Radove je ocjenjivao stručni žiri u sastavu Tadej Glažar, Helena Paver Njirić i članovi Stručnog savjeta i Savjeta nakladništva UHA-e Tonči Čerina, Antonio Grgić, Ana Mrđa, Vanja Rister, Ana Šverko, Tamara Bjažić Klarin i Antun Sevšek (uz izuzeće Antuna Sevšeka u valorizaciji radova za Nagradu Neven Šegvić).
Godišnja izložba realizira se u suradnji s Društvom arhitekata Splita (DAS). Otvorenje izložbe, kao i dodjela nagrada, zakazano je za 7. 3. 2020. u prostoru Podruma Dioklecijanove palače u Splitu. Izložba ostaje otvorena do 21. 3. 2020.
NAGRADU ‘VIKTOR KOVAČIĆ’ ZA ŽIVOTNO DJELO DOBIVA RADOVAN TAJDER
Fotografija: Željko Stojanović
Djelo arhitekta Radovana Tajdera samo je utjelovljenje bezvremene jednostavnosti prostorne koncepcije i arhitektonske forme per se koja se oslanja na ono najbolje od Zagrebačke škole arhitekture. Bez puno suzdržavanja Tajdera se može imenovati punokrvnim nastavljačem njezinoga nepatvorenoga modernizma – lika i djela Viktora Kovačića, Jurja Denzlera i Mladena Kauzlarića. On je taj kojemu je nenametljivost, pristojnost, ne samo ishodište profesionalnog djelovanja, već jedini mogući način su-postojanja.
Arhitekt Radovan Tajder rođen je u Zagrebu 1945. godine. Diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1970. godine pod mentorstvom profesora Drage Galića. Profesionalnu karijeru projektanta započinje u zagrebačkoj Didaktoinvestu tj. Yugodidacti (1971. – 1976.), gdje se usko specijalizira u području arhitekture zgrada za predškolski odgoj i školsko obrazovanje te specijaliziranih ustanova s čijom izgradnjom nastavlja i u projektnom birou Osnova gdje radi od 1977. S arhitektom Mladenom Anđelom Tajder razvija komponibilne sustave osnovnoškolskih i predškolskih ustanova Megas i 414. U dinamičnom razdoblju izgradnje, opremanja novih zagrebačkih stambenih naselja, Dugava, Gajnice, Prečko i Perjavica, zgradama društvenog standarda, patentiranje tipskih projektnih rješenja, odnosno sustava, je realnost, izazov od kojega Tajder ne bježi. Dok je pojavnost vrtića i škola modernistička, s natruhom brutalizma opipljivog u materijalu, po načinu mišljenja zadaće prostora njihovo „srce“ je oblikovano u duhu Teama 10, kao mjesta društvene interakcije. Tajdera krasi i izniman senzibilitet za građenje u povijesnim ambijentima u kojima svojim interpolacijama stvara novi ne manje vrijedan sloj – sloj koji je suvremen, donosi novu vrijednost, ali je istovremeno pun pijeteta. Sve tri Tajderove interpolacije, stambene zgrade u Vodovodnoj i Novoj Vesi te stambeno-poslovna zgrada u Ilici 81, su iznimna ostvarenja.
Već u prvih 15 godina rada, do svoje četrdesete godine, Tajder je primio sve strukovne nagrade, od gradskih do republičkih – Nagradu grada Zagreba 1977. (OŠ Nikola Tesla, Prečko), Nagradu Vladimir Nazor 1983. (škola pri Specijalnoj bolnici u Krapinskim Toplicama) i Republičku nagradu Borba 1985. (Centar za rehabilitaciju Sloboština). Izvrsnost potonje je iste godine nagrađena i Velikom nagradom 20. zagrebačkog salona. Ne manje vrijedno priznanje je bilo uvrštavanje čak tri Tajderova rada na izložbu i temat „Arhitektura u Hrvatskoj 1945. – 1985.“ urednika Nevena Šegvića – srednjoškolskog centra u Malom Lošinju, stambene zgrade u Vodovodnoj i Centra u Sloboštini, oba u Zagrebu.
