Intervju s arhitektom Igorom Emilijem

Laka rješenja za sve prilike?

Autor/izvor: DAZ/ČIP 14/03/2018

Donosimo Vam još jedan i danas aktualni razgovor o arhitektonskim temama. Razgovor sa arhitektom Igorom Emilijem vodio je arhitekt Davor Salopek, tadašnji glavni urednik ČIP-a. Objavljen je u ČIP-u br. 11 (308) XXV u studenom 1978. godine, pod naslovom „poznati okolinu = potvrditi vlastitost“

Vi ste sad u mirovini? Prije reda, sigurno.

Na žalost, da, prije reda. Pretpostavljam da ne mislite da sam zato sretniji jer razlozi nisu nimalo zabavni.

Što Vama znači arhitektura? Volite li je?

Najprije je bila samo ljubav. S vremenom sam postajao sve ovisniji o arhitekturi pa sam je počeo mrziti. Danas su se ta dva osjećaja stopila... ne znam gdje prestaje ljubav, a gdje počinje mržnja, ali znam da još uvijek nisam ravnodušan.

Kada danas razmišljate o svojim arhitektonskim ostvarenjima, mislite li da ste rekli ono što ste željeli reći?

Djelomično. Rijetko do kraja. Zapravo nikada i ništa nije potpuno dorečeno. Ne vrijedi za to navoditi objektivne razloge, jer arhitekt mora biti svjestan unutar kojih mogućnosti djeluje i ostvaruje, a mora vidjeti i osjetiti vlastite greške. Doduše, onaj koji ih ne vidi, živi lagodno i sretno... ja mu zavidim.

A možda i u samom procesu od projektiranja do realizacije nešto ne funkcionira kako treba. U njemu ne sudjeluje samo arhitekt... najmanje osam raznih struka pri projektiranju... nedefinirani programi... nedozreli urbanistički uvjeti... mnoštvo suglasnosti i odobrenja (propisi se množe kao virusi!)... sve niži stupanj kvalitete u izvedbi...

fotografija preuzeta s IdisTuratoBlog

Ozbiljnost arhitektonskog posla i zbog svoje sociološke, a i zbog svoje ekonomske dimenzije pretpostavlja postojanje ozbiljne arhitektonske kritike. Što mislite o našoj arhitektonskoj kritici?

Osim časnih iznimaka, mislim da prava arhitektonska kritika u nas ne postoji. A možda sam u zabludi jer ta “prava” i “čista” kritika ne može ni postojati jer bi arhitektura trebala biti više od golog objekta, a zapravo je samo manji dio nečega općega... prostor... vrijeme... uvjeti... mišljenje... odnosi... htijenje... razina... Vjerojatno bi se kritika morala kretati u razriješavanju nepoznanice između tih poznatih vrijednosti više i manje.

Kad spominjem kritiku, uopće ne uzimam u obzir ono mnoštvo tiskanih deliričnih pohvala ili prepotentnih i prostačkih popljuvanja. (Iako i meni, kao i svakom drugom sićušnom i griješnom crvu Božjem, godi makar i jeftina pohvala koja može postati opasna, jer mi daje poticaja da i dalje ustrajem u mogućoj vlastitoj gluposti).

Možete li nam reći kako nastaje Vaša arhitektura?

Obično se na takva pitanja odgovara ozbiljno i po mogućnosti sa znanstvenom objektivnošću (o sebi!) vjerujući da bi to mogao postati prihvaćeni recept. Moram vas razočarati jer zapravo ne znam točno kako to kod mene teče. U svakom je slučaju taj proces individualan i različit, a vremenom se i mijenja.

