Autorica koncepta knjige i urednica je izv. prof. dr.  sc. Borka Bobovec, upraviteljica Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU koja u predgovoru navodi da „monografija obuhvaća 43 eseja, teksta ili možemo jednostavno reći – portreta hrvatskih arhitekata, i s njima povezanih umjetnika i povjesničara umjetnosti koji su svoj kreativni opus ugradili u ambijente i oblike koje znamo i koje živimo.“

 

U knjizi se donose imaginarna pisma (epistole) koja je akademik Andrija Mutnjaković „uputio“ Jurju Dalmatincu, papi Ivanu Pavlu II., Frani Petrisu, papi Sikstu V., Franu Vranjaninu i Lucijanu Vranjaninu, zatim slijede eseji o arhitektima Miroslavu Begoviću, Bogdanu Bogdanoviću, Korneliju Budinichu, Srebrenki Gvozdanović Sekulić, Dragi Ibleru, Viktoru Kovačiću, Borisu Magašu, Andri Mohorovičiću, Jurju Neidhardtu, Josipu Pičmanu, Friedrichu von Schmidtu, Vladimiru Turini, Ivanu Vitiću i Anti Vulinu te kraći tekstovi (skice) o dvadesetak umjetnika, među kojima su Nikola Bašić, Bernardo Bernardi, Zlatko Bourek, Branko Kincl, Velimir Neidhardt, Budimir Pervan, Jože Plečnik, Jerko Rošin, Aleksandar Srnec, Šime Vulas i Ernest Weissmann. Riječ je o tekstovima Andrije Mutnjakovića nastalima u razdoblju od 1956. do 2021. „Forma u kojoj piše razlikuje se, imamo imaginarna pisma kojima se obraća nekim davnim pronositeljima hrvatske kulture i baštinjenih urbanih vrijednosti, esejima opisuje suvremenike, prodirući duboko u njihovu srž stvaralaštva i prenoseći čitatelju na jednostavan način značaj i bit svakog od njih. I na kraju tu su i skice, krokiji koji donose kratki bljesak nekog susreta, međusobnog odnosa, rada, stvaranja. Knjiga je na jednom mjestu sakuplja i daje suvremenoj stručnoj i svekolikoj javnosti osvrte na bitne stvaralačke karakteristike opusa odabranih hrvatskih arhitekata, ostvarenih u razdoblju od 15. do 21. stoljeća, a oni na taj način ponovno postaju dostupni javnosti kako bi mogla biti upoznata s njihovim životnim i kreativnim doprinosom razvoju hrvatske arhitekture, na jedan sasvim osoban način“, navodi se u predgovoru Borke Bobovec koja ističe da se o opusu akademika Andrije Mutnjakovića može govoriti na različite načine: kroz analizu i prezentaciju njegovih arhitektonskih i urbanističkih projekata, prolazeći kroz teoretske rasprave koje sustavno piše i objavljuje, kao i kroz tekstove koji ga na domaćoj sceni obilježavaju kao jednog od najznačajnijih povjesničara arhitekture, ne samo ovih prostora, već i šire.

 

„Određeni broj tekstova danas više nije jednostavno naći, a neki su posve osobni i nisu objavljivani do sada. Sakupljeni su i prezentirani u izvornom obliku, onako kako su pisani u određenom vremenu, bez dodavanja, uljepšavanja, pa i lektoriranja. Govore jezikom koji je bio dio vremena, dio konteksta. Do sada se njegovi tekstovi nisu određivali i kao eseji, što doista i jesu, ali pisani u okviru svih do sada navedenih oblika pisane riječi.“, navodi se u predgovoru Borke Bobovec.

 

Akademik Andrija Mutnjaković, arhitekt i teoretičar arhitekture, rođen je u Osijeku 29. studenog 1929. Diplomirao je 1954. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu te se od 1957. do 1960. školovao na Državnoj majstorskoj radionici za arhitekturu  Drage Iblera. Redoviti član HAZU je od 2004., a od 2011. voditelj je Hrvatskog muzeja arhitekture. Bavi se projektiranjem, teorijskim i povijesnim istraživanjima, te scenografijom i filmom. Među realiziranim građevinama ističu se Narodna i sveučilišna knjižnica Kosova u Prištini (1971.–1982.) te Kazalište Trešnja (1964.–1999.) i Gimnazija Lucijana Vranjanina u Zagrebu (1990.). U projektima primjenjuje rezultate teorijskih istraživanja utjecaja bioničkih znanosti na arhitekturu, kao i utjecaja kinetičkih čimbenika na oblikovanje građevina i gradova. Objavio je više knjiga s područja arhitekture (Endemska arhitektura, 1987; Tercijarni grad, 1988) i povijesti arhitekture (Ranorenesansni grad, 1991; Sretan grad, 1993; Arhitekt Lucijan Vranjanin, 2003; Arhitektonika pape Siksta V., 2010.;  Arhitektonika Jurja Dalmatinca, 2016., te Imperator Diocletianus Dalmata: veliki rimski graditelj, 2020.).