Reakcija

Odgovor Prof. Nenada Fabijanića

Autor/izvor: DAZ 17/05/2013

Poštovani predsjedniče DAZ-a

I  dalje sam protiv!

Protivim se ekskluzivnoj obavezi raspisa arhitektonskog natječaja (ne i preporuci!) nametnutog svima i svugdje. Protiv sam krutog automatizma raspisa natječaja i manipulacije nejasnim zakonskim propisima. Protivio sam se na vrijeme, i bez uspjeha, danas uvriježenoj strukovnoj praksi kojom natječaje raspisuju, po mom sudu nepotrebno, dvije strukovne institucije:

1. Strukovna udruženja (UHA i regionalna udruženja) i
2. Hrvatska komora arhitekata.

Ta je dvojnost, naime, rezultirala gubitkom ekskluzivnog središnjeg strukovnog autoriteta i omogućila objavu sada otvorene konkurencije s pojavom novih, nereferntnih natječajnih provoditelja: država (ministarstva) i Crkva, gradovi i sela, privatni investitori i korporacije, druge udruge, posrednici i prekupci pa čak i nacionalni parkovi… samostalno ili umiješano, navodno, služeći se pravilima struke. Na ovim prostorima natječaji se već odavno ne raspisuju zbog viših ciljeva i dometa arhitekture, već zbog obaveze i imperativnih GUP pravila, a gradi se isključivo  zbog profita i građevinske manipulacije. Natječajem osigurani poslovi navodno omogućuju kontinuitet projekata i slobodu ugovaranja, eliminirajući time nelojalnu konkurenciju.

I dalje se ne slažem s načinom izrade i provjere mnogih natječajnih programa, nestručno strukturiranih, sumnjivo verificiranih, ponekad od anonimnih verifikatora koji u životu nisu sudjelovali niti na jednom arhitektonskom natječaju. Programi i želje, u pravilu nabrekli od sadržaja i dimenzija, neprimjereni na lokaciji, postaju balastom svake prostorno-ambijentalne korelacije u navodnom „traganju za ARHITEKTUROM“.

Često sumnjivo delegiranje i profiliranje članova ocjenjivačkih sudova (po zadatku!?) s očitim manjkom autoriteta, znanja i adekvatnih referenci na ciljanu temu natječaja rezultiraju najčešće objavom posebno nestručnog, završnog obrazloženja, za gubitnike ponekad uvredljivog koji razotkrivaju stručnu razinu pismenosti i uvjerljivost procjenjivačkog „autoriteta“.

O radu pri selekciji i anonimnosti ovog puta…suzdržano i na savjest ocjenjivačkih sudova.

Sjećajući se boljih vremena žalim, zbog danas, sramotno nisko-izborenog(!) nagradnog fonda, ne spominjući druge naknade. O izboru pozvanih natjecatelja i o ostalim uvjetima, posebno o natječajnim prilozima, dokumentaciji, od slučaja do slučaja, konfuznoj i površnoj suvišno je i govoriti. Rokovi prekratki, a natječaji, u pravilu, raspisani preko ljeta!

Žalim za izgubljenim statusom postnatječajne kontrole i koordinacije svih sudionika u realizaciji. Posebna i frustrirajuća agresija, najčešće od strane neuvjerenog investitora i njegovih savjetnika stiže u postnatječajnoj „racionalizaciji“ pobjedničkih projekata. I to svih vrsta: konceptualnih, estetskih, „funkcionalno“- sadržajnih, a najčešće materijalnih. To je trenutak pravog razotkrivanja svih interesnih grupa, ignoriranja provedenog natječaja i trenutak zloupotrebe gradnje. Arhitekti-projektanti ostaju sami, u izolaciji.

Novi, neizbježni i naknadni arbitri (urbanističke službe, zaštitari, požarci, komunalci) s pravom veta, tek sada involvirani u projektni proces kroz propise, uvjete i dozvole, često i standardno apriorno neskloni nagrađenim projektima djeluju u već znanom i pretpostavljenom duhu. Partnerstvo s konzervatorima podložno je  posebnoj, gotovo antagonističkoj vrsti komunikacije. Uspješan primjer “novog u starom“ na ovim je prostorima pravi rearitet.

U ovom, još uvijek predeuropskom prostoru i vremenu, nadajući se drugačijem, ne impresioniraju me prizvane veličine, zvučne najave i objave međunarodne konkurencije koja će nam se pridružiti u novim zabludama (vidi rezultate naših „međunarodnih“ natječaja!).

Tko to potiče i omogućava zakonski neprihvatljive, strukovno apsolutno nelegitimne i vanstatutarne, a pedagoški upitne studentske ambicije pri sudjelovanju na arhitektonskim natječajima? Pa ipak…nek' se i djeca vesele?!

ITD., ITD. pa stoga:

Pozivam stručne, upravne timove svih udruženja da naprave i objave stručnu, kvalitativnu i kvantitativnu obradu svih natječaja i njihovih razultata u, dostatno, posljednjih 10 godina, s relevantnim arhitektonskim podacima (karakter natječaja, investitor, provoditelj, ocjenjivački sud, laureati, postnatječajni projekti,  realizacija, trajnost procesa – od raspisa do realizacije, aposteriorne strukovne nagrade, sudski procesi svih vrsta,… i dr.) Od pomoći neka vam bude i UHA i HKA. Razotkrit će se vjerodostojnost institucije natječaja i prepoznati naša tranzicijsko – strukovna stvarnost!

Konačno i najvažnije, objasnite javnosti i državnoj upravi razliku između arhitektonskog natječaja i natječaja po zakonu o javnoj nabavi roba i usluga. Ako ta razlika još uvijek postoji?! Stoga se ne uzrujavajte što iskustvom vođeni već duže sumnjam u „vašu (našu) snagu“ i fer play.

Predsjedniče, izgubili ste (smo) autoritet pa se pored lijepih fraza poput „Ista prava i uvjeti za sve“ svašta proguralo pod stručnu – demokratsku proceduru javnog arhitektonskog natječaja. Navodi natječajnih referencija još iz doba Viktora, Rudolfa i Alfreda više nisu od koristi. Nikome (jer ne znaju o čemu je riječ) pa ni nama arhitektima.

Želim Vam kvorum na ponovljenoj skupštini DAZ-a. Učinite sve za afirmaciju struke i još više ka reafirmaciji stručnih tiskovina. Ostavite trag.

Nisam sklon trošiti vrijeme za ovaj način razmjene iskustva, a za drugo nisam pozvan. Stoga, čitajte između redaka. Posebno nisam raspoložen za dopisivanje s bulumentom face – likova pa zaključujem s onim što me potaklo na odgovor.

Za moj pedagoški renome i profil profesora – ne brinite! Prepustite to meni, studentima i vremenu. Loše se osvećuju svome učitelju oni učenici koji dovijeka ostaju samo učenici.

Nekad član i predsjednik DAZ-a

Nenad Fabijanić