Osvrt

Korčula ili baš tako zvuči pljesak jednom rukom

Autor/izvor: Stjepan Balent 30/05/2012

Samo nekoliko dana nakon neugodne spoznaje da se priprema betonizacija pomorskog dobra na hvarskom otočiću Sveti Jerolim, na istoimenoj plaži, koju je zbog 'netaknute prirode' CNN prošle godine proglasio najboljom nudističkom plažom svijeta, s Korčule su stigle fotografije i priča od koje se ledi krv u žilama.

Gladna investicija i novih sadržaja, željna rješavanja infrastrukturnih problema i svakog novog radnog mjesta, lokalna vlast brani svoju podršku 'ekonomski isplativom projektu'. I ruku na srce, nitko ih ne može kriviti zbog želje da naprave nešto za svoj grad. Država je siromašna, a ni kad je bolje stajala nije imala, osim na ceremonijalnoj razini, previše sluha za život na otoku i probleme otočana.

No, svijet vođen isključivo ekonomskim interesima više se nikome previše ne sviđa i svi 'osjećamo' kako je nešto temeljno kvarno u toj bezobzirnoj uskogrudnosti. I iako nitko ne osporava pravo na profit, svi smo osjetljivi na ostvarivanje profita pod svaku cijenu i proglašavanja bilo kakve gluposti ekonomskim ili još gore – javnim interesom.

Zato zvuk i slika s Korčule djeluju tako jezovito, jer ni nakon 20 godina devastacije prostora – što posebno pogađa otoke i općenito male sredine gdje jedna betonjara od samo nekoliko katova izaziva efekt šake u oko, dok bi se u većem gradu 'utopila' i eventualno služila za sprdnju s ukusom vlasnika, mentalnim zdravljem investitora ili profesionalnošću projektanta – intuitivno odbijamo vjerovati da se nešto takvo i dalje događa.

No, ne samo da se događa, nego novom snagom razara sredine koje su bile pošteđene prvog vala posvemašnje uzurpacije i samovolje. Zato riječi korčulanskoga gradonačelnika sada zvuče zlokobno poput svirke brodskog orkestra u trenucima kada se krma Titanica već počela opasno izdizati iznad površine ledenog Atlantika: mi u tome vidimo samo prednosti, a nedostataka ionako nema. Idemo dalje!

Ali stvari nisu tako jednostavne, pogotovo ne danas i pogotovo ne u Hrvatskoj. Korčula već neko vrijeme pokušava dospjeti na UNESCO-vu Listu svjetske baštine. Lako je pronaći dokumentaciju koja je pratila tu prijavu. A lako je i u toj prijavi uočiti nekoliko bitnih pojmova kao što su "autentičnost i integritet".

"Organizacija prostora i oblikovanje arhitekture u cjelovito osmišljenoj i pravilno ostvarenoj urbanističkoj jezgri Korčule je jedinstveni primjer planiranoga i fortificiranoga grada iz zrelog srednjeg vijeka. Predstavlja remek djelo u povijesti urbanistike, izuzetno po primjeni estetskih načela i tehničkih umijeća građenja kamenom u stilovima od gotike do baroka", lijepo piše u studiji, koju je 2006. pripremio i potpisao akademik prof. dr. sc. Igor Fisković i temeljem koje je Korčula  upisana na tentativnu listuSvjetske baštine UNESCO-a.

Nakon toga je potrošeno više tisuća radnih sati na stvaranje respektabilne dokumentacijske baze koja je trebala poslužiti kao solidna osnova za nastavak aktivnosti i u kojoj su sudjelovale brojne institucije i stručnjaci iz 'zemlje i svijeta'.

Osim što je odjednom dugogodišnji trud stručnjaka obezvrijeđen i bačen kroz prozor, ovim monstrumom ponad grada jedinstvena vizura Korčule je trajno uništena, prijava kojom je Korčula došla pred UNESCO više ne odgovara činjenicama na terenu i više je nitko nema obavezu razmatrati. Da UNESCO nije ogranak neke minorne političke stranke pa da im se može podvaliti, da ih se može kupiti ili na bilo koji drugi način manipulirati njima, dovoljno se sjetiti slučaja Trogira, kojem je prijetila revizija odluke uvrštenja na Listu svjetske baštine 'samo' zbog neonskih reklama i satelitskih tanjura.

Zbog elementarnog neshvaćanja dalekosežnosti vlastitih odluka ili, što bi bilo još gore, prešućivanja činjenica i tendenciozne obrane vlastitih odluka, gospodinu gradonačelniku prvom treba oduzeti riječ, jer, bože-mu-prosti, ne zna što govori.

No, za ispravljanje počinjenog zločina trebat će intervencija države i tu, naravno, opet dolazimo do pitanja 'od kojih boli glava',dolazimo do pitanja funkcioniranja čitavog našeg sustava i lanca donošenja odluka.

Može li i smije li lokalna vlast autonomno donositi odluke koje se tiču nacionalnog kulturnog nasljeđa? Ako lokalna vlast i smije donositi takve odluke, koliko o lokalnom ekonomskom interesu smiju razmišljati institucije kojima se 'konzerviranje' ili 'urbanizam' nalaze u nazivu i opisu djelatnosti? Ako već pogriješe svi prije njega, koliko je realno očekivati da će arhitekt odbiti ponuđeni posao zbog visokih moralnih načela i svijesti  o potrebi zaštite javnog interesa u prostoru? Ako su u lancu odlučivanja svi odreda profesionalci i visoko obrazovani ljudi, kako mogu donositi tako 'seljačke' odluke?

... ako zvuči kao šamar i djeluje kao šamar, zašto to ljudi nazivaju pljeskom jedne ruke?