07/05/2007

*MIKROPOLITIKE*

organizator: [BLOK] – Lokalna baza za osvježavanje kulture
u suradnji s Kulturom promjene SC-a

ponedjeljak, 07.05.2007. u 19:00
MM centar, Savska 25


atelier d’architecture autogérée / atelje samoupravljačke arhitekture – aaa
predavanje, projekcija, diskusija...


Kolektivna platforma atelier d’architecture autogérée (Atelje samoupravljačke arhitekture) – aaa – provodi akcije i istraživanja urbanih mutacija i kulturalno, društveno i politički nastalih praksi u suvremenom gradu. Interdisciplinarnu mrežu osnovali su 2001. godine u Parizu arhitekti, umjetnici, studenti, istraživači, nezaposleni, aktivisti i stanovnici. Otada razvijaju urbane taktike uz stanovite mikro-procese kako bi otvorili napukline unutar standardiziranih urbanih konteksta koje reguliraju privatni ekonomski interesi ili centralističke politike. Ovakve politike su nezdružive s globalnim, neformalnim i multikulturalnim mobilnostima koje karakteriziraju današnju metropolu.
aaa potiče ponovno prisvajanje napuštenih prostora i stvaranje novih oblika urbaniteta od strane lokalnih stanovnika reverzibilnim dizajnom i življenim svakodnevnim praksama koje koriste njihove vještine i znanja. Opirući se rastućoj kontroli urbanog konteksta, ovi prostoru čuvaju potencijal dostupnosti i eksperimentiranja. Njihov pristup ne uključuje samo kritičku analizu, već i proces proizvodnje i djelovanja pomoću dijeljenih kompetencija i suradnji. Polazeći od pozicije stanovnikč/korisnikč kao političkog stanja suradnički razvijaju alate za re-teritorijalizaciju njihovih susjedskih prostora te za ovlaštenje njihovih odluka i akcija u gradu. Ovi alati između ostaloga uključuju translokalne mreže, katalizatorske procese, nomadsku arhitekturu, samoupravljane prostore i platforme za kulturnu produkciju.
«Samoupravljačka arhitektura» potiče stvaranje skupova i mreža pojedinaca, želja i različitih načina stvaranja. Radi se o relacijskoj praksi koja nije uvijek konsenzualna, već povremeno i konfliktna, a uloga arhitekta sastoji se u tome da locira sukobe i prati subjektivne produkcije. Takva arhitektura ne pristaje liberalnoj praksi, ali traži nove oblike udruživanja i suradnji koji se temelje na razmjeni i uzajamnosti. Arhitektura kakvu predlaže aaa istodobno je i politička i poetična jer nada sve teži «stvaranju veza među svjetovima».

www.urbantactics.org


PROJEKTI:

TRANSITION WORKSHOP – istraživački projekt koji je ciljao stvoriti privremenu infrastrukturu za urbanu participaciju i promociju lokalnih vještina pomoću profesionalnih i civilnih mreža u malom post-industrijskom gradu u Rumunjskoj. Konkretni rezultati procesa bili su stvaranje web stranica kao komunikacijskog alata za grad na globalnoj razini te izgradnja lokalnog informacijskog centra kao fizičkog alata koji omogućuje razmjenu i komunikaciju na lokalnoj razini. Radionica je održana u Brezoi, Rumunjska, 2001. - 2002, a uključivala je studente sa Sveučilišta u Sheffieldu i članove platforme aaa.

CUISINE URBAINE – projekt se sastoji u participativnoj koncepciji, izgradnji i korištenju mobilne urbane kuhinje. Kuhinjski uređaj služi kao urbani aktivator i katalizator susreta, razmjena, akcija, dijaloga i dijeljenog prostora i privremenosti u različitim urbanim kontekstima. Prva urbana kuhinja realizirana je na ECObox u Parizu, a druga u okviru 3. berlinskog bijenala, u KW Institute for Contemporary Art, Sprachenatelier i na turskoj tržnici u Kreuzbergu u Berlinu u razdoblju od rujna 2003. do travnja 2004.

CONSTRUCTION WORKSHOP WITH THE REFDAF WOMEN FOR THE CITA‰ DES FEMMES PROJECT IN KEUR MASSAR – radionica je dijelom dugoročnog istraživanja koje prati projekt samo-izgradnje stanovanja u organizaciji Refdaf-a (Réseau des femmes pour un développement durable en Afrique = Ženska mreža za održivi razvoj u Africi). Radionicu su vodili studenti Sveučilišta u Sheffieldu i članovi platforme aaa sa ženama iz Refdafa, a eksperimentiralo se s tehnikama i vještinama izgradnje budućih kuća u Cité de femmes. Održala se u Dakaru, Senegal, studeni – prosinac 2004.