Sada kad ste me prisilili da o tome mislim, sjećam se da sam nekada mnogo crtao, upotrebljavao stotine kvadratnih metara škicn-papira, vjerojatno jer nisam znao što hoću. Danas gotovo uopće ne crtam. Dugo razmišljam i nosim u sebi problem, kao u nekoj trudnoći (bez povraćanja i želje za jagodama, ali s mnogo sličnih i neugodnih i mučnih popratnih pojava; pitajte moje ukućane). Uz to pravim male crteže koji mi služe samo kao grafički podsjetnici do konačnog uobličenja misli. Zadnji takav mali crtež predstavlja i konačan rezultat. Daljnji se postupak svodi samo na rutinsku tehničku razradu (dugotrajnu, mučnu i u ekipi sa suradnicima). Jednostavnije rečeno, kad počinjem crtati, znam već što hoću.

Što je za Vas arhitektonski prostor?

Potpuno je krivo ako prostor počinje ili svršava u objektu. Pristup mora biti kompleksniji. I upravo je odsustvo takvog procesa razmišljanja razlogom velikih nedostataka suvremene arhitekture. Ona je danas najčešće, na žalost, potpuno indiferentna i prepotentno samoj sebi dovoljna. Čini mi se da je to uočljivo izražen kompleks manje vrijednosti. Ja vjerujem u jednadžbu: spoznati okolinu = potvrditi vlastitost.

Jedan vječiti problem, posebno u poslu kojim se bavimo, jest primjena teorije u svakidašnjoj praksi. Koliko ste bili u mogućnosti realizirati svoje vlastite teoretske stavove, s obzirom na mogućnosti sredine u kojoj ste radili?

O tome smo već ranije nešto govorili. No mene je više mučio problem kako ne podleći zavodničkom mrdanju stražnjicama nekih “teorija” koje “univerzalnošću”, “internacionalizmom”, “čistoćom”, “jednostavnošću”, ili nekontroliranim egzibicionizmom nude laka rješenja za sve prilike. Besplatno, bez carine i bez plaćanja licence! Takvim se etiketama vrlo jednostavno i jednako može oblijepiti bolnica, robna kuća, trafo-stanica, dječji vrtić, krematorij ili ludnica. Ipak malo prejeftino da bi moglo biti dobro.

Čudno i tužno je prošireno mišljenje da je primjena takvih “univerzalnih" recepata dovoljna za stvaranje “moderne" arhitekture i da je izmišljanje nemoguće mogućih oblika s izvrnutim funkcijama korak dalje u “avangardno”.

Meni se čini da je problem ozbiljniji i teži. Nemam nikakvu svoju “teoriju”, ali živim u čvrstom uvjerenju da treba djelovati u okvirima koje nudi naša okolina. Potrebno je ispitivati prošlost a pretpostaviti moguću budućnost. Te okvire ne treba razbijati već širiti. Vjerujem u revoluciju, ali nju nećemo sprovesti oponašanjem tuđe mode.

foto arhiva Muzej Mimara; preuzeto s Oris

Možemo li govoriti o vlastitosti, o svojem “jeziku prostora”?

Nevjerojatno je kako smo nepismeni u poznavanju vlastitog jezika, njegovog porijekla, njegovog razvoja, njegovih mogućnosti; a paranoično smo već oduševljeni konkretnom poezijom (kod koje još uvijek nije jasno je li književna ili grafička disciplina)... nadam se da kuća neće nikada biti “defunkcionalizirani konkretni objekt". Za arhitekturu su racionalno-znanstvene i filozofsko-spekulativne pretpostavke uvijek bile smrtonosne. Prepustimo to drugima, neka one nastanu poslije izvedenog objekta.

Čini nam se da je u Vašim realizacijama skromnost vidljiva i tamo gdje rabite najplemenitije materijale.

Nije riječ o skromnosti već o nastojanju da ne budem agresivan i prepotentan. Ne radim za nezgrapna jednooka čudovišta ili zelena mala mjehurasta bića, ne radim za mentalne robote ni za izmanipulirane i silovane snobove. U volumenu, u mjerilu, u detalju mislim na čovjeka. Ne strašim ga dimenzijama, ne vrijeđam ga jeftinim dekoracijama.