Odlazak u Beč sredinom u Jugoslaviji politički i ekonomski turbulentnih 1980-ih godina za Tajdera je u projektantskom smislu samo nastavak već dobro utrtoga puta. Tajderov talent je vrlo brzo prepoznat te postaje voditeljem Odsjeka za idejno projektiranje etabliranog atelijera Hlaweniczka & Partner. Lokacije na kojima ima priliku graditi su vrijedne strahopoštovanja – bečki Ring i Donau kanal, kao i konkurencija – Hans Hollein, Heinz Tesar, Wilhelm Holzbauer, atelier Coop Himmelblau, da spomenemo samo neke. Projekti su programski bitno veći i raznovrsniji – pročelje Hotela Plaza Wien, prvi bečki projektni zadatak, sveučilišni centar UZA II u Althanstrasse, P4 na aerodromu Schwechat, poslovno-servisna zgrada BMW-a, sjedište OPEC-a i stambena četvrt Tamariskengasse nagrađena nagradom za stambenu arhitekturu Drago Galić UHA 1999. godine. Iako djelatan u Beču, Tajder je ostao stalno povezan s domovinom – sudjelovanjima na godišnjim izložbama, Piranskim danima arhitekture i podupirući mlade hrvatske arhitekte u Beču.
Govoriti o Radovanu Tajderu, a ne spomenuti njegovu pasiju prema glazbi, fotografiji i dakako crtanju, kroz vjerojatno sad već stotine strastveno iscrtanih bilježnica, bila bi blasfemija. Tajderovo stanište su arhitektura i glazba, nadopunjujući se i nadograđujući. Nakon gotovo četiri desetljeća neprekinutog projektantskog rada, koji i dan danas traje s nešto manjom dinamikom i intenzitetom, Muzej za umjetnost i obrt zaprimio je arhiv Radovana Tajdera, tim povodom i ukoričenim u knjizi „Radovan Tajder. Arhitektura / arhitekt“ autorice dr. sc. Marine Bagarić 2014. godine. I ovim činom Tajder je pokazao svoju povezanost sa Zagrebom kao ishodištem svog stvaralaštva. Dok su se generacije zagrebačkih arhitekata školovale u Beču da bi se potom ostvarili u Zagrebu, Tajder je iznimka, pojedinac koji u obje sredine biva u potpunosti ostvaren i respektiran. Upravo zbog ove njegove iznimne pozicije, agenta – promotora izvrsnosti zagrebačke arhitekture u gradu u kojem su se hrvatski arhitekti tradicionalno imali prilike samo školovati i velikog doprinosa korpusu hrvatske arhitekture 20. stoljeća Udruženje hrvatskih arhitekata odaje mu priznanje nagradom Viktor Kovačić za životno djelo.
ZA NAGRADU ‘VIKTOR KOVAČIĆ’ ZA NAJUSPJEŠNIJE OSTVARENJE U SVIM PODRUČJIMA ARHITEKTONSKOG STVARALAŠTVA ZA 2019. GODINU NOMINIRANI SU:
GRAND PARK HOTEL ROVINJ | 3LHD (Saša Begović, Marko Dabrović, Tatjana Grozdanić Begović, Silvije Novak, Paula Kukuljica) | Rovinj, Smareglijeva ulica 1A
Fotografija: Jure Živković
Grand Park Hotel Rovinj je u potpunosti uspio u svojoj altruističkoj nakani da se interpolira u krajolik. Kako bi se volumen hotela što bolje uklopio u zatečenu šumu, etaže su međusobno izmaknute i gradirano se spuštaju prema gradskoj šetnici, generirajući tako terase ispunjene mediteranskim vrtovima, vodenim površinama, bazenima i sunčalištima. Mimikrija volumena i sadržaja izvana transkribirana je u konotativno-doživljajnu mimikriju gosta iznutra fokusiranu na pogled prema moru, prema obali, prema otocima, prema marini, i prema gradu.