THE MOBILE GEOGRAPHIES OF SAVOIRS-FAIRE – projektom se istraživalo kreativne prakse i prostornosti imigrantske populacije četvrti La Chapelle u Parizu; dijelom je suradničkog europskog projekta Egnatia koji je pokrenuo Stalker-ON sa aaa i Oxymorone, a koji promovira kulturalnu raznolikost i interkulturni dijalog s migrantima i manjinskim grupama. Odvijao se između Rima, Pariza i Atene 2004. – 2005.

MECHANICS OF FLUIDS – radionica in-progress koja stanovnicima Belfasta nudi materijale za savjetovanje, rasprave i izgradnju na temu vode. Masovna javna reakcija protiv privatizacije vode predstavlja jednu od prvih civilnih diskusija koja je ujedinila opozicijske stranke i podijeljene zajednice u Sjevernoj Irskoj. aaa je prisutnost vode u tekućim političkim debatama dovela u vezu s pojavom aktivne materijalnosti, društvenosti i semiotike koje bi mogle potaknuti osvježavajuće dinamike u lokalnom i translokalnom kontekstu. Radionica se održala u Belfastu u srpnju i kolovozu 2005. kao dio projekta Urban Clearance.

ECO-URBAN NETWORK / ECOBOX – serija samoupravljačkih projekata u sjevernoj pariškoj četvrti La Chapelle koji potiču stanovnike da prisvoje i kritički transformiraju privremeno zloupotrebljavane ili slabo korištene prostore. Ova strategija u tijeku pokrenuta 2001. godine afirmira fleksibilno i reverzibilno korištenje prostora i teži sačuvati urbanu ´bio-raznolikost´ ohrabrujući su-postojanje širokog broja životnih stilova i življenih praksi. Proces je započeo uređenjem privremenog vrta izgrađenog od recikliranog materijala i nazvanog ECObox. Vrt je prerastao u platformu za urbanu kritiku i kreativnost, koju vode članovi aaa, stanovnici i vanjski suradnici, a koja katalizira aktivnosti na lokalnoj i trans-lokalnoj razini.

A MAGAZINE FOR EVERYDAY URBANISM – tijekom participativne radionice u Bremenu, sjeverna Njemačka, 12 ‘nezaposlenih´ ljudi javilo se na oglas koji je nudio posao uređivanja i izdavanja samo-organiziranog magazina kritičkog urbanizma. Projekt je kritizirao ‘zaposlenje i ‘kreativnost´ kako ih se poima u neoliberalnom konceptu ´kreativnog grada´. Radionica se održala u okviru izložbe «A Luky Strike : Kunst Findet Stadt» u organizaciji Gesellschaft für Aktuelle Kunst GAK-Bremen, tijekom rujna i listopada 2005.


FILM
Au rez-de-chaussée de la ville, 34´ / Jan Ralske and aaa, 2005.

Film je montaža vizualnih i zvučnih materijala izabranih iz arhive ECObox-a, koje su od 2001. snimili: Constantin Petcou, Doina Petrescu, Denis Favret, Béatrice Rettig, Giada Mangiameli, John Sampson, Jérôme Ayasse, Jean-Baptiste Bayle, Giovanni Piovene, Leila Gharbi, Marina Galimberti i grupa djece (Dramé Zeinabou, Fatima Zeinabou, Nimaga Zeinabou, Habibetou, Fatima, Fodié).

U travnju 2005, četiri godine nakon početka društvenog i urbanog eksperimenta ECObox, nekoliko stotina ljudi (stanovnici, umjetnici, arhitekti, istraživači, aktivisti, studenti, djeca, nezaposleni radnici, imigranti, političari, umirovljenici, filmski autori, pejzažni dizajneri...) aktivno je sudjelovalo u translokalnim kulturnim akcijama, radionicama znanja i iskustva, mrežama solidarnosti te u lokalnim i internacionalnim projektima. Grad Pariz upravo sprema renovaciju Halle Pajol, mjesta događanja projekta ECObox. Usprkos lokalnom i internacionalnom priznanju projektu i njegovom političkom opredjeljenju, strogo administrativno posredovanje procesa renovacije dovelo je do niza odluka koje nastoje onesposobiti Ecobox i njegovu ljudsku infrastrukturu.


