Izložba

Na rubu „slikarstva izvan sebe“

Autor/izvor: DAZ 10/03/2014

Za mnoge se teoretičare objašnjenje rezistentnosti slikarstva danas, u doba slikovnog obrata, objašnjava intermedijalnošću i multimedijalnošću, sposobnošću slike da ulazi u kompleksne umrežene odnose unutar pluralnih tehnologija slikovnosti i vizualnosti svijeta. Upravo to sažima intrigantna tvrdnja „Painting is beside itself“. Stvaralaštvo Dubravke Rakoci od samoga se početka njezina bavljenja umjetnošću kretalo na rubu, s jedne strane uvjetovanosti slike kao fizičkoga predmeta u prostoru, a s druge strane rastvaranjem toga rubnog, fizički definiranoga područja u djelovanje boje, kromatskom aktivacijom i prostora slike, i prostora boje, njenih supstancijalnih svojstava čije poimanje u supozicioniranju s konkretnim prostornim parametrima daleko nadilazi objektivne, fizikalne zakonitosti percepcije. U aktualnom radu, intervencijom u Galeriji 1 u Gliptoteci HAZU-a, Rakoci je izostavila jedno od svojih dosad istaknutih sredstava komuniciranja problema slikarstva kao interakcije bojene forme  i  njene prostorne uvjetovanosti, naime kružni format slikarskoga platna ispunjenog bojom. „Idealna“ ploha monokromnoga kruga platna rijetko je ostajala u svojem prvotno zamišljenom/realiziranom stanju čim se sučeljavala s površinama konkretne prostorne situacije – redovito se nailaskom na arhitekturalne „prepreke“ podređivala, prilagođavala, mijenjala, „izvrtala“ narav lica i naličja „slike“, pri čemu su segmentne plohe preklopljenih, savinutih isječaka nastalih pri svakom novom izlaganju ostajala markantno zabilježena. Slika se tako od znaka, od oznake mjesta, pretvara u trag, u proces dokumentiranja vremena.

Usprkos navedenom „odstupanju“ i u najnovijem radu u Gliptoteci Dubravka Rakoci i nadalje, sasvim dosljedno svojim dosadašnjim interesima, upućuje na mogućnost istovremenog i reduciranja, i širenja problemskoga polja slikarstva. Rezovi, zaustavljanja, promišljena ustupanja očištima – svi postupci kojima je i dosad inzistirala na procesualnosti i izvedbe i percepcije unutar prezentne situacije – kontinuiraju se iz forme obojenoga kruga na cijeli izložbeni prostor, na površinama koje su rečeno autoričinim riječima iz zapisa pisanog prigodom ove recentne izložbe: „... opipljiva granica događaja u prostoru.“

Umjesto prenosivoga kruga platna, kao zadana forma sada ostaje unutrašnja površinska opna arhitektonike Galerije 1. I ovdje je, kao i dosad odabir boje intuitivan, onaj manje konkretan, racionalan proces. Potonji, međutim, sada dominira, pa iako je boja nanesena „zanatski znalačkim“, a ne tipično slikarskim postupkom  –  cijeli sklop ne intendira toliko jedinstvenost, cjelinu prostora, nego upravo suprotno: zahvaljujući dvojno organiziranoj raspoređenosti,  sukladno perceptivnom međudjelovanju dviju pomno odabranih boja, one u interakciji s njim, „prelamaju“ taj prostor,  poštujući realnu arhitektonsku podijeljenost dvorane postignute  uzdužnim protezanjem niza stupova. Bojom aktivirani prostorni odnosi uznemirujuće, nepredvidljivo diktiraju i doživljaje promatrača: on nije tek u slici, nego obuhvaćen interakcijom boja i graničnih prostornih parametara on nužno ulazi u neponovljivo iskustvo (temporarnog) djela. Umjesto imerzivnosti, kakvu intermedijske instalacije u doba zaokreta k vizualnosti u većini slučajeva nastoje proizvesti, Rakoci provocira antagonizme krajnje ekonomičnom adicijom spacijalnih i kromatskih djelovanja i postiže provokaciju događaja boje na rubnim odrednicama izložbenoga prostora, čime i sam promatrač postaje svoj „događaj“. Recentna intervencija Dubravke Rakoci u Gliptoteci potvrđuje stoga suvremene teorijske uvide u praksu slikovnih problemskih diskursa: ona dokazuje da je slikarstvo i rezistentno i „izvan sebe“ – samo pristup ove umjetnice ne podliježe toliko zahtjevu za percepcijom konačnoga značenja medijske ne-specifičnosti slikarstva, već za refleksijom o prisutnosti slikarstva kao „permanentnom proizvođenju značenja“. Možda baš stoga i ovom njenom izvedbom temporarno definiranog djela kao jedne izložbe u instituciji umjetnosti  izrazito, više no ikada prije, djelovanje boje postaje presudno, rizika vrijednim upuštanjem i u nepredvidljive momente izložbe jer, kako je to već Josef Albers zaključio: „Color is the most relative medium in art.“

Tome u prilog govore i završne riječi zapisa Dubravka Rakoci posvećenog recentnoj intervenciji u Galeriji 1 koje uvjerljivo savjetuju da „dalje ne treba objašnjavati“. Slažem se.

Blaženka Perica

Izložba je realizirana sredstvima Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za kulturu Zagreb i uz nesebičnu pomoć SAMOBORKE d.o.o.
Više: Gliptoteka HAZU