Projekti

Maksimirska saga, nastavak 2011.

Autor/izvor: DAZ 04/11/2011

Nakon što je Zdravko Mamić javno iznio svoju želju za natkrivanjem zapadne i sjeverne tribine stadiona Maksimir opet se otvorilo pitanje glavnog zagrebačkog stadiona. Na Mamićev prijedlog,  gradonačelnik Grada Zagreba Milan Bandić isto tako javno daje odbijenicu uz obrazloženje da u vrijeme financijske krize trošak od 50-60 milijuna kuna za natkirvanje stadiona nije među prioritetima. Otvaranjem teme maksimirskog stadiona opet se potežu vječna pitanja: gdje je zapelo nakon provedbe anketnog natječaja 2008. za stadion na Kajzerici,  zašto nikada nije proveden referendum na kojemu su građani trebali dati svoj glas za lokaciju novog tj. starog stadiona i tko će na kraju odlučivati o sudbini Maksimira, njegova uprava ili njegovi korisnici? Ono što je sada sigurno jasno je da se, zahvaljujući globalnoj krizi,  još neko vrijeme neće investirati u novi stadion niti rekonstruirati Maksimr ali i dalje je otvoreno pitanje, kakav stadion će Zagreb dobiti, da li onakav kakav zaslužuje ili onakav kakav se spontano dogodi bez uvažavanja mišljenja struke. Uz vječnu temu maksimirskog stadiona donosimo članak autora Darka Latina i Damira Mioča koji je izašao u Čovjeku i prostoru prošle godine, a koji sistematično i pregledno iznosi problematiku stadiona Maksimir.


model natkrivanja zapadne i sjeverne tribine (foto: Sportske novosti)

Akcija stadion (II dio)

Prije tri godine, u listopadu 2007., otvorene su tri ponude javnog nadmetanja za partnerstvo s gradom u rekonstrukciji maksimirskog stadiona i odabrana je ona od austrijskog konzorcija AlpineBauukojojbiurazdobljuod22 do24 godineGradmoraoplatiti4,9 milijardikunazastadione. Gradskaskupštinanido danas nijeodlučilaogradnjii u trenutnojfinancijskojsituacijinesmatrajunovozaduženjeopravdanim.

Nastavno na temu započetu u «Čovjeku i prostoru» br. 11/12, 1997. naslovljenu «Akcija stadion» kada je pitanje rekonstrukcije stadiona izazvalo veliko zanimanje najšire javnosti, a ni danas nije prestalo biti vrući krumpir za koji su vezane razne nejasnoće i nesporazumi.

Kronologija gradnje na Maksimiru i Sveticama:

Lovište zagrebačkih biskupa na rubu grada postalo je 1794. godine javni park – šuma i oko sebe vezao velike otvorene i zelene prostore  u gradu.Usporedo oblikovanju prirodne i parkovne komponente korištenja park – šume, razvijala se i njegova sportska komponenta. Prvo jezero je 1845. godine pretvoreno u kupalište ljeti a klizalište zimi. A kada je produžena pruga konjskog tramvaja do ulaza u perivoj 1892. godine građanstvo  masovnije počinje posjećivati Maksimir i koristiti ga za sport i rekreaciju.

Potencijal sportskog parka Maksimir/Svetice je upravo u tradiciji sporta i preklapanju više funkcija na cijelom prostoru svih godina (1897 – 2010.) procesa razvoja sporta. Iako bez jasne strategije razvoja, prostor Maksimir/Svetice se generira u žarišnu točku zagrebačkog sporta. Pri tome se nikako ne misli na nogomet kao prioritetni ili glavni sport. Mediji i televizija, razni propisi i pravila, pripadnička orjentacija, nogometu su zadali vodeću poziciju u sportu. Tako i Maksimiru temu nogometnog stadiona.

