Kulturna baština

O razaranju Palmire i ljudskosti

Autor/izvor: DAZ / Guardian.co.uk 27/08/2015

Proteklih dana, Isis je počinio dva zvjerstva u sirijskoj Plmiri. Prvo je ubojstvo Khaleda al-Assada, 82-godišnjaka, umirovljenog glavnog arheologa grada, nakon tjelesnog mučenja. Potom su digli u zrak drevni hram Baal Shamin iz 17. godina poslije Krista.
Oba čina su odvratni. No, ne čini li se možda odbojnim, sudeći po natpisima medija i društvenih mreža da mnogima od nas uništavanje kamenih zdanja djeluje barem jednako šokantno, kao i odrubljivanje glave ljudskom biću? Znamo da ljudski životi vrijede puno više od stvari, a ipak se čini da nas više može dirnuti vandalizam nego hladno-krvno ubojstvo.

Ovo možda može objasniti empatijski zamor. Neprestane vijesti o ljudima koji su brutalno ubijene može biti otupljujući, i to s razlogom. Kad bi istinski zastali i razmišljali što svako pojedinačno ubojstvo znači za obitelji žrtava, bili bi shrvani očajem. Kad empatija ne bi imala prirodne granice, ne bi ni tuga.
Međutim ovo nije bit razloga zašto nam uništavanje hrama toliko znači i zašto takve preokupacije mogu biti jednako snažne kao i one za ljudskim životima.
Brinuti se za čovječanstvo je više od želje da što više ljudskih srca tuče koliko god je to moguće. Ono što je bitno nije samo da što više ljudi živi, nego i to kako živimo. Kroz povijest, ljudi su često birali smrt pred životom po prevelikoj cijeni. Kao što je meksički revolucionar Emiliano Zapata rekao „bolje je umrijeti stojeći, nego živijeti n akoljenima“.
Drugi su pak odlučili napustiti svijet s onim što cijene netaknutim po cijenu svog vlastitog života. Čini se da je ovo slučaj s Khaled al-Assadom, koji je navodno odbio odvesti militante Isis-a do vrijednih relikata Palmyre. Ako al-Assad misli da kulturna baština Palmire vrijedi više nego njegov život, onda nismo monstrumi ako se pronađemo u reakciji koja implicira slično. (…)

Khaled al-Assad 2002 ispred rijetkog sarkofaga iz Palmyre iz 1. stoljeća p.Kr.  foto: Marc Deville/Gamma-Rapho via Guardian

Brinuti se o tome kako ljudi žive, znači brinuti se i o aspektima ljudske kulture koji govore više od naših potreba za hranom, skloništem i zdravljem. To uključuje priznavanje činjenice da postoje ljudska dostignuća koja transcendiraju naše vlastite živote i gneracije. Mi dolazimo i odlazimo, ali nas nadživljavaju naši plodovi i oni naših vršnjaka, kao i onih koji su došli prije nas.
Kada Isis uništava svjetsku kulturnu baštinu, on ne napada zgrade, on napada vrijednosti, koji njihova zaštita predstavlja, kao što je priznavanje pluralizma kultura koje su nam prethodile i koje nas okružuju, kao i poštovanje prema dostignućima minulih generacija te osjećaj da smo zaštitnici za generacije koje dolaze. Uništenje hrama Baal Shamin je brutalno šokantan znak da se radi o organizaciji koja nema poštovanja prema povijesnim i kulturnim različitostima civilizacije i teži uništenju svega osim onoga što sama cijeni. (…)

Uništenje ljudi i mjesta se može činiti dosta različitim, ali distinkcija nije tako čista kako se čini. Možemo nauditi ljudima na puno načina, a ciljnje njihovih tijela je samo jedan. „Dio mene je danas umro“ tweetao je pakistanski pisac Tarek Fateh kao odgovor na uništenje Palmire. Osjećaji poput ovih su više od metafora. Postoji doslovni smisao u kojem nismo samo atomizirane životinje, već umovi povezani s drugima u različitim vremenima i mjestima kroz empatiju, povijest i vrijednosti. Uništenje povijesnih lokaliteta kulturne baštine je napad na te vrijednosti. (…)


Palmira prije razaranja 2007. (izvor: h-alter)

Palmira prije razaranja 2007. (izvor: h-alter, galeriju fotografija pogledajte ovdje)

Članak u cijelosti pročitajte ovdje.
Izvor: guardian.co.uk fotografije via Vice i h-alter