Ljubimac. To je zapravo fotelja koja ima dugačke, valovite kukcolike noge bogomoljke s kojima ( ponešto animacijskoga) zajedno uzmiču i stražnjica (da ne kažemo guzica) i sjedište. Ili Vrtna garnitura s malim, plesnim zamamnim kretanjima elemenata stola (kao Matisseova arabeska). Jer ljudske slabosti ili zadovoljstva su za Hrastu prilike blage duhovitosti koja dolazi iz vrela vedra Hrastina duha.

Postoji tu više slojeva i mi možemo početi pomno rasplitati postupke i načine, i sve ono kroz što prolazi Hrastina imaginacija. Kažemo «možemo», premda od toga, iskreno, nema velike koristi (primjerice od prizivanja konstruktivizma ili «katapultizma» napetih sajli ili staklenih površina uz neobrađeno ili glatko zrcalno drvo)… Jer sve dolazi iz optimizma nevina duha koji uporno radi i ustrajava na onome što bi Bill Viola nazvao «tehnologijom strasti». A kako se sam govor postavlja u oblik u njemu se krije i stanovito nevino Gepettovo čuđenje da drvo može (pro)govoriti… I premda posjeduje i logos i melos, «novo» i «život» su Hrasti jedno te isto. Jer tjerajući od sebe mir dovršene stvari i oblika, on provjerava njegovu važnost u životu. To nikada nije zgusnuta, gropovita forma koja se grči i uzla. Tek bi, uzmimo Prejasna II, u svojem pevsnerovskom kristalnom, čistom gometrijskom sklopu imala transcendentalnu, prozračnu, čistu narav i na jednome mjestu ukazivala na klasičnost pouzdanih mjera i strogosti postupaka, ali i hvaleći podjednako i njezino čvrsto i njezino sjenovito, neprozirno i prozirno stanje. Jer sve što Hraste stvori prkosi ledenici i slici jednom «dovršene» stvari, kojoj malim intervencijama s lakoćom preformulira značenje…

Toj odmetnutosti oblika-bića, koje završi kao noge stolice, u veselim uvrtanjima, pomaže blagotvorni humor i blaga autoironija kipara koji stvara kip kao životnu situaciju, gdje drva i žice, čak i lamele ili željezne šipke, govore, ne kao dovršene rečenice i hipostazirana definicije ili konačno djelo, nego kao situacija iz života. Stoga se i čini da nije cilj stvoriti tijelo ili kip, nego situaciju. I logika sklopa izvrće se u njegovu lucidnost… To je prenuće normalnosti kipa i njegovo izbjegavanje spomeničkih i muzejskih kontaminacija. Onome kojemu to uspijeva izvan hipostaze «kipar» i «kiparstvo », kriterij je sam život (kao i Rodinu, ako u poredbi ne pretjerujemo) ili prilika-neprilika u kojoj se čovjek nađe. I to je demokratska i čovjekoljubiva slika i preslika Hrastine naravi.
Uostalom, kakav kipar, takav i kip.

Ive Šimat Banov

Iz eseja: Radosni katapulti Kažimira Hraste

Izložba ostaje otvorena do 13. lipnja 2014. utorak-petak 11-19 sati, vikend 10-14 sati.