Prateći kronologiju gradnje sportskih objekata na području Maksimira i Svetica tome se nameću mnoga pitanja. Velodrom, sportski sklop HAŠK-a, golfsko igralište, Sokolsko sletište, atletski stadion na Sveticama i stadion na Maksimiru, projekt sportskoga sklopa na Sveticama, nogometni stadion Maksimir, bazenski kompleks Svetice, Rukometni dom Svetice niz je objekata koji se preklapaju na vremenskoj karti razvoja sportskog parka Maksimir/Svetice. Pomanjkanje vizije i nedostatak strategije razvoja sporta u Zagrebu i državi rezultiraju parcijalnim sagledavanjem ukupnog problema, pa tako i njegovog kompozitnog dijela – urbanizma i arhitekture.

V. Turina: Stadion Doma II Jugoslavenske Armije na Sveticama (foto: ČiP)

«Arhitektova prosudba»

Na pomanjkanje osjećaja za prostorne posljedice velikog objekta u gradu upozoravao je i sam Vladimir Turina nakon prvih analiza lokacije. Iako su arhitekti od samog početka planiranja bili uključeni u kompleksnost stvaranja gradskog stadiona i sugerirali rješenje, političke odluke su prevagnule te stadion smjestile na urbanistički nepovoljniji položaj. U tadašnjoj svijesti onih koji odlučuju, što se i do danas nije promjenilo, nije se iskristaliziralo da je «...Stadion jednog velikog grada predstavlja problem urbanističko-arhitektonski s jasnim zahvatom u opću strukturu društva. On zahvaća kompleksna pitanja prometa, lokacije, konstrukcije i arhitekture u užem smislu. ... Njegov se radijus proteže daleko izvan granica uže lokacije, pri čemu ne treba zaboraviti reprezentativan karakter koji takva građevina ima u svakoj sredini. ...»  (V. Turina, KAKO SMO GRADILI STADION, Čovjek i prostor, br. 10, Zagreb, 1954.)

Kontinuitet donošenja krivih i loših odluka ”s vrha” jedina je konstanta razvoja ovog prostora. Isto tako, ne obaziranje na stručno mišljenje, koje se ne mora uvijek podudarati s mišljenjem ”s vrha”, a u svom mutiranom obliku tranzicijske zemlje, doživljavamo i danas.

Sama činjenica da je V. Turina projektirao stadion ukupnoga kapaciteta 54.000 gledatelja u središtu prostora Svetica, a uz Maksimirsku cestu stadion sa 35.000 gledatelja pokazuje da zakoni u urbanom prostoru uvjetuju i ekonomske pokazatelje u konačnici. Arhitektova prosudba je dokazana provedbom natječaja za idejno rješenje stadiona na Kajzerici sa 50.000 gledatelja.

«Judine škude»

U pedesetim godinama prošlog stoljeća prepoznavanje «stroja za zarađivanje novca» u stadionu koncipiranom kao «prostorna muzika» neminovno dovodi do komercijalizacije i banalizacije pristupa u daljnjem razvoju tog «živog objekta». Upravo otvorenost i transparentnost golemog gradskog objekta bila je glavni kamen spoticanja u srazu svijetova krajnjeg korisnika i autora prostornih odnosa. Taj drhtavi odnos i danas ima istu povijest bolesti, pa prenosimo riječi V. Turine koje na primjeru pokazuju dubinu tematike o stručnoj i korisničkoj percepciji i njenoj dalekosežnosti.

V. Turina, DEVALVACIJAVRIJEDNOSTI, Čovjekiprostor, br. 83, Zagreb, 1959.:

«Stadion zagrebački... Blizina Maksimirskog parka uvjetovala je veoma diskretnu urbanističku analizu a ugaoni položaj 
neminovnu potrebu da ne bude kompromitiran kompaktnom izgradnjom. Prostorna vizija arene morala se nužno povezati sa komponentom vegetacije kao idejnim simbolom 
i potražiti utočišta u prostoru bliže i dalje okoline vodeći...  računa o osnovnim prometnim aspektima zadatka. Moralo se čuti razna mišljenja i prebroditi mnoge suprotnosti. ... Uzalud! Netko je htio dokrajčiti i odsvirati posljednje taktove prostorne muzike za Judin bakšiš. ... To je nova arhitektura s prilično morbidnim pretenzijama i maglovitom perspektivom. Arhitektura koja se rađa pod uvjetima pomanjkanja kriterija vrijednosti i prava o kojima smo govorili. ... Vjerujem da će stručna organizacija ... naći načina, da se ovaj i njemu slični akti spriječe. Da će zauzeti stav prema metodama, koje mogu stvoriti raskorak ... između ciljeva staleža (op.a. struka) i prakse.