Constantin Petcou, Doina Petrescu: U prizemlju grada

ECObox je inicijativa koja stanovnicama četvrti La Chapelle predlaže da opsjednu zapušteni prostor i transformiraju ga u praticipativni vrt i mjesto susreta i diskusija. Praksa aaa ispituje i provocira «raspolaganje» gradom pomoću «urbanih taktika» koje teže međuprostornom stanju i privremenosti. Riječ je o prostornoj proizvodnji odozdo, o re-dinamizaciji prostora i kolektivnih upotreba urbanih mikro-dispozitiva proizašlih iz spontanih dinamika i svakodnevnih praksi. ECObox je platforma urbane proizvodnje raznorodnošću praksi koje presijecaju znanja i vještine stanovnika, arhitekata, istraživača i umjetnika. On je «heterotopijska» radionica u kojoj se grad proizvodi u realnom vremenu, eksperimentalnim međusobnim prožimanjem specijalističkoga znanja i općeg znanja koje je proizašlo iz iskustva; radionica u «prizemlju grada» u koju bilo koji stanovnik može stupiti i ostalima predložiti kulturni, društveni ili politički projekt.
(...)

Ponovno prisvojiti «suvremeni grad»
Od 1990-ih kritičke rasprave u području arhitekture i urbanizma počele su uvažavati dinamike, mutacije i konflikte svih vrsta s kojima se suočava suvremeni grad. Ista sintagma «suvremeni grad» počela se tada koristiti za označavanje grada drugačijeg od «modernog grada», uzburkanog i fragmentiranog njegovim vkastitim autonomnim procesima. Ove su se debate nedavno priključile diskusijama u području suvremene umjetnosti o procesima društvenog i prostornog ´razbijanja´ «globalnoga» grada: transformaciji urbanih prostora ilegalnim osvajanjima, privatizaciji javnog prostora i ograđenim urbanim zajednicama (gated communities), artificijalizaciji urbane sredine i problemima okoliša, društvenim i ekonomskim lomovima koji su utjecali na populacijsku mobilnost, protestnim pokretima i urbanim akcijama. Ove su diskusije propitivale i ulogu umjetnika u stvaranju «alternativnog grada», a koja pronalazi, intenzivira i na kritički način uspostavlja nove oblike ponovnog prisvajanja suvremenog grada. Paralelno, arhitekti govore o nužnosti obnavljanja osjećaja za zajednički teritorij grada, o tome kako odsada javnu domenu valja razmatrati kao «društveno-političku ekologiju». Dakle, jedna od zadaća arhitekture bila bi pribaviti alate za takvu «društveno-političku ekologiju» suvremenoga grada. Međutim, sve je jasnije da se to ne može učiniti bez inicijative i neposredne participacije lokalne populacije. Ako teorijske rasprave i jesu zaista uznapredovale u tom smislu, praksa je tek na njihovim počecima. Iz te činjenice, prije nego li iz odnosa unutar arhitektonske struke, praksa platforme aaa smješta se u kritički kontinuitet onih sponatnih postupaka koje su 1980-ih proizvele različite grupe i populacije koje su tražile drugačije načine života i drugačije gradske politike, poput različitih formi skvotova u Njemačkoj, Nizozemskoj i diljem Europe, intervencionističkih zahtijeva i urbanih akcija u SAD-u i Engleskoj, društvenih centara u Italiji, ali i društevnih eksperimenata (KraftWerk u Zürichu) i građanskih inicijativa poput narodnih ateljea u Francuskoj ili, recentnije, praksi aktivista taktičkih medija poput alata za urbano samoorganiziranje.
(...)