Grand Park Hotel Rovinj je ujedno i završetak uređenja jedne od najluksuznijih turističkih zona na Jadranu, locirane u neposrednoj blizini starogradske jezgre Rovinja. Cjelokupna zona sa svim pripadajućim hotelima i pratećim sadržajima poput plaže i marine stvara visokodizajnirani i visokourbanizirani turistički predjel, koji ipak nije korporativno homogen nego neočekivano artističan i kontekstualan. U tome smjeru se posebno ističe hotelski eksterijer uz šetalište koji je hipotetičan trg, odnosno novi prostor gradskog okupljanja, novih aktivnosti i novih sadržaja.
Napušteno staro kino Urania (nekad Partizan) karakteristično je za tipologiju kino dvorana smještenih u unutrašnjostima zagrebačkih blokova centra grada. Arhitektonska reinterpretacija zatečenog ugrađuje nove (polu)javne programe: niz radnih prostora i kulturni centar s višenamjenskim prostorom, malom tribinom i kantinom. Postojeće zgrade se obnavljaju, stara konstrukcija se vrednuje, ogoljuje i prikazuje, a samo ulazni paviljon se gradi zamjenski. Sve nove intervencije čitaju se kao uneseni elementi, gotovo poput namještaja.
Izvana se aktiviraju i artikuliraju vremenom atrofirane veze prema obodnim ulicama bloka čime nastaje potencijal novih urbanih interakcija. Iznutra se uspostavljaju novi međusobni odnosi starih volumena organiziranih oko središnjeg dvovisinskog višenamjenskog prostora s malom tribinom koja je ujedno i veza prema katu. Sama nekadašnja kinodvorana se istovremeno intervencijama rastvara gradeći ugodan, svjetlom okupan, introvertirani radni ambijent i prostorno dijeli po vertikali zadržavajući svoju tlocrtnu cjelovitost oslobođenu konstrukcije.
U srcu Dikla, predgrađa Zadra nastalog stihijskim multipliciranjem stambenih kuća s turističkim apartmanima za iznajmljivanje, Letilović i Pedišić su projektom „4 kuće za 4 brata” bitno podignuli kriterije oblikovanja ove hibridne tipologije svojstvene hrvatskom priobalju. Iako se radi o dominantnom tipu dužobalne izgradnje, i najraširenijem uzroku devastacije krajolika istočnog Jadrana, ovaj zadatak nedovoljno zaokuplja interese arhitekata.
Letilović i Pedišić prišli su toj „kontroverznoj” tipologiji kroz čiste arhitektonske teme: sjedinjenje trajnog i povremenog stanovanja, programsku i funkcionalnu adaptibilnost prostornih modula, te odnos specifičnog i generičnog. Četiri naoko identične kuće u nizu, projektirane za četiri brata, čine strukturu sazdanu od dva kontrastna volumena: generički oblikovane baze koja je namijenjena iznajmljivanju, a doima se kao isječak hotela, te na svakoj od njih stambene jedinice oblikovane poput male obiteljske kuće. Blagim transformacijama u tlocrtu i presjeku prilagođene su individualnim potrebama pojedine obitelji.
Donji, apartmanski volumen postaje tako uzdignuto podnožje obiteljske kuće, a ujedno i prostor susreta trajnih i povremenih stanara. Svođenjem tipoloških sastavnica ovog niza na arhetipske jedinice i njihovim promišljenim povezivanjem u cjelinu, ovaj projekt ukazuje na mogućnost podizanja kvalitete prostora spretnom i čistom upotrebom arhitektonskog jezika i prepoznavanjem kreativnog potencijala unutar svake arhitektonske tipologije.
KUĆA I PARAZIT | Studio UP / Lea Pelivan, Toma Plejić | Zagreb
Fotografija: Robert Leš
Ničim nametljiva rekonstrukcija obiteljska kuće tlocrtnog gabarita 10x10m, s tematskim ekstenzijama na svim svojim stranicama, stvara ekstrudirani volumen geometrijskog tijela kocke. Volumen kocke kompozicijski je aneksiran interijerskim funkcionalnim ekstenzijama poput modula spavaćih soba, tornja vanjskog stubišta, garaže, mračne video sobe i – staklenog parazita.