Što mislite o sintagmi “jezik arhitekture"? Možemo li se sporazumijevati arhitekturom? Riječju, arhitektura kao medij komuniciranja.

Arhitektura je jedan od najopasnijih medija. Ona djeluje trajno, duže od bilo kojeg običnog sredstva komuniciranja. Posljedice loše arhitekture i krivog urbanizma teško je otkriti odmah, ali mogu biti stravične. U “najbriljantnijem” objektu, izopačena funkcija može stalno negirati normalnu biološku egzistenciju. A u prostorima (unutarnjim i vanjskim) koji su rezultat isključivo točnog matematičnog proračuna najekonomičnijeg funkcioniranja, steriliziranim protiv bilo kakve čovječnosti (koja je u arhitekturi partenogenetskog bezgrešnog začeća smatrana romantičarskom slabošću), život bi se ljudi trebao odvijati u stalnom i prisilnom potiskivanju nekih emocija. Robotizirani čovjek.

“Jezik arhitekture” može biti podmukao i licemjeran. Pravi se govor ne može postići jednostavnim nizanjem i zbrajanjem uobičajenih i lako prepoznatljivih pojmova.

Smatrate li da autohtona zavičajna arhitektura sadrži inspirativni potencijal koji bi mogao biti katalizatorom kreativnog procesa pri kreiranju neotuđenog okoliša?

Onaj koji nema vlastitu prošlost, obično je ili izmisli ili preuzme nečiju tuđu... prošlost je i ono što se dogodilo jutros. Oduvijek me mučio problem odnosa prema autohtonoj arhitekturi. Priznajem da me nisu uzbuđivali primjerci reprezentativnog profanog i sakralnog graditeljstva jer sam u njima otkrivao autohtono samo u tragovima. Ono pravo nalazio sam u naoko skromnim objektima jednostavnog, iskrenog, neizvještačenog i stvarnog života. U početku sam (još od studentskih dana) zdušno vjerovao da je oponašanje i prilagođavanje oblika jedan od načina kako se produženjem formalnog, s dužnim poštovanjem prema prošlosti, može stvarati novo. Bio sam samo naivno i slijepo zaljubljen i, kako je to uobičajeno, pravio od sebe budalu. Arhitektura je možda bila dopadljiva i izazivala oduševljeni čakavski pljesak. Na svu sreću u to vrijeme nisam imao mogućnosti izvesti nijedan ozbiljniji objekt (radio sam u urbanizmu gdje su prilike za to – zahvaljujem Providnosti – bile minimalne).

Svaki je recept opasan, pa se i sada sustežem formulirati nekakav sažeti odgovor na vaše pitanje.

Zavičajna arhitektura može biti inspirativni potencijal, ali samo onda kada u sebi razvijemo takve spoznajne mogućnosti kojima ćemo biti u stanju razlučiti suštinu od posljedice. U maloj autohtonoj arhitekturi nije postojao jaz između graditelja i objekata – pukotina koja danas (usprkos velikim riječima) zjapi između arhitekture i čovjeka, urbanizma i društva. Prave rezultate ćemo postići ako otkrijemo trenutak kada je i zašto taj jaz nastao i ako ga uspijemo premostiti.

U jedan sam “recept” ipak siguran: ako iz zavičajne arhitekture koristimo samo oblike, u istoj smo tragičnoj zabludi kao i kad prenošenjem tuđih sadašnjih oblika vjerujemo da stvaramo vlastitu buduću arhitekturu.

Ne propagiram “regionalnu” arhitekturu jer ono što ja osjećam prema prošlosti, na koji način doživljavam autohtono i kako pokušavam raditi unutar specifičnih prostornih, duhovnih i društvenih odrednica, mnogo je kompliciranije i nema nikakve veze s bukvalnim i pojednostavljenim pojmom regionalizma kako se on brzopleto i površno upotrebljava i primjenjuje. “Regionalno” je preuzak okvir za istraživanje i realizaciju.