Međuprostorni teritoriji, raspoloživosti
Općenito uzevši aaa se smješta «u sredinu», kako kaže Deleuze, to jest u dinamičku, transverzalnu poziciju, unutar procesa izrade koji se temelji na višestrukoj participaciji: stanovnika i korisnika, stručnjaka i umjetnika, politika, institucija. Intersticije (međuprostore) u širem smislu ustanovili su poput područja akcije: intersticije praksi, korištenja, mentaliteta, ali i prostorne intersticije grada: neobrađena zemljišta, napuštene prostore, zone urbanog zaborava.
Urbani intersticiji reprezentiraju na neki način ono što se još opire politikama zemljišnog planiranja: oni su metonimija svega što u jednoj metropoli nije osvojeno. To je zaliha «raspoloživosti» jednoga grada, a njihova se glavna kvaliteta sastoji naročito u njihovom otporu homogenizaciji i konačnom prisvajanju. Smješteni nasuprot prostorima fiksiranim funkcijama i vlasničkim oblicima modernoga grada, neobrađena, divlja i napuštena urbana zemljišta čuvaju upravo «ono nejasno», neodređeno, neopredijeljeno, otvoreno u gradu.
Četvrt La Chapelle je zbog svoje povijesti i svoje zemljopisne pozicije – «urbani otok» izoliran među velikim željezničkim područjima Sjevernog i Istočnog kolodvora (Gare de Nord i Gare de l´Est) – sačuvala značajan broj napuštene industrije i neobrađenih zemljišta u iščekivanju budućih operacija nekretninama. Administrativne procedure i uobičajeni urbanizam nisu zbog njihova privremenog i nesigurnog statusa «vrednovali» ova zemljišta.Otuda i pretpostavka da im se dodijeli određeni «status», de facto kao privremenih, fleksibilnih kolektivnih prostora, dozvolivši intervenciju uz minimum uređivanja: aaa ih naziva neobrađena urbana zemljišta, da bi naglasili kako su njihovi atributi - nejasno, neodređeno, nesigurno – istodobno i njihove urbane kvalitete. Oni bi tako trebali funkcionirati po principu samoupravljanja i privremene, fleksibilne, reverzibilne «programacije».

Infrastrukture i uređenja
Praksa aaa ispituje i provocira «raspoloživost» grada pomoću «urbanih taktika» koje teže upravo međuprostornom stanju predlažući nove tipove urbanih dispozitiva proizašle iz spontanih dinamika i svakodnevnih praksi, a koje dopuštaju permanentno ponovno pronalaženje društvenog i političkog prostora grada [Termin «taktike» posudili su od Michel de Ceretaua koji ga koristi kako bi opisao svakodnevne prakse, umijeća, lukavstva i načine djelovanja pomoću kojih se «običan čovjek» opire «konzumentskom društvu». Urbane taktike tako su alati propitivanja i djelovanja u različitim tipovima intervencija: trans-lokalnim mrežama, privremenom i fleksibilnom gospodarenju, nomadskoj arhitekturi, tranzicijskoj dinamici, kolektivnim samoupravljanim prostorima, translokalnoj kulturnoj proizvodnji. One oblikuju privremene urbane prostore, mjesta koja dopuštaju eksperimentiranje novim kulturnim oblicima i društvenošću.].
Ekonomija «privremenih međuprostora» stvara novu projektnu paradigmu koja se očituje privremenim gospodarenjem, nomadskim dispozitivima i urbanim mikro-dinamikama. «Priveremeno» tako postaje temeljni princip; privremeno stanje može rasteretiti strukturu projekta, olako savladati zabrane te tako neki projekt učiniti otvorenijim, kreativnijim, više utopijskim.
(...) Projekt ECObox postao je platforma učenja i proizvodnje heterogenošću praksi [Guattari definira heterogenost kao «stalni proces re-singularizacije. Heterogenost je izraz želje, postajanja koje je uvijek u procesu preinake, transformacije i modifikacije u odnosu sa svojom okolinom. Ako se država predstavlja homogenizacijom (makro-političkim konsenzusom), uvijek je u gubitku nasuprot heterogenim formacijama čija jedinstvenost ne može biti predstavljena (mikro-politička rasprava)».]. Radi se i o stvaranju okruženja u kojem se oblici individualnog znanja mogu razvijati zajedno s vrlo organiziranim oblicima kolektivnog znanja i u kojem različita specijalistička znanja mogu presijecati opće vještine. Ovaj participaticni pristup daje stanovnicima glavnu ulogu u procesu projekta koji vodi samoroganizirani tim. Oni tako mogu neposredno eksperimentirati svojim željama, identificirati svoje prioritete, izraditi svoje vlastite prijedloge popraćeni informacijama, tehničkim znanjima i reprezentacijskim alatima.
Za razliku od određenih alternativnih kulturnih praksi aaa koristi «legalne» procedure okupacije, gospodarenja i upravljanja prostorom, kako bi mogli uključiti dugoročnije procese, koji se ne temelje samo na jednostranim pozicijama, prijeporima i sukobljavanjima, već na suradnji i sporijim procesima. Jako je teško stvoriti suradnje, one su uvijek najkrhkije u društveno nestabilnoj sredini i društvu koje favorizira individualne uspjehe. Prvo pitanje koje proizlazi iz kolektivnog projekta uvijek je: kako proizvoditi zajedničko uza sve individualne pokušaje prisvajanja, a posve poštujući jedinstvenost svakog sudionika?
Snaga želje sudionika osnovna je dinamika u projektu u kojem se radi o aktivnom proizvođenju prostora. Takvoj je arhitekturi upotreba važnija od forme, to je arhitektura koja ne prebiva u zgradama, ogradama i zidovima, već radije u uređenjima, dispoztivima stvaranja rapsoloživosti, mašinama cirkulacije želja... arhitektura «želećih mašima» (Guattari). Ovakva arhitektura proizvodi iskustva, pokreće društvenost sjećanja i imaginacije. Njeni se dispozitivi oslanjaju na jednostavne, inkluzivne, transkulturalne, trans-generacijske geste stvarajući nove prakse koje ponovo pronalaze društvenost te predlažu upotrebu i načine stanovanja i transformacije grada pomoću nomadskih samo-organizacija.