Parazit je bezuvjetno ostakljeni volumen polivalentne funkcije, koji se kontinuiranom tekstilnom opnom može po potrebi izolirati i tako stvoriti iluziju pripadanja beskompromisno ekstatičnom eksterijeru šume unutar sigurnih i reguliranih interijerskih gabarita. Sve funkcionalne cjeline kuće se od wellness i fun zone s bazenom u podrumu, preko funkcionalnog prizemlja, spavaćih traktova na katu pa sve do vrtnog spa krova, logično nižu u cikličko-spiralnoj vezi oko centralne komunikacijske vertikale iskorištavajući i zauzimajući besprijekorno pragmatično i programatski svaki i najmanji slobodni dio volumena.
STAMBENI OBJEKT 34 | Neno Kezić | Split, Put Žnjana 22
Fotografija: Neno Kezić
Stambena zgrada 34 nalazi se u novonastaloj stambenoj zoni u blizini plaže Žnjan, sa širokim pogledom na more. Sljedeći zadane urbanističke uvjete, te uvažavajući neposrednu blizinu mora, zgrada je projektirana s naglaskom na prisnoj povezanosti vanjskog i unutrašnjeg prostora. Vodeći se načelima Le Corbusierovog arhitektonskog projekta „Domino“, zgrada je formirana skeletnom konstrukcijom, sa slobodnostojećim stupovima i horizontalnim pločama međukatne konstrukcije.
Ovakav slobodni plan je omogućio oblikovanje različitih tlocrtnih formi na svakom katu, a opna koja se smjestila između horizontalnih ploča modificira se prema stambenom prostoru. Na taj su način stvoreni individualni mikro-ambijenti pojedinih stanova kroz odnos vanjskog i unutarnjeg prostora. Vanjski prostor se meandarski širi i sužava u ovisnosti o funkciji onog unutarnjeg s kojim graniči. Sama opna je nekad transparentna (staklo), a nekad translucentna (kopilit) te dijelom puna. Otvaranjem opne, vanjski i unutarnji prostor postaju jedno, pa se doima da se kuća može u potpunosti osloboditi zidova i ostvariti apsolutni kontakt s okruženjem.
ZA NAGRADU ‘BERNARDO BERNARDI’ ZA NAJUSPJEŠNIJE OSTVARENJE NA PODRUČJU OBLIKOVANJA I UNUTRAŠNJEG UREĐENJA ZA 2019. GODINU NOMINIRANI SU:
BIJELI LOFT | Studio UP / Lea Pelivan, Toma Plejić | Zagreb
Fotografija: Robert Leš
Studio UP je preobrazio stan iz 1930-ih godina u centru Zagreba, organiziran za život samca, u dom za obitelj s dvoje djece, metodom potpunog rušenja cjelokupnog interijera i formiranjem „bijelog lofta”, u smislu prostranog prostora bez pregrada, glaziranog bijelim cementnim premazom i s djelomično eksponiranom armirano-betonskom rebrastom međukatnom konstrukcijom.
Podjela između spavaćeg i dnevnog trakta obložena je slojem drva breze, koja se zato doima poput plohe bez treće dimenzije u bjelini dodatno apstrahiranom upotrebom ogledala. Tema pregrađivanja membranama podcrtana je umjetničkim instalacijama Silvija Vujičića koje nadahnjuju interijer i omogućuju fleksibilnost prostora, pa čak i „skrivanje” vrta. Radi se o oblogama i kliznim pregradama od ostakljenog tekstila te zastorima u čijoj teksturi se, ovisno o okruženju, interpretiraju godovi furnira, odnosno karakter betona ili pak ogledalom tematizira puno i prazno.
Jasan koncept i organizacijska i funkcionalna čistoća i promišljenost dopuštaju da se svaki od elemenata interijera sagleda kao kreacija za sebe, a pritom neizostavno čita kao sastavnica misaone i prostorne cjeline.
