30/11/2010

U prostoru Palače Milesi u četvrtak 25.11. u 19.00 sati otvorena je Godišnja izložba ostvarenja hrvatskih arhitekata u 2010. koju Udruženje hrvatskih arhitekata (UHA) tradicionalno organizira od 1984.godine. U skladu sa nastojanjem da se što više arhitektonskih manifestacija dešava u svim dijelovima Hrvatske UHA već nekoliko godina otvorenje Godišnje izložbe ostvarenja hrvatskih arhitekata i dodjelu nagrada organizira u svojim regionalnim društvima.

Izložbu su otvorili ispred Ministarstva kulture RH Radoslav Bužančić, pročelnik Konzervatorskog odjela u Splitu, predsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata Hrvoje Hrabak i Jurica Jelavić, predsjednik Društva arhitekata Splita. Ceremoniju dodjele nagrada UHA vodila je Vanja Ilić, voditeljica Stručnog savjeta UHA, a nagrade je uručivao Damir Šimunović, član uprave tvrtke FEAL koja je bila glavni sponzor nagrada. Nagradu Viktor Kovačić za životno djelo uručio je Lenko Pleština, dekan Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu.


Nagradu “VIKTOR KOVAČIĆ” za životno djelo kao najviše priznanje za cjelokupni životni opus, Udruženje hrvatskih arhitekata ove godine dodjeljuje uvaženom hrvatskom arhitektu prof.dr.sc. Edi Šmidihenu.



Professor emeritus, dr. sc. Edo Šmidihen

Prvo desetljeće 21. stoljeća završava svojevrsnom krizom arhitektonske discipline u Hrvatskoj. Unutar opće društvene percepcije struka je razapeta između kriterija “elitističkih aspiracija” i pragmatične nekritičke produkcije “vizualne retorike” u službi kratkoročnog interesa. Istovremeno, svjedoci smo nepovratne devastacije gotovo svih nivoa okoliša, najvećeg kvalitativnog resursa hrvatskog prostora, osnovnog medija djelovanja arhitekta, ali i medija u isključivoj domeni odgovornosti njegova poziva.

Arhitektonska produkcija socijalno odgovornog, racionalnog, suzdržanog, skromnog i profinjenog arhitektonskog prosedea, okrenutog stvaranju humane budućnosti unutar kultiviranog prostornog okruženja, temeljena na osnovnim postulatima internacionalne, ali i “herojske” tradicije hrvatske moderne 20. stoljeća, gotovo da tinja ispod prezentne glasnosti suvremene hrvatske arhitektonske stvarnosti. Nisu li to, u neku ruku, bili i temeljni izazovi kulturoloških principa Kovačićeva arhitektonskog prosedea?

Danas, gledajući unatrag, djelo arhitekta Ede Šmidihena otkriva se u svojoj punoj vrijednosti potencijalnog i trajnog korektiva tekuće zbilje. U svojoj kreativnoj suštini ono je utemeljeno između dva dizajnerska projekta. Prvog, autorski osobnog, i završnog, posvećenog zajednici: inicijacije – total-dizajna kina August Cesarec, prostora posvećenog kulturnoj nadgradnji tadašnjeg vremena; i onog završnog – višegodišnjeg mukotrpnog “majeutičkog” truda koncipiranja, osnutka i strukturiranja studija Dizajna pri Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Istovremeno, u praksi vlastita vremena, arhitekt Šmidihen svoj poziv disperzira unutar sustava odgovornosti arhitekta-sveučilišnog profesora: projektanta, pedagoga, znanstvenika, upravitelja studija i društveno odgovornog intelektualca.