Ne želeći inzistirati na konkretnom, ali gradeći stan, stambeni prostor u ovom podneblju, čini nam se da je nemoguće zaobići jedan vanjski prostor toga stana, dakle, ono što je tradicionalno kuća imala u balaturi...

... balatura je sastavni dio kuće ali je isto tako dio javnog – zajedničkog vanjskog prostora; u selu ceste, u razvijenijim aglomeracijama ulice ili trga. U ovome kraju nije postojao privatni vanjski prostor za boravak – u dvorištu (obično iza kuće ili preko ceste) se radilo, na trgu i ulici (cesti) pred kućom se boravilo u zajedništvu. Današnji je urbanizam očito defektan. Ali su prava rješenja za sada još nepoznata.

Krije li se pravo rješenje negdje u razrješavanju suprotnosti između uobičajenog slaganja objekata po nekakvom izmišljenom pravilu međusobnih odnosa masa i volumena... i zgusnutih cjelina s totalnim javnim i zajedničkim prostorima i sadržajima? Ne znam. Ali siguran sam da individualna stambena kuća ne nudi pozitivno rješenje.

Naročito tamo gdje ima malo prostora, kao ovdje u primorju.

Ne, bez obzira na to. Vlastiti televizor i vlastiti automobil možda su u nečemu olakšali život, ali sigurno nisu zbližili ljude. Još manje će to postići vlastita kuća ograđena vlastitom ogradom. Teorije o tome kako u individualnim naseljima postoji veći kontakt, lažne su. To mogu potvrditi vlastitim iskustvom. Te su teorije nastale kao revolt protiv apsurdnog života u nezadrživom kancerogenom bujanju velikih gradova gdje su moguće intervencije samo utopističke zablude.

Veličina grada je odsudni faktor.

Tužno je kako se i mi hvalimo veličinom nekih naših gradova. A isto je tako tužno kad individualna kuća kao potvrda mogućnosti posjedovanja materijalnih vrijednosti nadomješta odsustvo ljudskih kvaliteta. Nije manje tužno ni kada je ona jedini način rješenja vlastitog stambenog problema.

slika preuzeta s IdisTuratoBlog

Može li se, po Vašem mišljenju, s malo sredstava napraviti dobra arhitektura? Pred očima nam je Vaš diplomski rad u jednom od prvih brojeva časopisa ČOVJEK I PROSTOR.

Može. Mogućnosti moraju biti jedan od uvjeta unutar kojih se krećemo kad počinjemo s projektiranjem. Međutim, što je jeftino, a što skupo potpuno je relativno i različito jer ovisi o zahtjevima i sredstvima pojedinca, grupe, društva.

Arhitektura stvorena s malo sredstava ne mora imati “jeftini” izgled. Ali često se iza “jeftine” arhitekture krije skupi objekt. I obratno.

Vjerujete li Vi u korisnika pri javnom* odlučivanju o potezima u prostoru? Ovisi li taj zahvat isključivo o arhitektu? Možemo li podijeliti uloge na programiranje i kreiranje? Postoji mišljenje da bi zapravo korisnik trebao sudjelovati u fazi programiranja, a zatim bi definiranje tih potreba trebalo biti predmetom arhitektova rada.

Ne znam ni jedan primjer u historiji gdje korisnik nije sudjelovao u stvaranju programa. No dobri ili loši rezultati ovisni su o bezbroj mogućih kombinacija koje mogu nastati iz odnosa korisnik-arhitekt... od recimo: pametan, kulturan i trijezan korisnik s dobrim arhitektom... preko: nespretan, neodlučan i naivan korisnik s bezličnim arhitektom... do: primitivan korisnik s mnogo novaca s prepotentnim arhitektom, egzibicionistom... (u nas se pojava pojedinca korisnika javlja samo kao nebitan izuzetak).

Bez obzira na razinu na kojoj se odvija, proces projektiranja mora teći uz stalno sudjelovanje zainteresiranih (korisnik-arhitekt) od programa do kraja... do izvedbe.