GALERIJA MALOG FORMATA | PIN STUDIO | Bol, Riva 2
Fotografija: Marko Mihaljević
Galerija malog formata u Bolu na Braču, smještena u zgradi Prve hrvatske čitaonice iz 19. stoljeća koja se upravo preobražava u gradski hotel, izložbeni je prostor za minijature različitih umjetnika iz privatne kolekcije Ivice Karninčića Koloča, i dio ponude javnih sadržaja budućeg hotela.
Cilj je projekta bio osigurati maksimalnu izložbenu plohu u malom prostoru povijesne prostorije s vidljivim drvenim gredama. Obodni su zidovi stoga obloženi novom plohom, blago distanciranom od zidova, poda i stropa, koja meandriranjem povećava površinu za izlaganje, a ujedno, poput samog međuprostora stropnih greda dematerijaliziranog crnom bojom, služi za skrivanje instalacija i svega onog što se ne želi izložiti pogledu. S ritmom greda izmjenjuju se linije usmjerene rasvjete. Kutija za videoprojekcije izdvojena je iz volumena plašta, izvana je potpuno bijela, a iznutra crna. Tema lebdenja naglašena je središnjom, dominantnom izložbenom vitrinom, odnosno staklenim volumenom koji stoji u središtu prostora razapet na četirima tankim čeličnim šipkama između poda i stropa.
Sva je oprema interijera oblikovana krajnje reduciranim jezikom i ne-bojama, kako bi pažnja posjetitelja bila usmjerena na eksponate. No u njihovoj se pozadini odvija izložba „na drugi pogled” – pristupa oblikovanju prostora.
ZA NAGRADU ‘NEVEN ŠEGVIĆ’ ZA PUBLICISTIČKI, KRITIČKI, ZNANSTVENO‐ISTRAŽIVAČKI I TEORIJSKI RAD NA PODRUČJU ARHITEKTURE ZA 2019. GODINU NOMINIRANI SU:
ČASOPIS MJERA | Glavna urednica: Divna Antičević / Uredništvo: Divna Antičević, Božo Benić, Romano Duić | Izdavač: Društvo arhitekata Dubrovnik
Fotografija: Borjana Katić
Inicijativa za pokretanje stručnog časopisa „Mjera“ od strane Društva arhitekata Dubrovnika već nakon dva objavljena broja predstavlja vrijedno širenje kruga relevantnih aktera u sve dinamičnijem polju arhitektonskog izdavaštva. Iako sadržajno i programski izuzetno ukotvljen u lokalni dubrovački kontekst, ozbiljnošću pristupa i sistematičnim tretmanom odabranih tematskih fokusa nedvosmisleno nadrasta lokalni horizont i polako stvara relevantan prostor promišljanja aktualnih problema u rasponu od prostornog planiranja i suvremene arhitekture, aktualiziranja teme zaštite kulturne baštine do sagledavanja prostora iz rakursa suvremene umjetnosti. Otvoreno zagovaranje potrebe unaprjeđenja politika prostornog razvoja i vrijednosti očuvanja javnog prostora, baštine i prirodnih resursa naročito je bitno za sredinu poput Dubrovnika koja je kontinuirano suočena s nesmiljenim pritiskom turističke komodifikacije i erozije prostora javnog i društvenog života. Kroz strukovnu i interdisciplinarnu artikulaciju nekih od mogućih odgovora na ove, za prostor, pogubne transformacijske procese, „Mjera“ predstavlja dobrodošlu pojavu i potencijalni uzor drugim profesionalnim sredinama.
