Festival

Najavljujemo 15. festival vizualnih i audio medija Vizura aperta

Autor/izvor: DAZ / Vizura aperta 04/08/2015

Ovogodišnja tema Povijest i nove pripovijesti (čiji naslov govori u prilog relativističkom pogledu na stvari) kroz umjetničke radove proučava odnos prema vlastitom radu i djelovanju u prošlosti, prošlom vremenu, događajima, osobama i mjestima, na način da određeni sadržaj iz prošlosti transferira iz autentičnog vremenskog, prostornog i društvenog  konteksta u novo vrijeme, sadašnje ili buduće. Ne zaokuplja se zastupanjem stvarnim i jedinim istinama i zalazi u područje osobnih i kolektivnih interpretacija kulturnog, povijesnog i osobnog relativizma. Otvorena je prema različitim interpretacijama istog događaja, fenomenu induvidualnog ili kolektivnog potiskivanja događaja, činjenici da povijest ne možemo prevazići, ne možemo je ignorirati ili zaboraviti, a samim time i činjenicom da povijest ne može završiti, već da se nastavlja živjeti u području u polju umjetničkog rada kao i svakodnevnog života. Rekonstruirani memorirani podaci, zaboravljeni događaji i izrečene riječi u novom kontekstu dobivaju nova značenja, jer kontekst trenutka iz prošlosti nije moguće prenijeti. Prenešeni događaji su u velikoj mjeri lišeni svojih ranijih odrednica, značenja a time i svojih djelovanja i posljedica. Staro značenje nestaje, a novi fragmenti prošlosti traže svoju novu i staru publiku kao i reakcije  koje će proizvesti. Traže je među pojedincima koji se barem fragmentarno opiru osobnoj i kolektivnoj amneziji. Komunikacija umjetnika s prethodnim vlastitim umjetničkim djelovanjem, potraga za kontinuitetom, te odnos prema vlastitom radu okosnica su ovogodišnjeg programa, pri čemu isčitavanja ranijih sadržaja ukazuju na promjenjivost identiteta i pozicija. Komunikacija (sa) sadržajem iz prošlosti otvara prostor za različita tumačenja, pa dozvoljava i ona kriva. I na kraju,  ovogodišnja Vizura aperta otvara pitanje trajnosti paradigmi, bilježi fragilnosti uvjerenja i osjećanja kao neostvarivih trajnih kategorija. Pitanja vezana za memoriju i povijest moraju biti pravovremeno postavljena kako bi naišla na plodno tlo i odgovor, ili pak niti ne očekuju reakciju, već samo bilježe kretanje kroz povijest.

Prisjetite se!

GORAN TRBULJAK

Goran Trbuljak  kroz vlastiti rad kontinuirano kreira i potiče nužnu institucionalnu kritiku, te pri tome  izražava različite probleme vezane za osobnu  i opću poziciju umjetnika, galerijskog sustava i društva općenito.

Radovi koje  izlaže Trbuljak na Vizuri aperti nastavak su serije radova-izložbi koje se sastoje isključivo od plakata.
Na  samostalnoj izložbi u Galeriji SC u Zagrebu 1971. izlaže plakat s tekstom: “Ne želim pokazati ništa novo i originalno". 1973. izlaže u Galeriji  suvremene umjetnosti plakat s natpisom  “Činjenica da je nekom dana mogućnost da napravi izložbu važnija je od onoga što će na toj izložbi biti pokazano”, te u istoj  zagrebačkoj galeriji, na istoimenoj samostalnoj izložbi 1979. godine izlaže plakat s tekstom “Ovom izložbom održavam kontinuitet u svom radu”.
Trbuljak potom 2008. izvodi seriju rekonstrukcija vlastitih radova, kontinuirano ispitujući pojmove  kopije i originala u umjetnosti. Plakat s otisnutim tekstom grafički je podijeljen na dva dijela - gornji dio u kojem je otisnuto “Ovaj plakat je kopija” i donji, sa otisnutim “plakata iz sedamdesetih godina”, dok citate s plakata iz 70-ih po sredini upisuje svojeručno, olovkom.
“Unikatne kopije” izložio je u galeriji, dok je serija plakata samo s otisnutim tekstom “Ovaj plakat je kopija plakata iz sedamdesetih godina” postavljena na oglasnim mjestima u Beogradu. Plakat je izveden u dvije verzije, na hrvatskom i engleskom jeziku.

