Pozivamo Vas na trodjelnu konferenciju koja objedninjuje programe Društva arhitekata Zagreba urbanizam.zg i Dane zagrebačke arhitekture pod naslovom  Konfrontacije Privatno/Javno - Fenomen Radničke ceste.

 

Prvi dan - četvrtak 7.6. 2018. posvećen je temi javnog prostora transformacijama grada, te edukaciji o javnom prostoru, a druga dva Danima zagrebačke arhitekture s ovogodišnjom temom Fenomen Radničke ceste, te Vas pozivamo na stručni obilazak Radničke koji započinje okupljanjem uu subotu 9.6. 2018. u 10 sati u kafeu  zgrade VMD, Strojarska 20.

Temeljna definicija grada proizlazi  iz sustava obilježja njegovog  teritorija  i  većeg broja mreža koja su osnova generiranja i organizacije urbanog života u gradu.  Ovim predavanjima želimo potaknuti  raspravu o onim mrežama koji definiraju javne prostore grada i koje generiraju kulturu života u gradu. Svaka mreža sastoji se od linearnih pravaca i žarišnih točaka koje su mjesta okupljanja obilježena ponudom bogatstva sadržaja.

Radnička ulica potupno se transformirala kroz zadnja dva desetljeća i postala jedan od najupečatljivijih primjera posttranzicijskog prostora u Zagrebu. Nekadašnji prostor industrijskih pogona i radničkih naselja, pretvorio se u kontinuirano gradilište novog zagrebačkog Cityja. Kontekst radničkih naselja i bivših industrijskih hala nadopunjuje se novim poslovnim zgradama, što uzrokuje gotovo šizofreni sudar mjerila gdje obiteljske kuće graniče sa staklenim neboderima. Dinamika kapitalizma se gotovo organički manifestira u prostoru, postojeći objekti se transformiraju, nestaju ili nadograđuju, dok se istovremeno otvaraju nova gradilišta na neizgrađenim parcelama. Razvija se gotovo spontana logika tržišta nekretnina i potreba za novim komercijalnim prostorima, neovisno od urbanističkih parametara koji bi omogućili razmake među zgradama, osunčanje ili generirali novi javni socijalni prostor. Nova izgradnja stalno mijenja izgled Radničke, tako da je praktično nemoguće dva puta proći istom ulicom.

Kada je krajem devedesetih i početkom 2000.-ih proces rekonstrukcije Radničke ulice započeo, novim GUP-om omogućena je izgradnja objekata viših od osam nadzemnih etaža, ali nažalost izostalo je cjelovito sagledavanje i urbanističko planiranje prostora. Kao rezultat ubrzo se pojavio niz novih korporativnih objekata, ali i bizarnih situacija u prostoru poput staklenih nebodera koji su praktično izrastali iz blata, bez uređenih partera i pristupa. Vremenom, urbani prostor je doživio nužni update, parteri su uređeni i nadopunjeni brojnim ugostiteljskim lokalima tako kreirajući cijeli niz pseudojavnih prostora koji su jedna od glavnih karakteristika suvremenog posttranzicijskog grada.

Takvi javni i pseudojavni prostori odlika su komercijalnih i ekonomski isplativih arhitektonskih programa. Najčešće je riječ o ugostiteljskim lokalima i trgovačkim prolazima smještenim na otvorene ili zatvorene površine dostupne svima, ali dakako pod uvjetom da konzumirate njihove usluge. Ovakav oblik urbanog prostora importiran je direktno iz američkih tipologija (poput shopping mallova ili korporativnih objekata sa velikim javnim atrijima u kojima su smještene trgovine, ali i moguća razna javna događanja) ali se i nastavlja na europsku prethodnicu zatvorenih (i kontroliranih) prolaza – galerija s trgovinama poput zagrebačkog Oktogona.

Pravac Radničke ulice postaje reprezentativni ulaz u grad koji povezuje Donji grad i jugoistočni ulaz u Zagreb. Na tom potezu osim izgradnje Radničke ulice velika su ulaganje usmjerena prema novoj infrastrukturi, pa je tako izgrađen novi most preko rijeke Save, a nedavno i novi terminal Zagrebačke zračne luke.