KRATKA AUTOBIOGRAFIJA ŠKOLE ARHITEKTONSKOG FAKULTETA – 100 GODINA IZOBRAZBE ARHITEKATA | Andrej Uchytil, Melita Čavlović | Hrvatski muzej arhitekture, Zagreb
Fotografija: Damir Žižić
Izložba „Kratka autobiografija škole Arhitektonskog fakulteta – 100 godina izobrazbe arhitekata – Sveučilište u Zagrebu Arhitektonski fakultet“ dr. sc. Melite Čavlović i profesora dr. sc. Andreja Uchytila imala je iznimno zahtjevan i nezahvalan zadatak, identificirati i jasno iskomunicirati kanon zagrebačke škole arhitekture kroz odabrane projekte njezinih nastavnika. Kako bi nas fokusirali i ukazali upravo na samu esenciju škole, njezinu ponekad i rigidnu samodisciplinu, racionalnost, tlocrtnu i formalnu čistoću autori su se odlučili na tipiziranje, unificiranje nacrta odabranih primjera. U tom čitanju autorski rukopis postaje sekundaran jer glavni protagonist izložbe nije pojedinac već Škola. Highlight izložbe, njezin glavni eksponat su fascinantne, do perfekcionizma razrađene i izrađene makete koje pred nama „otvaraju“ prema ocjeni autora ključne projekte Škole i omogućavaju njihovo čitanje poput knjige što je u biti i potka čitave izložbe – Viktora Kovačića, Alfreda Albinija, Mladena Kauzlarića, Drage Galića i Nevena Šegvića. Odabrani primjeri elaborirani mislima samih arhitekata ili osvrtima suvremenika, su dakako samo jedan od mogućih izbora, a svaki pa i ovaj izbor nosi osobni pečat autora izložbe, dugogodišnjih suradnika i voditelja projekta „Atlas hrvatske arhitekture 20. stoljeća“. I sama koncepcija izložbe i njezin postav su u duhu Škole i edukacije, potrebe za jasnom selekcijom i razdvajanjem različitih materijala – sobe za znanstveni, stručni i publicistički rad („Iz arhiva“), soba s unificiranim nacrtima i maketama („Hemeroteka“ i„Edukacija“) i sobe za projekciju realiziranih radova („U kontekstu“). Izložba je nominirana za nagradu Neven Šegvić Udruženja hrvatskih arhitekata upravo zbog ovog jedinstva sadržaja i njegove interpretacije tj. kao prikladan način obilježavanja 100 obljetnice Arhitektonskog fakulteta, a time ujedno i školovanja arhitekata u Hrvatskoj uopće.
RADIJSKA EMISIJA STVARNOST PROSTORA | Ana Dana Beroš, Tomislav Pavelić, Marko Sančanin, Mira Stanić, Evelina Turković (urednica), Vesna Vuković, Frano Petar Zovko | početak emitiranja: 2012. / proizvodnja: Treći program Hrvatskog radija
Fotografija: Antun Maračić
Proliferacija najrazličitijih načina diseminacije informacija, određenih prvenstveno sveopćom dominacijom kriterija vizualne prepoznatljivosti i trenutačne dostupnosti odrazila se i na suštinsku promjenu načina predstavljanja, promišljanja, pa i čitanja arhitekture. Pronašavši utočište u pomalo anakronom mediju radija, a možda i time lišena pritiska s kojim se klasični mediji sve teže nose, arhiva emisije „Stvarnost prostora“ je kroz već osmogodišnji kontinuitet tjednog emitiranja prerasla u vrijedan repozitorij relevantnih doprinosa najširem spektru tema vezanih uz arhitekturu te javni i društveni prostor. Pod uredništvom Eveline Turković i uz angažman velikog broja autora (Ana Dana Beroš, Tomislav Pavelić, Marko Sančanin, Mira Stanić, Vesna Vuković i Frano Petar Zovko) ova polusatna emisija prkosi ograničenjima medijskog formata i kroz razgovore s relevantnim protagonistima, kritičke prikaze ili prijevode vrijednih teoretskih tekstova otvara široko diskurzivno polje od presudne važnosti za ozbiljno promišljanje suvremene arhitekture. Kroz tematske cikluse posvećene, primjerice, prostornim i stambenim politikama, proizvodnim odnosima u arhitekturi i na gradilištu, arhitektonskom izdavaštvu i obrazovanju, feminističkoj kritici gradskog i stambenog prostora, odnosima arhitekture i ideologije, grupa autora emisije stvorila je i stvara sigurni prostor teorijskog, kritičnog i praktičnog promišljanja prostora.