DALIBOR MARTINIS

Dalibor Martinis razgovara s Daliborom Martinisom 1978/ 2010
Video prezentira projekt putovanja kroz vrijeme u kojem umjetnik susreće samoga sebe nakon trideset i jedne godine. Rad je realiziran  u formi video intervjua. Prvo pitanje na koje umjetnik traži odgovor od samog sebe glasi: „Da li je Dalibor Martinis živ?“ Izložena video dokumentacija performansa prikazuje video zapis iz 1978. godine u kojem je autor suočen „licem u lice“ sa samim sobom, Daliborom Martinisom iz 2010. godine. Performans je  izveden pred publikom u Western Front Art Centru u Vancouveru, a televizijsku izvedbu imao je u emisiji „Drugi format“ na 2. programu Hrvatske televizije.

Simultani govor
Jedan od najvažnijih naših performera, video umjetnika i umjetnika novih medija Dalibor Martinis posljednjih godina izvodi seriju radova koju je nazvao Data Recovery. Riječ je uglavnom o performansima u kojima se kao konstanta pojavljuje postupak izvlačenja određena povijesna sadržaja iz njegove povijesnosti, odnosno autentičnog vremenskog i društvenog konteksta. A najčešće su to događaji iz naše socijalističke prošlosti. Audio verzija performansa prvi puta je izvedena u kazalištu u Regensburgu 2008. godine kao dio festivala Documenta. U performansu nastupaju Dalibor Martinis i 12 prevoditelja koji njegov govor simultano prevode na 12 jezika, te tijekom istovremenog "prevođenja" nastaje kakofonična kompilacija ključnih  političkih i umjetničkih  tekstova dvadesetog stoljeća. Govor koji postaje sam sebi svrhom  je izgubljen u prijevodu, jeziku i vremenu. Prevođenje govora u novi umjetnički diskurs prati nestanak  prvotnog sadržaja.
Simultani govor je audio verzija istoimenog performansa u kojem  Dalibor Martinis istražuje relativnost  ideološke dimenzije određenog sadržaja u vremenu, kroz isti medij  govora.
Ostavimo li po strani  ideje i ideologije koje nose govori i manifesti  ostaje nam da razmislimo možemo li razumjeti vlastite  pozicije i pitanja (kao u radu Dalibor Martinis razgovara s Daliborom Martinisom 1978/2010), zatim koliko je teško razumijevati tekstove i ideologije van konteksta njihovog vremena i prostora.
U performansu, Dalibor Martinis ponovio je govor Srećka Bijelića sa VII sjednice CKSKJ, uz sudjelovanje 12 prevoditelja, izvornih  govornika koji su ekonomski imigranti u Regensburgu. No, ono što oni izgovaraju, što na prvi pogled zvuči kao prijevod Martinisova ili Bijelićeva, govora su govori Fidela Castra preveden na mađarski, Marcela Duchampa na kineskom, Andya Warhola na arapskom, Ljeninov govor  na turskom, Mao Tse Tung na francuskom, govor Marthina Luthera Kinga na ruskom, Guy Debord na grčkom, Kazimir Maljevič na japanskom, Marinetti na svahiliju i drugi ukupno 12 tekstova.
Oživljavanje izgovorenog i ponavljanje situacija karkterizira radove iz ciklusa Dalibora Martinisa Data Recovery. Takvo prebacivanje sadržaja iz njihova izvornog konteksta u današnje drugačije vrijeme, za posljedicu ima i posve novo tumačenje i sasvim drugačiji doživljaj. Prenešeni događaji su u velikoj mjeri lišeni svojih ranijih odrednica, značenja, a time i svojih djelovanja i posljedica. Staro značenje nestaje a novi fragmenti  prošlosti traže svoju novu i staru publiku, kao i reakcije  koje će proizvesti.
Kako Martinis kaže, to su samo fragmenti događaja, akcija ili situacija koji su se nestali u našem sveprožimajućem kolektivnom zaboravu. I dodaje kako je važno ne ponovno kontekstualizirati izvorni događaj jer je svaka naknadna kontekstualizacije već i interpretacija, historizacija ili manipulacija memorijom.

