Izložba
Prošlogodišnja dobitnica T-HT nagrade Božica Dea Matasić izlaže u Nici
Autor/izvor: DAZ 28/02/2012
Prošlog petka u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti otvorena ja izložba T-HT nagrade za koju je odbarano 40 konkurentnih radova. U narednim tjednima dodijelit će se tri nagrade dok će publika birati rad za četvrtu nagradu. Na prošlogodišnjoj izložbi publika je odabrala instalciju Panacea Božice Dee Matasić za četvrtu nagradu, a ovih dana Božica taj rad izlaže u Muzeju MAMAC u Nici.
Izložba Božice Matasić otvorena je 10.02.2012. u Muzeju suvremene umjetnosti (MAMAC) u Nici i ostaje otvorena do 25.03., a upravo do tog datuma možete pogledati i izložbu T-HT nagrade u zagrebačkom MSU-u o kojoj smo pisali ovdje.
Božica Dea Matasić rođena je 1970. godine u Zagrebu gdje je i diplomirala na Likovnoj akademiji 1996. specijalizirajući se za skulpture i kiparstvo. Od 1998. do 2003. radila je kao kustos galerije Studentskog centra gdje je organizirala više od stotinu izložba, performansa i multimedijalnih događaja, a rad u SC-u nastavila je kroz organizaciju radionica vizualnih umjestnosti za studente zagrebačkog Sveučilišta. Od 2006. predaje kiparstvo na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. U respektabilnom životopisu, osim T-HT nagrade publike 2011. godine, nalazi se i nagrada na devetom Trijenalu hrvatske skulpture.
Više o djelima Božice Dee Matasić saznajte na njenom službenom webu.
U nastavku pročitajte što o ovoj zanimljivoj instalaciji izloženoj u Nici kaže njena autorica (vecernji.hr):
Panacea je riječ iz starogrčkog i u prijevodu bi to bio lijek za sve bolesti. Sam oblik skulpture podsjeća na pilule koje ljudi danas gutaju u pokušaju da na brzinu riješe svoje probleme ili zadrže mladost. Ona stoga ironizira i propituje ljudsku potrebu za brzim rješenjima, ali istodobno djeluje terapeutski. Ona kod ljudi oslobađa infantilni moment u kojem se oni igraju i opuste.
Panacea je interaktivna ambijentalna skulptura koju je hrvatska publika imala priliku vidjeti na izložbi u MSU. No, ondje je bila sastavljena od pet objekata, a u Nicu ide njih dvanaest. Publika je odlično reagirala na te skulpture. Štoviše, Panacea je osvojila nagradu publike na THT-ovu natječaju. Ljudi su se doslovno satima igrali s njom. Gledala sam čovjeka koji si je zaista dao truda da otkrije kako “ona radi”. Ljuljao ju je, tražio niti koje bi sa stropa držale skulpturu, da bi na kraju prislanjao uz nju svoje ključeve, jer je očito zaključio da je negdje u dnu skulpture magnet koji je vraća u prvobitan položaj. Naravno, magneta nema. Fotografije instalacije ne otkrivaju taj kinetički element koji je najvažniji i koji stvara tu začudnost. Prvo što čovjek uoči je forma koja sama po sebi ne bi trebala stajati uspravno, a igra i čudo počinju kada je gurnete i zaljuljate, jer ona se uvijek vraća u prvobitan položaj. Čak i u ovo doba tehnoloških rješenja ljudi su zatečeni i to ih potiče na interakciju s mojim radom.
Bilo je jako komplicirano sve to tehnički složiti i realizirati, jer riječ je o skulpturama napravljenim od poliesterske smole tretiranih autolakom kako bi imali izdržljivost elementa karoserije svakog automobila, a u njima je olovni uteg koji im daje to nisko težište. Referiraju se na tri osnovna izvora: američke roly-poly lutke koje su se pojavile na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće; japanske lutke Daruma, koje se u toj zemlji daruju za sreću i značajne su za japansku tradiciju te nose kompleksnu simboliku (upornost, postojanost, izdržljivost, ili: koliko vas puta život baci na pod, toliko puta trebate ustati). Zadnja referentna točka bile bi lutke Bobo koje su poslužile u jednom eksperimentu koji je dokazao da djeca kopiraju postupke odraslih.