Ima li danas velikih arhitekata na čijim bi se djelima trebale inspirirati mlađe generacije? Kao što je to, recimo, bio slučaj na početku stoljeća?

U prvom bih trenu, bez razmišljanja, odgovorio da postoje velike ličnosti. Ali, ako bih počeo komparirati, uz malo dobronamjerne zloće, morao bih priznati da danas nema velike arhitekture. Postoje velike realizacije (uz ogromna sredstva) pa i veliki realizatori. Čini mi se da je sav napor usmjeren na postizavanje dojma veličine.

Veliki arhitekti gube društvenu ulogu, ona ih više u biti i ne zanima. Zadovoljavaju se građenjem reprezentativnih objekata koji u svjesnoj izoliranosti i indiferentnosti prema okolišu, imaju jedinu svrhu potvrditi veličinu, moć i nadmoć neograničene materijalne mogućnosti naručitelja. Ta je arhitektura samo skupa propaganda, iako često u sebi sadrži takve djelatnosti koje nas navode na pomisao kako je naručitelj i neobično human i živo zainteresiran za opće društvene i kulturne potrebe. Možda ti arhitekti, u tim sredinama, drukčije i ne mogu?

Čudno je kako postoji ogromni raskorak između velikog razvoja sociološke misli i realizacija.

Slučajni skup, velikih, blistavo i briljantno izvedenih objekata ipak ne čini pravu ljudsku sredinu. Već u trenutku nastajanja postaju spomenici izvan životne stvarnosti. Japanska arhitektura u obradi neke američke projektantske firme za velikog investitora, ne bi trebala inspirirati ni jednu generaciju.

Nakon ovog niza opservacija kažite nam ipak nešto o revitalizaciji riječkog starog grada, koji je Vaša dugogodišnja preokupacija?

Stjecajem okolnosti, još 1956. godine u Urbanističkom institutu, dobio sam zadatak da pokušam ispitati objektivne mogućnosti i predložiti moguće rješenje za uređenje riječkog starog grada. Prihvatio sam ga s velikim zadovoljstvom i bezumnim entuzijazmom.

Privlačio me zadatak u kojemu sam osjetio da pruža idealne mogućnosti za otkrivanje i rješavanje nekoliko problema odjednom. Kako sačuvati vrijedne i stare objekte, kako ih valorizirati, kako postići da oni ne ostanu samo prazni i beživotni “spomenici”, kako ih uključiti u život i kako stvoriti uvjete da kroz njih prostruji sadašnjost? Koje su mogućnosti izgradnje novog, što je to “novo”? Kako maksimalno ekonomično koristiti taj strogo ograničeni mali prostor u samome centru grada? Koja je maksimalna logična granica intenziviranja volumena, prostora, sadržaja? Kako oploditi sterilnost ustaljenog urbanizma koji je danas (verbalno i tekstualno genijalan) u realizacijama užasno glup, krut, dosadan, mrtav i do očaja nehuman? Kojim sredstvima dokazati da taj prostor ruševina, otpadaka, kaosa, zapuštenosti, nereda, smrada... nudi najoptimalnije mogućnosti stvaranja najljudskijeg prostora u Rijeci? Kako... itd.itd... (već sama pitanja, i bez odgovora, ispunila bi cijeli ovaj naš razgovor).

Isto tako, stjecajem okolnosti, rješavanje tog zadatka proteglo se u nedogled. Od prvog plana 1957. godine, do njegove dopune u 1968. i realizacije koja traje još danas.

Nehotice, s naizmjeničnim radostima i tugama, razočaranjima i zadovoljstvima, moj se život uglavnom odvijao u starome gradu, a sve drugo bili su samo pojedinačni izleti iz njega (“Uvala Scott”, Hotel “Lostura”, par stambenih objekata,...).

Ne znam je li to mnogo ili malo?