Mikro-politike
Stanovnici su u ECOboxu našli prostor slobode u kojem mogu razvijati svoje inicijative, eksperimentirajući nove upotrebe na sebi samima: interkulturalnost, kolektivno samoupravljanje, politička kritika, operacije izgradnje i gospodarenja, participacija, reciklažni ateljei. Sudjelujući u izradi i upravljanju projektom a zatim preuzimajući inicijativu, korisnici vrta postupno su promijenili poziciju: postali su aktivni subjekti u projektu, subjekti transformacije. Riječ je tako o participaciji koja ne upućuje samo na procese u projektu, već i na «procese subjektivacije» (Deleuze i Guattari). (...)
Jedno od pitanja jest kako integrirati ove momente nepokorene spontanosti u kolektivnom projektu. Nicolas-Le Strat govori o «mikrologiji» ECOboxa, o dvostrukoj logici «intenzifikacije» i «otvaranja» jer tu je i pitanje razine kada se govori o «spontanim i buntovnim» praksama utemeljenima na subjektivnim željama. Cirkulacija želje proizvodi se na «molekularnoj» razini. Guattari govori i o «mikro-politikama želje» i o mikropolitičkoj razini institucionalnog eksperimenta koji subjektima dopušta da postanu želeći subjekti u društvenom polju. [U uvjetima zapadnog kapitalističkog društva koje, po svojoj prirodi, pokušava stvoriti i nametnuti «modele želje», Guattari predlaže «opću mikropolitičku borbu, na način koji intenzivnim mnoštvima dopušta da se oslobode tiranije značenjskog nad-kodiranja. Ono što je, dakle, u pitanju jest poziv na igru mnoštva izraza-eksperimenata, F. Guattari, La Révolution Moléculaire, 1977]
Ovo «oslobađanje energija želje» događa se kroz «funkciju kolektivnog uređenja društvenog koje ne namjerava ljude uvesti u unaprijed utvrđene okvire. Upravo se u ovom stanju mogu poštivati singularnosti želje». (...) ECObox cilja urediti kolektivnu ekonomiju «želje za stvaranjem grada» koja istodobno može singularizirati želje stanovnika i dopustiti im da relativiziraju model želje nametnut od strane institucija i medija. To je bila mogućnost za djelovanje u dubini mikropolitičke, dugo pripremane molekularnosti koja stvara veze, ne zaobilazi svoje strahove i nepoverenja, pristupa sukobima i proturječnostima sa svakom mogućnošću...

Svačija arhitektura
(...) ECObox je kolektivno iskustvo onoga što bi bilo arhitektura za svakoga: arhitektura koju izgrađuju «želeće singularnosti», gotovo nevidljive, čija inventivnost i odvažnost počiva upravo na heterogenosti praksi, na skromnosti korištenih sredstava i odabranih rješenja te na «radikalnom» demokratskom pravu na grad.
(...) ECObox je istovremeno želio biti stvarni «vrt» i metafora određenog prostornog stanja «sretnog i univerzalnog», koje se veže uz neposredni pristup i dostupno prakticiranje grada: «mjesto mogućeg života», kako kaže de Certeau, mjesta odakle «moguće» upravo crpi svoj elan. To je heterotopijska radionica, u kojoj se znanje o gradu proizvodi u realnom vremenu, eksperimentalnim međusobnim prožimanjem specijalističkoga i općega znanja. Radionica «u prizemlju grada» u kojoj bilo koji stanovnik može pristupiti i ostalima predložiti kulturni, društveni ili politički projekt. (...)
(izbor iz članka objavljenog u časopisu za politiku, umjetnost i filozofiju Multitudes u travnju 2006).


projekt podržali:
Ministarstvo kulture RH
Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva
InZagreb