Drugovi i drugarice, građani i građanke, Narodni trg, Zadar, 2006.
Akcija pod nazivom Drugovi i građani izvedena 2006. godine na Narodnom trgu u Zadru. Martinis je pročitao govor koji je Josip Broz Tito održao 1951. godine na istom tom trgu s balkona zgrade na koju se sada projicirao njegov govor. No, snimka  Martinisova govora projicirana na fasadu zgrade unatrag, govor je naopako izgovoren, od kraja prema početku, tako da ga se ne može razumjeti. Događaj iz prošlosti  u sadašnjosti postaje nerazumljiv.

IVANA JELAVIĆ

U video radu Pendulum Ivana Jelavić  nesvjesno traži put izlaska i oslobođenja kroz osobnu priču autorice koja je i središnja figura video rada. Ritam, ponavljanja i kontinuitet u geometričnom ritmu kretanja po putanji penduluma  preuzima sam autoričin lik.  Ritualnost pokreta i vjenčane kostimografije u metričkom kretanju, uljuljavaju nas u kontinuiran ritam. No, hipnotičnost kretanja pendula,  narušava se  i dolazi do nestajanja  smirene slike, uravnotežene kompozicije i ujednačenog ritma koji čini podlogu za sva daljnja kretanja. Osobna priča u prvom licu,  ispričana minimalističkim jezikom  i bijelom bojom snažno djeluje na aktivaciju  nesvjesnog, kolektivng, ženskog i općeg mjesta – nestanka, gubitka ritma, putanje, kretanja.

BRANKA CVJETIČANIN

Uz samostalno umjetničko djelovanje na hrvatskoj i međunarodnoj sceni, ostvaruje i niz umjetničkih suradnji, te povremeno producira radove umjetnika/ca i projekte u sferi kulture. Umjetnost doživljava  kao predprostor nove socijalne ili znanstvene invovacije. Teme kojima se bavi su osobni prostor, refleksije, frustracije, te suočavanj s vlastitim slabostima i slabostima društva. 

Ona govori povijest/She Story
Multimedijalni projekt Ona govori povijest/ She Story na suptilan način, osoban, ali i opći, promišlja temu rata. U narativu izložbe She Story stoji napisano: „Ne postoji ništa posebno u mojoj priči. Gotovo svi oko men e mogu ispričati istu priču.“ Branka Cvjetičanin specijalizirala se za produkciju in situ  na Moving Academy for Performing Arts Amsterdam i Bauhaus Kollege Dessau. No, vraća se u radu She Story u polje obiteljskog povijesnog i kulturološkog naslijeđa, cvjetno Krbavsko polje, koje je ujedno scenografija bitaka i ratnih stradanja. U radu kroz obiteljsku priču o ženama kroz tri generacije- o baki, o majci i o sebi, kroz jedno stoljeće i deset država, govori o nestalnosti, nesigurnosti, rušenju i građenju, uništavnju i rađanju. Kroz niz priča, fotografija, razgovora, u neskladu između cvjetnog polja i trauma prošlosti, ona izgovara ne samo ono osobno, već i kolektivno nesvjesno koje je utkano u narušene identitete ljudi s tih prostora. Autorica otvara interaktivno polje naslijeđa, narativa i osobnih priča kroz odnose između  ispričanog povijesnog naslijeđa i  onog neizgovorenog .