Neke su se zamisli realizirale, formiraju se pomalo već i prostori. Treba biti strpljiv i živjeti u uvjerenju da će konačno rješenje potvrditi početni stav i dobre namjere.

fotografija preuzeta s IdisTuratoBlog

Što biste, na kraju razgovora, željeli posebno poručiti najmlađoj arhitektonskoj generaciji?

Kada govorimo o arhitekturi, ne znam što to znači generacija. Priznajem samo kreativnu zrelost, bez obzira na dobnu pripadnost.

Znam starce koji su bili duhom mladi i uvijek novi, a znam i mladiće kojima je stvaralački potencijal kronično sklerotičan.

Onima iz “mlade generacije” koji su bili sposobni da (iz šarenog mnoštva potrošačke bofl-robe) odaberu pravu orijentaciju, bilo kakva poruka značila bi uvredu. Onima drugima može samo Bog pomoći.

Ako pod najmlađom arhitektonskom generacijom podrazumijevate studente, zajedno bih s njima rado razmišljao kako je nekada bio poznat i priznat pojam “Zagrebačka arhitektonska škola”...

Autor naslovne fotografije Miljenko Smokvina - Ilustracija je preuzeta iz monografije Igor Emili autora Rastka Schwalba, Muzej grada Rijeke, 1999., https://hr.wikipedia.org/w/index.php?curid=114583

*samoupravnom

__________________________________________________________

Igor Emili (Sušak, 1927., Rijeka, 1987.) osnovnu školu završio je u Sušaku, a gimnaziju, s prekidima, u Rijeci. Zbog suradnje s NOP-om zatvoren je 1942. a 1943. odlazi u partizane.

Na arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta u Zagrebu, u klasi prof. Mladena Kauzlarića, diplomira 1954. Osam godina radi na urbanističkim planovima. Prvi zadatak koji mu je bio povjeren izrada je plana obnove i revitalizacije riječkog starog grada koji je bio teško stradao u ratnim razaranjima. Po završetku plana, 1958. godine Emili počinje raditi na obnovi Trsatske gradine. Razdoblje između 1966. i 1968. Emili je posvetio izradi projekata i realizaciji svoga najvažnijeg ostvarenja- turističkog hotelskog kompleksa Uvala Scott u Grabovi pokraj Kraljevice. Godine 1972. Igor Emili osniva Atelje za arhitekturu i urbanizam “a- 051”. Prostor ateljea smješta u jedan adaptirani tavan u Jedrarskoj ulici.

Emili kaže: “Tek od 1963., u svojoj 36.godini, već gotovo kao ‘leš’, ‘grob’ i ‘krečana’, počinjem ispočetka, prelazim u arhitektonsku projektnu organizaciju, da bi već 1976. bio u mirovini! I kad ovako unatrag pogledam svoj ‘razvoj’ moram konstatirati da sam uvijek bio u zaostatku s vremenom i da je moj arhitektonsko-projektantski period formalno bio vrlo kratak. Ja, doduše neformalno, još uvijek trajem. No u sve moje ‘vremenske gubitke’ (zatvor, partizani, urbanizam, društveni i opći angažmani...) ulazio sam svjesno, nije mi žao, ne kajem se i smatram ih jednako korisnim za svoj ‘razvoj’, kao vrijeme provedeno na fakultetu, ako ne i više. Ti su mi periodi, izvan uobičajenog, normalnog i komotnog toka razvoja mladog čovjeka, omogućili da šire i objektivnije spoznam probleme, da razmišljam, da sanjarim, da osjetim život u svim njegovim oblicima i da kao tužni optimist, s čvrstim uvjerenjem da je humanizam jedino moguće rješenje za opstanak, a zajedništvo jedini način da se to ostvari, počnem s projektiranjem.“

Za svoje stvaralaštvo dosad je nagrađen 2 puta Nagradom grada Rijeke, Republičkom nagradom “Borbe”, Nagradom Matice hrvatske, “Vladimir Nazor”, “Viktor Kovačić”, te nagradom na Zagrebačkom salonu. Godine 1980. postaje član suradnik JAZU. Nagrada grada Rijeke za životno djelo dodijeljena mu je posthumno 1988.

