Izložba

Kristian Kožul: Misinterpretations

Autor/izvor: DAZ 28/09/2012

Koliko su puta Franjo Tuđman i Slobodan Milošević crtali nove zemljovide Hrvatske i tadašnje krnje Jugoslavije, dijeleći Bosnu i Hercegovinu? Jesu li na inkriminirajućim salvetama predvidjeli i humano preseljenje stanovništva? Koliko su boca najboljeg viskija, ili prigodno, šalica kave popili uz svoju nečasnu i skrivenu rabotu? Koje je piće točio Paddy Ashdown pokojnom hrvatskom predsjedniku kada ga je naveo da mu na salveti predstavi nove granice, i bar djelomično oživi Banovinu Hrvatsku, podebljanu kiflu koju je čak i dinastija Karađorđevića mogla podnijeti prije Drugog svjetskog rata? Kakvi su se tajni paktovi sklapali u nekadašnjim Titovim lovištima, Karađorđevu i Tikvešu, ili u prisilnom druženju s prezrenim Trećim, Alijom Izetbegovićem u mondenom Daytonu?

Je li nad njihovim dogovorom sa nebesa bdjela sama Djevica Marija, kraljica Hrvata? Koje je tajne povjerila nevinoj dječici koja su je ugledala na pašnjaku siromašnog sela? Kakvu je ulogu Gospa, koja je ponekad znala proplakati ljudskim suzama ili krvlju diljem svijeta, iako prepoznatljiva međugorska obličja i već ustaljenih atributa, namijenila njihovu zaštitiniku, fra Jozi? Je li Gospa, koja je u svakodnevnom dosluhu sa svojim vidiocima, rekla i tajnu još veću od treće fatimske tajne?

Glasina, usmena predaja i nova mitologija narativno su ishodište krnjih i prezasićenih uprizorenja Kristiana Kožula: od ukazanja u Međugorju do kršnih bauštelaca koji se prehranjuju psećim konzervama u obijesnom obilju kapitalizma, od tajne i javne veze hrvatskog i srpskog ratnog predsjednika do fiktivnog rođendana nekadašnje udarničke zvijezde, Alije Sirotanovića, koji je netom nakon rezolucije Informbiroa nadmašio sovjetskog rudarskog kolosa Strahanova, u kući Velikog Brata (Velikog Drugog iz reality showa, a ne iz Orwellova romana).

Na prizorištima fiktivnih događaja junaci su odsutni, kao što je bilo odsutno i ljudsko tijelo iz Kožulovih skulptorskih ciklusa koji su spajali glamur sa invalidnošću i bolešću, a djetinjstvo sa S/M estetikom. Pozornice zbivanja koja se odvijaju u rasponu od zlatnog vremena gastarbajtera do bliske distopijske budućnosti interijeri su koji prizivaju građanske salone ili konstruirane prostore iz povijesti slikarstva, nastali iz preobrazbe crkvenog mirakula u vježbu prikaza geometrijske perspektive.

Alegorijska uprizorenja za te prazne pozornice u nekom trenutku prestaju: opća mjesta i javne tajne dirigirane teorijom zavjere i epskom fantazijom koja je već prešla u urbane legende nagomilana su gotovo do granice čitljivosti. Ponavljanje formi preko ruba iscrpljivanja njihove narativne logike izvrće ih u bizarni ornament otkidajući od njih semantički sadržaj. Raspričani se pripovjedni žanr zagušio u kakofoniji aluzija i oblika napuštenih od glavnih glumaca naslućene groteske. Sam medij se već u prezentaciji opire jednostavnom čitanju: riječ je o fotografijama studijski izvedenih diorama u prirodnoj veličini. Uz ranu fotografiju, s kojom je, u konačnici, veže i osoba Louisa Daugerrea koji je dvadesetih godina devetnaestog stoljeća nastojao kapitalizirati interes masa za nove medije i spektakle, diorama stupa kao zaboravljena preteča filma. Njegovom pojavom ona se iz svijeta spektakla izmješta u prosvjetiteljske, obrazovne zadaće nastojeći ispuniti svoju ulogu u popularizaciji pozitivističkih znanosti: još su uvijek najpoznatije diorame iz postava prirodoslovnih muzeja. Putem stvarne ili konstruirane znanstvene utemeljenosti posreduju određeno razumijevanje svijeta i njegovu multiplikaciju koristeći se svom neposrednom uvjerljivošću trodimenzionalne forme. U Kožulovoj verziji, posredovana fotografijom koja razotkriva dio konstrukcije, diorama, odnosno njezina slika, postaje dijelom imaginarnog postava nekog povijesnog muzeja naših sadašnjih i bivših naroda i narodnosti, antropološka studija teatra apsurda i trodimenzionalna potvrda pobjede usmene predaje nad pisanom poviješću.

O autoru
Kristian Kožul rođen je 1975. godine u Münchenu, Njemačka. Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i na Umjetničkoj akademiji u Düsseldorfu. Počeci njegova rada vezani su ponajviše uz medij videa. Kasnije se okreće kiparskom mediju, koji i danas čini glavninu njegove produkcije. Njegov rad karakterizira minuciozna izvedba i svjesno poigravanje estetikom kiča i campa. Dobitnik je nekoliko nagrada, među kojima su Nagrada 8. trijenala hrvatskog kiparstva (Zagreb, 2003.) i Nagrada za suvremenu umjetnost Filip Trade (Zagreb, 2004.). Samostalno je izlagao u Hrvatskoj, Njemačkoj, Finskoj, Sloveniji, Austriji, Izraelu i Sjedinjenim Američkim Državama. Sudjelovao je na brojnim nacionalnim i međunarodnim skupnim izložbama i festivalima, među kojima su Tokyo Video Festival (1998.), Bijenale mladih umjetnika u Rimu (1999.), Osnabrück Video Festival (2001.), Künstlervereinigung MAERZ u Linzu (2005.), Beijing Biennial of Contemporary Art (2007.), 1. bijenale Kvadriterale u Rijeci (2005.), Zona ćudoređa Muzej Mimara u Zagrebu (2006.), BoysCraft u Muzeju Haifa u Haifi (2007.), Likovni salon u Celju (2008.), The Typhoon Continues and So Do You u Flux Factoryju u New Yorku (2011.), B-B-B-BAD u Galeriji Anna Kustera u New Yorku (2011.). Živi i radi u Zagrebu.

Kožul Kristian, Napkin – Impromptu Cartography
 

Fotograf: Tomislav Marić
Autorica teksta: Jasna Jakšić
Lektura (Hr): Jelena Tamindžija
Prijevod (Eng): Zana Šaškin
Lektura (Eng): Susan Jakopec
Kustosi: Vanja Žanko, Robert Samovojska
Vizualni identitet: Dominik Markušić
Foto dokumentacija: Damir Žižić

Više:
Lauba