Danas je Radnička ulica postala teritorij bez jasnih granica (u užem smislu to je prostor omeđen Radničkom ulicom, Heinzelovom ulicom i Zavrtnicom), ali moglo bi se diskutirati da novi stambeno-poslovni kompleks u Strojarskoj ulici je primjer širenja logike Radničke ulice preko Avenije Marina Držića.

Niz je europskih gradova (Pariz, Beč, Bruxelles...) koji je u svojim širenjima i razvoju izgradio nove korporativne centre - Cityje, većinom izmještene iz povijesnih centara, nekada na rubu grada, a nekada u bivšim industrijskim područjima slično kao što je to slučaj sa Radničkom ulicom. Specifičnost Radničke je izostanak urbanističkog planiranja i usmjeravanja razvoja što rezultira gotovo stihijskim razvojem, ali i neograničenim mogućnostima.

Pišući o novom pariškom cityju, Rem Koolhaas La Defense prepoznaje kao skladište loše i osrednje arhitekture koja se morala negdje izgraditi čime je omogućen spas starog središta Pariza. Gotovo jednaka analogija je moguća u slučaju Zagreba i Radničke ulice, pogotovo prisjetimo li se niza prijedloga, ali i natječaja iz devedestih godina. Ono što je impresivno kod poteza Radničke, nije samo enormna količina izgrađenih kvadrata ili broj novih korporativnih zgrada, već metropolitanska programska gustoća koja objedinjuje poslovne i stambene prostore, dopunjene hotelima i širokim spektrom različite ugostiteljske ponude. U razmjerno malom radijusu, nalaze se desetine restorana, noćni klubovi, trgovine, galerije, ali i sjedišta važnih institucija i velikih kompanija. Specifičan arhitektonski odgovor je tipologija hibridnih zgrada koje objedinjuju sve sadržaje i lako se prilagođavaju programskoj promjeni.

Specifično kondicioniranje na Radničkoj ulici omogućilo je niz neobičnih realizacija i eksperimenata koji bi u uobičajenim uvijetima bili nemogući.

Objekt Euroherc centra, Ljubomira Cote, jedan od je rijetkih i specifičnih primjera nadogradnje poslovnog tornja. Prvu varijantu tornja sa 9000m2 Cota je realizirao 1997. godine, da bi je zbog povećanih zahtjeva za prostorom nadogradio 2009. godine sa dodatnih 7000m2. Postojeći betonski toranj nadograđen je novim čeličnim tornjem samostalne konstrukcije iznad postjećeg u istom tlocrtu. Treba napomenuti da suprotno očekivanom, nadograđeni kompleks ima više arhitektonskih kvaliteta nego izvorno rješenje.

Nakon objekta Euroherca, među prvim izvedenim objektima na Radničkoj bio je objekt zgrade VMD-a znamenitog zagrebačkog arhitekta Nikole Filipovića. Iako nije riječ o jednom od njegovih nadahnutijih radova, zanimljivo je pratiti Filipovićeve interpretacije američkih korporativnih lobija u Zagrebu. U znamenitom hotelu Dubrovnik riječ je visokom procjepu lobija, a zgradi INA-e u Šubićevoj ulici lobi je postao značajno većih dimenzija, izvorno zamišljen kao javni natkiveni prostor dostupan svima kasnije je nažalost ostao dostupan samo zaposlenicima. U slučaju zgrade VMD-a, lobi je cezura kroz zgradu koja povezuje dvije ulice. Za razliku od ranijih primjera, u ovom slučaju lobo postaje natkriveni pasaž u punoj visini zgrade koji je otvoren cijelo vrijeme.

Damir Mioč i Zvonimir Prlić iz studija XYZ nakon pozivnog natječaja realizirali su stambeni objekt Safir Telur impresivnih dimenzija, s preko 30 000 m2. U oblikovanju evociraju studio Arquitectonica, gdje unutar gigantskog pravilnog volumena buše prodora horizontalnih komunikacija obojane u jarku boje kreirajući  prijelaznog polujavne prostore.