Ostvarenja (dio realizacija) /
Rekonstrukcija zgrade Konzervatorskog zavoda, Rijeka, 1963. – 1964.
Rekonstrukcija zgrade Turističke zajednice, Rijeka, 1963. – 1964.
Stambena zgrada, Šetalište XIII. divizije, Sušak, Rijeka, 1964. – 1965.
Zgrada Kraša, Korzo, Rijeka, 1964. – 1968.
Uređenje četiri mala lokala Slavice na riječkom Korzu, 1964. – 1973.
Stambeni tornjevi, Podmurvice, Rijeka, 1965. – 1968.
Adaptacija Moderne galerije, Rijeka, 1968.
Zgrada Građevno projektnog zavoda (GPZ), Rijeka, 1968. – 1970.
Zgrada Jadroagenta, Rijeka, 1968. – 1970.
Zgrada Brodomaterijala, Rijeka, 1969. – 1972.
Hotel Villa Lostura, Klenovica, 1969. – 1970.
Ribarska koliba Valentin, Klenovica, 1969. – 1970.
Slastičarnica i Kavana Dva lava Rijeka, 1974.
Zgrada Privredne banke, Rijeka, 1976. – 1979.
Muzejski prostor na Gornjem gradu, Zagreb, 1979. – 1985.˝

__________________________________________________________

U nekoliko daljnjih nastavaka prikazat ćemo vam izvatke iz knjige arhitekta Davora Salopeka „13 arhitektonskih razgovora“. Knjiga sadrži razgovore koji su osamdesetih godina prošlog stoljeća vođeni s nekima od korifeja hrvatske arhitekture.

„…U tom intelektualno i kulturalno turbulentnom trenutku intenzivne postmoderne revizije, časopis „Čovjek i prostor“ sa svojim glavnim urednikom arhitektom Davorom Salopekom pokreće seriju ozbiljnih razgovora s arhitektima. Sugovornici su bili : Stjepan Planić, Igor Emili, Zdenko Kolacio, Juraj Neidhardt, Neven Šegvić, Radovan Horvat, Boris Bakrač, Božidar Rašica, Sena Sekulić-Gvozdanović, Branko Hrs, Damir Perinić, Boris Magaš, Vojtjeh Delfin.

…Pitanja o arhitektonskom jeziku, o arhitekturi kao umjetnosti, o arhitekturi i umjetnosti, o regionalizmu i autohtonosti, o graditeljskoj baštini, o urbanizmu i urbanoj kulturi, o urbarhitekturi, o socijalnoj svijesti i angažmanu, o stvaralačkim vrijednostima i prosedeu, o etičkoj dimenziji arhitekture, o arhitektonskoj povijesti i edukaciji i brojna druga – sva ona otkrivaju i dublje, bezvremenske temelje… plodni supstrat hrvatske arhitektonske misli i produkcije.“ /iz uvodnika teoretičarke arhitekture Karin Šerman/

Cjelovitu knjigu možete nabaviti slanjem e-mail poruke na adresu arhitektisalopek@arhitektisalopek.hr: „Naručujem knjigu 13 arhitektonskih razgovora“ uz dodatak svoje adrese. Knjigu nakladnik šalje poštom (uz priloženi račun), plaćanje pouzećem kod primitka pošiljke. U cijeni od 130 kn uključeni su troškovi slanja i poštarina za narudžbe unutar Hrvatske.

Podaci o knjizi:
Naslov knjige: 13 arhitektonskih razgovora
Autor:  Davor Salopek
Nakladnici: Arhitekti Salopek, Matica hrvatska, Oris, UPI2M
Područje: arhitektura
Jezik:  hrvatski (proslov: engleski, njemački)
Uvez:  meki
Rok isporuke: 1-8 dana
Godina izdanja: 2017.
ISBN:  978-953-6668-70-0
Broj stranica: 180
Cijena: 130 kn