SANDRO ĐUKIĆ

Slika u kojoj su život autora i njegov umjetnički rad središnji arhivski materijal protuteža je fragmentarnosti koja nastaje zbrojem svih rasutih fragmenata višegodišnjeg arhiva.  Deset monitora na postamentima s deset video radova snimljenih u razdoblju od 1990. do 1995., gdje se bez montaže bilježe ambijenti u svakodnevnom prolaženju, momenti s putovanja, intimne situacije i umjetnikovi razgovori s prijateljima. Video radovi su snimljeni u analognom mediju, prebačeni u digitalni oblik i zatim razlomljeni na  kadrove i pretvoreni u tisuće printanih kadrova. Upravo ta premještanja fragmenata pojedinog rada u novi kontekst govore o tretiranju umjetničkog rada kao radnog, nikad dovršenog materijala kojega je moguće naknadno procesuirati, stvarajući višekratno novi postprodukcijski rad. Nedovršenost rada, nadograđivanje i rast su kolekcionarski simptomi karakteristični za posebnu pojavu koju je teoretičar umjetnosti Hal Foster u svom eseju o arhivskoj umjetnosti dijagnosticirao kao “arhivski nagon”. Autorovo klasificiranje radova i odnos prema radu donekle su čitljivi iz naslova digitalne poetike i radova zavedenih pod inventarnim brojem u kojem šifre označavaju vrste rada, redni broj projekta i godinu nastanka. Riječ je o postupku sukladnom digitalnom dobu, kojim autor mijenja status i integritet umjetničkog djela pretvarajući ga  u radni materijal. Sandro Đukić kontinuirano, u razdoblju od 25 godina, gradi svoj arhiv i povremeno izlaže pojedine dijelove tog inventara. U trenutku izlaganja prikupljenog materijala autor oživljava arhivski materijal  i daje mu novo značenje.  Je li Đukićev arhiv nesagledivi samodostatni skup informacija koji i ne zahtijeva povremeno selektivno pretraživanje ili ipak traži ljude-publiku, neki vid percepcije, put,  interpretacije, čitanja? Kako bilo, recipijent ovih radova nužno postaje njihovim konstitutivnim dijelom , iz rada u rad  razvija se ideja  u kojoj sudionici  izložbe postaju dio rada. Serija“seljenja” rada započela je pod nazivom Realnost slike –Slike realnosti kao video zapis kretanja i ponašanja posjetitelja Galerije Dante u Umagu, nastao na dan sprovoda istaknutog galerista Marina Cettine još 1998. Situacija snimljena tada doživljavala je razna medijska (videozapis, ispis kadrova uvezan u knjigu, fotografija golemih dimenzija koja prekriva zid)i  prostorna prebacivanja s izložbe na izložbu služeći kao pozadina arhivskog materijala snimljenog na novoj izložbi a  tu je i antologijska fotografija s likovima osoba iz umjetničkog miljea.
Osnovni dojam  o ovom arhivu je kaotičnost, suprotan  redu racionalnih sustava arhiva, no zajedničko obilježje jednog i drugog  tipa arhiva i njegovog cjelokupnog materijala je nesagledivost, odnosno nemogućnost percepcije. Gomilanjem slika  i dinamikom njihove izmjene autor onemogućava percepciju njihova sadržaja te fragmente zgusnute prošlosti pretvara u vrlo impresivnu svjetlosnu instalaciju, u kinegram. Projekcijom nakupine kaptiranih, sjećanju potisnutih ili zaboravljenih isječaka svakodnevnice u kojoj ključno mjesto zauzima sam umjetnik aktivira se kaos sjećanja i nestaje sigurne slike realnosti.

BORIS GREINER

Pješakov Gambit
Eksperimentalni film Borisa Greinera nastao je kao posljedica filmske radionice koju je radio s učenicima O.Š. F. K. Frankopan u Zagrebu. Tema  radionice proizašla je iz knjige „Pješakov gambit“ koja kroz vizuru urara poetski portretira taj zanat i naselje Volovčicu. Knjiga je nastala temeljem osobnih iskustava Borisa Greinera, autora filma, koji je velik dio svog života proveo upravo na Volovčici, te je i  sam dvanaest godina radio kao urar na tržnici. Knjiga je napisana tijekom 1999. godine. Tu godinu autor je simbolično proglasio završetkom jedne epohe te ju je iz 'metafizičke' perspektive vremenologa odlučio i literarno ispratiti.
Razmišljajući o osnovnoj temi projekta, to jest intergeneracijskoj povezanosti, Greiner je odlučio napraviti filmsku radionicu u kojoj su sudjelovala djeca rođena 1999. Ta godina poslužila je kao konceptualni okvir odnosno simbol komunikacije između epohe koju je proglasio prošlom i one koja je u tom trenutku nastupila. Istodobno, radionicu je usmjerio slobodnijoj formi gdje su se djeca u stvari igrala snimanja filma u kojem ništa ne mora biti stvarno nego tek zamišljaj, jer urarske radionice na tržnici Volovčica ionako više nema. Na njenom mjestu  sada je ribarnica.
Pomalo apsurdna situacija u kojoj djeca igraju role odraslih izgovarajući misli i replike, koje uglavnom ne pripadaju dječjem svijetu, naglasila je drugačiju 'vizuru' doživljaja stvarnosti i na plastičan način predstavila doživljaj odraslih, ne kao jedinog nego tek kao jednog od mogućih. S druge pak strane, djeca su se upoznala s procesom nastajanja filma koji je njihovim „zaigranim“ sudjelovanjem demistificiran. Više informacija potražite na blogu i  facebook-u.