Edo Šmidihen dizajnira prostorne sklopove, djela oblikovana konstrukcijom rafiniranih linearnih sustava čeličnih konstrukcija, preklopljenih s egzaktno dorečenim i precizno definiranim funkcionalnim rješenjima:
- Dom Revolucije u Sarajevu, ostvaren ranih šezdesetih godina, u kontrastu lapidarnog i transparentnog volumena svojom profinjenom redukcionističkom geometrijom otvara poglavlje hrvatske arhitekture šezdesetih godina 20. stoljeća, koje u skladu s visokim umjetničkim standardima i pozitivističkom klimom ostvaruje i specifičan doprinos povijesti internacionalne moderne.
- Tržni centar Trnsko realiziran u prostornom slijedu uz antologijsku Dragomanovićevu robnu kuću, produkt je visokog standarda funkcionalističke odgovornosti projektanta i racionalnog dizajna elementarne čelične konstrukcije.
- Stambeni neboderi u Zenici uzdignuti su do urbanog znaka tog sjevernog dijela grada, ostvarili su dodatnu arhitektonsku i urbanističku kvalitetu, iako je projektantski zadatak predviđao samo pragmatičan, ali neuobičajen i zahtjevan spoj realizacije lokalne industrije – čelika u nosivoj konstrukciji i građevinskog materijala siporeksa u zidnim panelima.
- Niz školskih zgrada ostvarenih uglavnom u novijim dijelovima Zagreba potvrđuje izuzetno visoku odgovornost i profesionalnu razinu u svim fazama projektantskog procesa.

Anderj Uchytil


Edo Šmidihen rođen je 1930. u Celju. Diplomirao je 1955. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Od 1958. do 1982. godine kontinuirano djeluje kao arhitekt-projektant, te projektira i izvodi značajan opus školskih zgrada, zgrada javne namjene i stambenih zgrada. U pristupu projektantskom radu promovira metodu timskog rada u autorskim tandemima s arhitektima R. Horvatom, B. Magašem, A. Dragomanovićem i R. Nikšićem. U dva navrata nagrađen je godišnjom nagradom “Viktor Kovačić” (1963. i 1972.). Od 1958. zaposlen je na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Zvanje docenta stekao je 1972., izvanrednog profesora 1981., a redovitog profesora 1987. godine. Doktorirao je 1981. obranivši disertaciju “Prilog primjeni teorije zvučnog gušenja dvostrukih pregradnih zidova”. Autor je brojnih znanstvenih i stručnih radova, članaka i izvještaja s problematikom arhitektonskih konstrukcija i fizike zgrada, posebno iz područja arhitektonske akustike. Vodi istraživanje prostornih koncepcija rješenja nove Nacionalne i sveučilišne knjižnice te područnih gradskih knjižnica (1976.-1982.), znanstvene projekte “Arhitektonske konstrukcije u funkciji zaštite izgrađenih prostora” (1986.-1990.), te “Fizikalno-tehničke i higijenske karakteristike zgrade” (1980.-85.). Dekan je Arhitektonskog fakulteta (1981.-1985.); predstojnik Katedre za arhitektonske konstrukcije (1985.-1987.); voditelj Studija dizajna pri Arhitektonskom fakultetu (1989.-1998.). Umirovljen je 1999. godine, a 2002. promoviran je u zvanje professor emeritus. Istaknuti je član mnogih strukovnih udruženja i organizacija u kojima obnaša važne funkcije.


Djela:

Izvedbe (odabir):
1960.-1962. Muzej narodne revolucije, Sarajevo (koautor: B. Magaš)
1963.-1969. Osmogodišnja škola Trnsko, Zagreb (koautor: R. Nikšić)
1963.-1969. Osmogodišnja škola Zapruđe, Zagreb (koautor: R. Nikšić)
1967.-1969. Opskrbni centar Trnsko – trgovine i servisi, Zagreb
1968.-1969. Osmogodišnja škola Klaka, Zagreb (koautori: A. Dragomanović, R. Nikšić)
1971.-1973. Stambeni tornjevi, Zenica
1972.-1974. Matematička gimnazija u Zagrebu (koautori: R. Nikšić, O. Vujović)
1975.-1979. Školski centar, Novigrad
1980.-1981. Ladanjska kuća, Stubičke Toplice