Bez pravog lika arhitekta bit će kaosa kompetencija, daljnjeg padanja vrijednosti na burzi stvaralaštva, fosilizirane edukacije i ekskluzivnog „businessa“ bez perspektive.”

Arhitekt Turina je nakon mnogih dogradnji 1963. doveden u autorski tjesnac i tada odustaje od ”prostorne muzike” pa napušta bilo kakve daljnje radnje oko stadiona. Jednu plemenitu ideju sportskog objekta uz šumu, jasno je tada bilo, pojeo je «stroj za zarađivanje novca».

Svjetske studentske igre, Univerzijada ’87., bila je novi ”viši cilj” za novo povećavaje kapaciteta. Ignoriranje, šutnja struke te autoritet viših ciljeva bili su samo predigra za potpunu devastaciju stadiona koja je započela potkraj1997.

«Najdraži navijač»

U srpnju 1997. tadašnji direktor tadašnjeg NK Croatia (Dinamo) u cilju prilagodbe međunarodnim nogometnim propisima za odigravanje međunarodnih utakmica i komercijalizacije prostora izražava namjeru rekonstrukcije stadiona. Projektiranje je povjereno arhitektima N. Filipoviću i B. Kinclu. U «Čovjeku i prostoru» br. 11/12, 1997. K. Ivaniš se nada da će predložena studija «doprinijeti provedbi demokratski i stručno uobičajene i obvezne institucije javnog, u ovom slučaju i međunarodnog, arhitektonskog natječaja. Maksimalna razina valorizacije konteksta i međunarodna konkurencija bit će dostojni okvir za afirmaciju njihovog i svih ostalih prijedloga.» No razvoj događaja bio je nešto drugačiji.

Arhitekti Branko Kincl i Nikola Filipović, 1997. izrađuju prvi projekt preuređivanja stadiona i službeno je započeta obnova po željama «najdražeg navijača» ne mareći za «uobičajene procedure». Početni projekt je izgradnjom nove sjeverne i zapadne tribine planirao 65.000 gledatelja. Koristeći nasljeđenu ikonografiju stadiona i masovnih okupljanja, usred maksimirske šume niče golema staklena uglovnica koja reflektira odraze šume i neba. Arena je poslije svega stvorena i tu započinje priča o maksimirskom stadionu stvorenom pod svijetlima zaklonjenog arhitektonskog ureda i tranzicijske prakse.

”Uoblakuprašinepolakonestajemaksimirskasjevernatribina” naslovjepopratnog članka početka rušenja 1997. iz Vijesnika.  Informacije radi donosimo popis i vremenski slijed relevantnih dokumenata iz domene «birokratskih zamki»:

• Rješenje o zaštiti rubne zone perivoja Maksimira, 1963. za prostor stadion Maksimir i sportsko – rekreacijski park Svetice
• Rješenje o preventivnoj zaštiti stadiona Maksimir i sportsko – rekreacijskog parka Svetice, Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture, 25. travnja 1985.
• rušenje sjeverne tribine, prosinac, 1997.
• suglasnost za izdavanje lokacijske dozvole za gradnju zamjenske sjeverne tribine na stadionu Maksimir, ožujak, 1998.
• veljača 1999., stručno mišljenje Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture za rekonstrukciju zapadne tribine za koji je ovaj Zavod 1998. godine donio Rješenje o preventivnoj zaštiti

Put kojim je krenula država tih godina bio je popločen markama novopridošlog stranog kapitala. To je osnovna razlika u ideološkom pristupu projektiranju «prostorne muzike» nakon II S.R. i televizične arene nakon D.R. Kulturološki nesrazmjer i nezrelost za demokratska postignuća, stručno su mišljenje gurnula na marginu. S margine je tek poneki slabi glas davao do znanja da to isto stručno mišljenje još postoji. Ali to isto stručno mišljenje nije napravilo niti jedan potez koji bi jasno naznačio kojim to putem zaista želimo ići. Po putu popločenim markama vjerojatno se hoda pognute glave.