Zgrada Hitne pomoći Produkcije 004 i dalje predstavlja arhitektonski najuzbudljiviji objekt na području Radničke ulice. Unatoč kritikama vezanim uz korištenje, riječ je o najradikalnijoj arhitekturi u širem kontekstu, koja je privukla pozornost i svjetske stručne publike. Riječ je čeličnoj strukturi koja objedinjue stakleni objekt hitne pomoći i veliku garažu za ambulantna vozila. Cijela struktura je obavijena perivim platnom koje danas nažalost pokazuje nebrigu za održavanjem i prljavštinu metropole. Izvorno predviđeno noćno osvjetljenje, koje je cijeli objekt pretvaralo u apstraktni lampion van mjerila, danas je rijetko u upotrebi.

Nedaleko je smješten i poslovni objekt koje je projektirao Studio UP u suradnji sa umjetnicima Ivanom Franke i Silvijem Vujičićem. Građevinska dinamika Radničke od početka je bila prisutna. Na postojećim temeljima i osnovi drugog projekta sagrađen je ovaj objekt. U međuvremenu je izvorni vlasnik i korisnik napustio zgradu, da bi se u njemu izmjenili banka i osiguravajuća tvrtka. Tlocrtna organizacija i interijeri su osobito zanimljivi jer kombiniraju tipologiju klasičnih ureda sa open space uredima, a studio UP je uključio i hrvatske suvremene umjetnike na uređenju interijera. Posebno su neobični zajednički prostori i gornja etaža sa nizom dvorana za sastanke koje se mogu povezati u jednu dvoranu u punoj dužini pročelja. Ironija je što se objekt danas iznajmljuje po etažama, a projektiran je integralno, pa se etaža sa dvoranama za sastanke ne koristi jer je ekonomski neisplativa za najam ako nema urede. Naizgled ograničene arhitektonske mogućnosti iskorištene su za velike pomake u materijalizaciji pročelja i interijera, uključivanju suvremenih umjetnika i istraživanje tipologije ureda.

Kompleks Green Golda studija BiF jedan je od najvećih arhitektonskih ansambala u Hrvatskoj koji objedinjuje ogromnu garažu, neboder hotela i niz lamela u kojima su smješteni poslovni, ali i ugostiteljski prostori. Cijeli sklop je toliko velik da unutar sebe sadrži otvoreni javni prostor i park. Iako arhitektonski diskutabilan s više aspekata, riječ je o sklopu impresivnih dimenzija – preko 100 000 m2, ali i programske gustoće. Hibridna ultimativna tipologija se ovdje realizirala gotovo u potpunosti. Gustoća sadržaja koja je smještena unutar sklopa je djelomično i sama odgovorna za daljnji razvoj fenomena Radničke.

Upravo fenomen metropolitanske gustoće koja objedinjuje različite sadržaje je glavni doprinos ovakvih sklopova zbog kojeg su i rado prihvaćeni od velikog broja korisnika i postaju nova žarišne točke u gradu. Sličan pristup kao što je to slučaj sa kompleksom Green Golda vidljiv je u značajno manjem mjerilu i kod obližnjih centara Almeria, Gold centar, Centar 2000...

Konstantnu novu izgradnju prati i niz arhitektonski natječaja hibridne arhitekture impresivnih dimenzija koje najčešće objedinjuju komercijalne prostore nadopunjene uslužnim, ugostiteljskim, ali i sportskim ili nekim drugim komplementarnim programima.

Među nizom provedenih natječaja ističe se nerealizirani natječaj za prostor Zavrtnice kojim bi se omogućilo urbanističko povezivanje prostora Radničke sa Donjim gradom ispod pruge. Pobjednički rad 3LHD-a predlaže četiri tornja sa stanovanjem, ali i ozelenjenim parterom s javnim sadržajima.

Sve češće takvi natječaji postaju prilika za afirmaciju mlađe generacije arhitekata, ali i testiranje novih arhitektonskih tipologija na nezamislivim parcelama i naizgled nemogućim urbanističkim uvjetima.

U kontekstu Radničke ulice kritičan je izostanak više stvari; urbanizam i prostorno planiranje, ulaganje u ambiciozniju arhitekturu, prepoznavanje vrijednosti konteksta grada, štićenje i uklapanje potencijalno vrijednih industrijskih zdanja. Unatoč svemu navedenom, evidentno je da mehanizam ili kondicioniranje Radničke i dalje funkcionira jer se struktura izgradnje nastavlja dopunjavati i progušćavati.

                                                                                                                                                                                                                                                     Boris Vidaković