Prvonagrađeni natječajni radovi:
1958. Muzej revolucije, Sarajevo (koautori; B. Magaš, R. Horvat)
1963. Dom Radiotelevizije Zagreb, Zagreb (koautori: A. Dragomanović, R. Nikšić)
1964. Arhitektonsko-urbanističko rješenje Omladinske ulice, Slavonski Brod
1968. Robna kuća VA-MA, Varaždin (koautori: A. Dragomanović, R. Nikšić)
1970. Arhitektonsko-urbanističko rješenje zapadnog ulaza u grad Zagreb (koautori: A. Dragomanović, R. Nikšić)

Priznanja i nagrade:
1963. Godišnja nagrada “Viktor Kovačić” za Muzej narodne revolucije u Sarajevu (koautori: B. Magaš, R. Horvat)
1969. Plaketa za suradnju i unapređenje Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu
1972. Godišnja nagrada “Viktor Kovačić” za opus izvedenih školski zgrada (koautori: A. Dragomanović, R. Nikšić)
1984. Povelja Centra za automatsku obradu podataka iz Zagreba
1996. Odličje Reda Danica hrvatske s likom Marka Marulića



Nagrada “NEVEN ŠEGVIĆ” za najuspješniji publicistički, kritički, znanstveno – istraživački i teorijski rad na području arhitekture i urbanizma u 2010. godini dodjeljena je dr. Tomislavu Premerlu za ukupni znanstveno-istraživački i publicistički rad na području arhitekture i urbanizma, (Recentno: urednik izdanja Hrvatska arhitektura u XX stoljeću, zbornik radova, Matica hrvatska)



Dr. sc. Tomislav Premerl

Nagrada UHA-e “Neven Šegvić” 2010. godine dodjeljuje se dr. sc. Tomislavu Premerlu za njegov sveukupni publicistički i znanstveno-istraživački rad te istaknuti doprinos arhitektonskoj struci s aspekta kritičkog i teorijskog promišljanja i sagledavanja. Generacije arhitekata o modernoj su hrvatskoj arhitekturi učili iz Premerlove rane i s vremenom antologijske knjige Hrvatska moderna arhitektura između dva rata – nova tradicija iz 1989. godine, ponovno izdane već 1990. godine, koja je pružila dragocjena znanja i uvide u to značajno razdoblje hrvatske arhitekture te tako postala gotovo nezaobilaznom polaznom točkom mnogim kasnijim istraživanjima hrvatske moderne tradicije. Od tada pa do recentno izdanog zbornika radova Hrvatska arhitektura u XX. stoljeću iz 2009. godine, kojemu je urednik izdanja i kojim se ponovno posvećuje preispitivanju i valorizaciji istaknutih pojava, pokreta i fenomena hrvatske arhitekture 20. stoljeća, Tomislav Premerl objavio je impresivni niz znanstvenih, teorijskih i kritičkih napisa, studija, eseja, članaka i knjiga, posvećenih raznim aspektima i razdobljima hrvatske arhitektonske baštine i likovne umjetnosti i kulture, kojima je, kao i svojom uredničkom, izložbenom i javnom aktivnošću, snažno obilježio i obogatio hrvatsku arhitektonsku i kulturnu scenu.




Nagrada ´BERNARDO BERNARDI´ za najuspješnije ostvarenje na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja dodijeljena je:

Nikoli Bašiću za Spomen obilježje kornatskim vatrogascima na otoku Kornatu



Stvarati u zaštićenom i gotovo netaknutom prirodnom krajoliku, kojeg je čovjek posljednji put dotaknuo davno da bi sebi prilagodio teren za preživljavanje, krajnje je osjetljiv i zahtjevan zadatak. Upravo to je bila zadaća arhitekta Bašića na otoku Kornatu, s dodatno odgovornim i plemenitim ciljem obilježavanja spomena na veliku tragediju hrvatskih vatrogasaca. Ovaj izuzetno kompleksan i dvostruko zahtjevan zadatak arhitekt Bašić provodi s iznimnom razinom autorskog promišljanja i nesvakidašnjeg senzibiliteta, koristeći kao gradbene elemente zatečene forme i artefakte krajolika. Preslagivanjem i preoblikovanjem terena zatečenim kontekstualnim elementima autor stvara djelo koje, premda u pojavnosti nenametljivo i gotovo sraslo s ambijentom, zrači izuzetnom energijom i snagom. U procesu njegove realizacije, rukovođeno promišljenom autorskom idejom, postignuto je upečatljivo zajedništvo arhitektonske misli, ožalošćenih obitelji stradalih vatrogasaca i cijele šire zajednice, što je rezultiralo dirljivim i dostojanstvenim spomen-obilježjem, od iznimnog značaja kako za samu arhitektonsku struku tako i za cjelokupnu hrvatsku javnost. Ujedno je ovim djelom, važnim u više aspekata i u više konteksta, naznačen produktivni smjer promišljanja ovakvih spomeničkih intervencija.


i

Lei Pelivan i Tomi Plejiću iz STUDIA UP te Ivani Franke i Silviu Vujičiću za Poslovnu zgradu sjedišta Spectator Grupe u Zagrebu.



Projekt preoblikovanja zgrade i uređenja njena interijera autori su preuzeli u trenutku otvaranja gradilišta. Njihov se kreativni izazov time pretvorio u nadilaženje ograničenja naslijeđenog projekta i preispitivanje postavljenih standarda u organizaciji i oblikovanju uredskih prostora. Zacrtane ciljeve autori ovdje vješto i spretno ostvaruju. Fasadni reljef bijelih radnih kapsula na crnoj pozadini pročelja dokida anonimnost generičkih poslovnih zgrada susjedstva. Sustav kapsula nastanjuju zaposlenici u uredima poluotvorenog tipa, što potiče drugačije načine korištenja i odvijanja poslovnog procesa. Unutar crnog tkiva zgrade nižu se začudni elementi: mehanički disk automatizirane garaže, hipertrofirani otirač ulazne rampe, bijela stubišna spirala, umjetnička instalacija kao pretprostor uprave tvrtke te konferencijska dvorana s beskonačno otvorenom kompozicijom konferencijskih stolova, što upućuje na izazov interakcije i igre. U zgradi su ostvareni zanimljivi kontrapunkti običnog i posebnog, crnog i bijelog, pristupačnog i ekskluzivnog. U sinergiji s razrađenim i ciljano usmjerenim umjetničkim intervencijama, ova realizacija predstavlja značajan koncepcijski pomak od uobičajenih pristupa u promišljanju i oblikovanju radnih prostora i poslovnih zgrada.




Nagradu “DRAGO GALIĆ” za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture u 2010. dobili su:

Marija Burmas i Ivo Lola Petrić za Višestambenu građevinu POS u Vrgorcu.



Projekt višestambene zgrade u Vrgorcu, u ovom za struku teškom vremenu, postiže visoki standard arhitektonske realizacije. Autori kroz projekt pokazuju visoki stupanj arhitektonske odgovornosti, kako prema investitoru i budućim korisnicima, tako i prema okolnom prostoru. Ne popuštajući pritiscima i teškoćama u procesu projektiranja i gradnje, čvrsto i argumentirano provode svoj koncept i realiziraju stambenu arhitekturu visoke kvalitete. Bez obzira na ograničena sredstva i situaciju u kojoj prostorni odnosi ne odgovaraju očekivanim ili željenim, autori reagiraju na projektantski promišljen način, smanjujući na najmanju mjeru negativna obilježja lokacije (ulica i plato autobusnog kolodvora s južne strane na visini prvog kata). Odabirom i razradom tipološke i komunikacijske sheme te tlocrtne dispozicije stanova ostvarena je volumenski razigrana ali odmjerena kompozicija koja se uklapa u zatečene prostorne odnose, istovremeno uspostavljajući nove. Odmjeren i nepretenciozan arhitektonski izraz i suzdržano oblikovanje primjereno stanovanju, koji odražavaju unutarnju strukturu zgrade, doprinose kvaliteti ostvarene arhitekture i unose suvremenu estetiku u zatečeni ambijent.