Smrću prvog hrvatskog predsjednika 1999. i nakon izgradnje sjeverne i zapadne tribine radovi na stadionu su prekinuti. Promjene koje se danas vide samo su «utvare» s kojima se svaki arhitekt suočava u svome zaklonjenom uredu. Ako se uspije riješiti svih tih prikaza spreman je za suočavanje s još težim zadatkom. Sa stvaranjem prostorne muzike.


trenutno stanje stadiona Maksimir (foto ČiP)

«Bandićeva  akcija Stadion»

Do 2000. su potrošena 362 milijuna kuna, a 2002. gradska je vlast odlučila dodati još 255 milijuna kuna što je ukupno 617 milijuna kuna (85.813.630 €). Nedefinirano partnerstvo upravljanja stadionom nastavilo je zacrtanim putem. U razvijenijim demokracijama se istovremeno za toliki uloženi kapital, paralelno s razvojem sporta kao takvog, grade upravo fokusi evropskog / svjetskog nogometa. Marketing kojeg televizija slijedi u stopu, proizveli su gledljivi spektakl bez stvarnog sadržaja. Davna prostorna istina je da okruženje utječe na psihu čovjeka. Okruženje sportaša na maksimirskom sportskom borilištu je zabljesnuto reflektorima i blicevima, skrivajući neožbukane zidove i armaturu koja viri sa svih strana.

Marketing i televizija mutiraju stroj za zarađivanje novca u čudovište iz maksimirske šume. Čudovište bez lika i oblika odražava sliku svoje okoline i hrani se novcem građana i njihovim osakaćenim egom kada voljeni klub neće prezimiti u Evropi.

Sportski kompleks Svetice prepoznat je u parcijalnim interesima pojedinačnih sportova, vlasničkim ogradama zaštićen od povezivanja u sređenu cjelinu. Strategija razvoja sporta u Zagrebu nije pronašla svoje mjesto u planovima za budućnost. Stručno mišljenje u ranoj fazi «promišljanja» prostora nije se, po tko zna koji put, razmatralo. Ono je sa margine «crtalo fasade» čekajući da ga netko nešto pita.

Inicijativa gradonačelnika Bandića iz 2004. rezultira, u srpnju 2006., prezentacijom njemačke tvrtke Alpine Project Finance & Consulting GmbH studije dovršetka maksimirskog stadiona sa rekonstrukcijom maksimirskog stadiona, arh. Branko Kincl (50.000 gledatalja) i izgradnjom pomoćnog stadiona na Kajzerici, arh. Djivo Dražić (15.000 gledatalja). Međutim, u listopadu 2006. raspisan je međunarodni javni natječaj (objavljen u Narodne Novine i Financial Times) te je u listopadu 2007. odabrana ponuda AlpineBau od 4,9 milijardi kuna (680 milijuna €) koje im Grad treba isplatiti tokom sljedećih četvrt stoljeća.

Iako nitko nije prezentirao studiju koja podupire tezu, IGH i Jure Radić predlažu alternativno rješenje – jeftini stadion na Laništu. Tada gradonačelnik Bandić najavljuje referendum kojim bi građani trebali odrediti lokaciju stadiona. Jurišanje za velikim kapitalom koji nosi nogomet, opet je cjelovitost razvoja sporta u Zagrebu ostao po strani.

Tragom ispitivanja lokacije za novu tradiciju, u travnju 2008., objavljeni su rezultati javnog i pozivnog natječaja čiji je investitor i raspisivač Grad Zagreb - Gradsko Poglavarstvo za veliki stadion od 50.000 gledatelja na Kajzerici. Projekt arh. Hrvoja Njirića, kolokvijalno nazvan "Plavi vulkan", nudi koncept stadiona jednog velikog grada i još važnije jednog urbano uređenog prostora. Potkraj 2008. gradska skupština odbija prijedlog o referendumu, kroz izgovorene razloge daje se naslutiti i nedostatak koncepta u smjeru i razvoju samog sporta. 

prvonagrađeni rad na natječaju iz 2008. Njirić + arhitekti: plavi vulkan