Godišnja nagrada ´VIKTOR KOVAČIĆ´ za najuspješnije arhitektonsko ostvarenje u 2010. dodijeljena je:

Igoru Franiću za Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu



S obzirom na svoju veličinu, namjenu i simbolički značaj, Muzej suvremene umjetnosti najznačajnija je recentna investicija u kulturi, bez obzira na moguće dvojbe oko pojedinih segmenata njene realizacije. Usprkos oblikovnim različitostima užeg urbanog konteksta, autor suvereno generira vlastiti urbanizam u horizontalnom i vertikalnom smjeru, uz afirmativni odnos prema širem kontekstu Novog Zagreba. Poštujući elemente zatečenog urbaniteta gradi sklop u kompozicijskom i organizacijskom odnosu triju osnovnih prostornih smjerova (x, y, z). Uvažavajući osnovni karakter namjene, organizacija je pritom provedena pomoću gotovo paradigmatskih arhitektonskih principa, poput slobodnog plana, “otvorenog presjeka” u oba smjera, kvalitetne vertikalne artikulacije centralnog dijela te na njega vezanih lateralnih prostora. Prodori svjetla organizirani su posredno, kroz međuprostore i atrije u vertikalnom i horizontalnom smjeru. Ovakav koncept već sada je pružio mogućnost prihvaćanja i drugih očekivanih i neočekivanih sadržaja, uz očekivanu jaču afirmaciju i korištenje vanjskih prostora i partera, čime se potvrđuje doprinos ovog djela kulturnom pulsu Novog Zagreba kao i cjelokupnom kulturnom životu grada. Naročito je za istaknuti dobar odnos između monumentalnosti zgrade i mjerila okolnog konteksta, njen potencijal prepoznatljivog urbanog znaka, kao i uspješne vizualne komunikacije s neposrednim kontekstom.


i


Mariu Perossi za Gradsku sportsku dvoranu u Novigradu.



Na rubnom dijelu mediteranskoga grada s posebnom pažnjom očuvanja vizura i poštovanjem prema minucioznom mjerilu, stvorena je arhitektura jasnog koncepta i, za današnje vrijeme, iznimne suzdržanosti u svojoj fizičkoj pojavnosti. Autor građevinu velikog mjerila raslojava u tri razine u skladu s kontekstom, upuštajući glavni sadržaj u teren i uvodeći kontinuiranu obodnu transparentnu ovojnicu koja omogućuje osvjetljenje i vizualnu komunikaciju kao i snažno prožimanje unutarnjeg i vanjskog prostora. Primarni sadržaj nadopunjuje igralištem na krovu, poput lebdeće platforme za sportska i moguća druga događanja, koja se stapa s krajolikom i otvara vizuru prema silueti stare jezgre i mora. Dosljedno proveden koncept nenametljive prisutnosti, sofisticirane konstrukcije i izuzetno pročišćenog i decentnog oblikovanja doprinos je ne samo u projektiranju sportskih građevina, već i u promišljanju arhitekture s naglašenim senzibilitetom prema okolišu.



Ostvarenja iz 2010. godine valorizirao je Stručni savjet Udruženja hrvatskih arhitekata u sastavu; voditeljica Vanja Ilić d.i.a. (Zagreb), Dario Gabrić d.i.a. (Split), Miroslav Geng d.i.a. (Zagreb), Petar Mišković d.i.a. (Zagreb), Silvije Novak d.i.a. (Zagreb), Karin Šerman d.i.a. (Zagreb), Andrej Uchytil d.i.a. (Zagreb).