Najveći od navedenih razvojnih projekata na obali svakako je plan BR. Njegovi tvorci su istarski župan Ivan Jakovčić i sadašnji ministar turizmaVeljko Ostojić. Za potrebe ovog projekta osnovana je firma istog naziva u 67 postotnom vlasništvu države i 33 postotnom vlasništvu županije. Projekt obuhvaća golemu površinu jugozapadne obale Istre, uključujući grad Pulu, a teritorij kojim operira su mahom bivša vojna područja koja su prešla u vlasništvo države ili gradova. Misija ovog projekta, kojeg kao razvojnu strategiju prihvaćaju sve vlade od 2000. godine naovamo, prema riječima njegovih tvoraca, jest kreiranje dohotka i radnih mjesta bez prodaje zemljišta. Međutim, u gotovo svih deset godina postojanja firme i svim sredstvima potrošenim na njeno poslovanje unatoč, ne samo da nije otvoreno ni jedno radno mjesto, nego nije izrađena ni nužna prostorno planska dokumentacija (poput opisa lokacije, analize postojeće dokumentacije, opisa postojećeg korištenja, opremljenosti prometnom i komunalnom infrastrukturom, valorizacije graditeljskog naslijeđa i krajobraza), a – prema riječima predsjednika UHA-e Hrvoja Hrabaka – jedina dokumentacija koju ovaj projekt posjeduje čine: "nastrani programski pokazatelji koji lokacije, koje mogu značiti blagotvornu rezervu za održivi razvoj turizma i drugih djelatnosti primjerenog opsega, u svrhu kratkoročne političke promocije pretvaraju u poligon za visokobudžetne resorte koji ne mogu imati zatvoren čak ni poslovni plan, da o urbanoj diskrepanciji i isključenosti i ne raspravljamo". Sve što imamo je, zapravo, marketing koji orkestrira državni aparat (u interesu privatnog kapitala), obećanje reda i naređenje sreće koju će gradu poput Pule, u kojem život postaje sve skuplji te kronično nedostaje posla i stanova, donijeti ovi razvojni planovi.  

Unatoč svemu, u ponovno izmijenjenom sastavu vladinog povjerenstva za plan Brijuni Rivijera sjede najnoviji premijer, njegov potpredsjednik kao i ministri graditeljstva i mora – dakle još jedan sastav vlade spreman ovaj "paket" teritorija ponuditi tržištu. U jesen 2011. objavljen je natječaj za tri lokacije u sjevernom dijelu pulske luke, da bi nova vlast natječaj za dvije, Pinetu i Hidrobazu, odgodila, a 16. siječnja 2012. otvorila ponude za treću, Sv. Katarina-Monumenti, na osnovu natječaja koji ne pretpostavlja ništa drugo do prodaju bivših vojnih područja na 66 godina bez stvarnog programa i ograničenja ulagačima poput Danka Končara (koji je, prema ocjeni povjerenstva, dostavio jedinu potpuno valjanu prijavu na ovaj natječaj), kojeg smo kao ponuđača već mogli susresti u propalom natječaju za privatizaciju brodogradilišta. Nastupio je još jedan period u dugotrajnoj utakmici odgađanja, fikcija u kojoj resursi postaju tek jamac kreditima, tj. ulog u špekulativnom poslovanju za daljnje generiranje profita o kojem najjasnije govori slučaj Srđa gdje su, prema riječima Đure Capora: "Zemljište koje su jeftino kupovali na Srđu, založili kod banaka i taj novac koristili za daljnju kupovinu zemljišta i financiranje projekta".


"Stvoriti uvjete za provedbu i upravljanje Brijunskom rivijerom kao cjelovitim turističkim resortom", slogan sa stranice Brijunirivijera.hr

Odgađanje realizacije postalo je opće mjesto u istarskoj svakodnevici i malo tko još vjeruje da će se ovaj megalomanski projekt uistinu i ostvariti, ali i vrijeme počeka ima svoju visoku cijenu. Za početak riječ je o stagnaciji najvećeg istarskog grada čija je polovina obale efektivno pod ključem, a stvarne potrebe na terenu blokirane obećanjem budućeg razvoja. U ime ove fikcije visokog turizma raspravlja se i o premještanju (ili pak prodaji) uspješnog brodogradilišta Uljanik, a pokušaj proizvodnje na samim bivšim vojnim područjima nedozvoljen je i gurnut u ilegalu, dok se rasprodaja zemljišta potpuno neutemeljeno povezuje sa otvaranjem novih radnih mjesta. Potom u sustavnom zastrašivanju svih koji se ovom projektu protive ili pak surađuju s takvima – prvo putem propagandnog aparata koji ovakvu strategiju zagovara kao jedinu moguću a njene protivnike proziva za opstrukciju napretka, zatim otvorenim prijetnjama, pa i dijeljenjem otkaza svima koji unutar medijskog prostora, u koji spadaju i fasade grada, pokušaju govoriti o nelogičnostima ovakvog plana (kao u slučaju otpuštenog novinara Glasa Istre, Zorana Angeleskog). Tako, dok se političke elite nadmudruju tko će prvi uručiti plaketu lažnog prosperiteta, ili pak teritorijem osigurati zalog na tržištu kredita, građani bivaju lišeni kako učešća u planiranju, tako i sadašnjeg te budućeg korištenja ovako izmijenjenog prostora sa samo tri do četiri po planu označena koridora za pristup obali koja čeka svog kupca. Jedini gori scenarij od ovog statusa quo bila bi upravo provedba ovog megalomanskog plana isključenja koje trenutni ministar turizma, Veljko Ostojić, u izjavi iz 2003. nesvjesno sasvim precizno definira riječima: "nema zatvorenih resorta, pitanje je samo može li si netko nešto priuštiti ili ne".

Proces kreiranja zajedničkog prostora trenutno je blokiran oprekom privatno-javno kao dvama jedinim subjektima sistema, a posljedično i jedinim kategorijama urbanističkih planova. Izlazak iz dijalektike kapitalizma moguć je samo ukoliko uspijemo stvoriti prostore koji izmiču logici prisvajanja i postaju prostori koji više nisu samo proizvod nego i sredstvo proizvodnje. 

"Biti nositelj gospodarskog razvoja Istre i Republike Hrvatske i ostvariti visoku kvalitetu turizma Istre", slogan sa stranice Brijunirivijera.hr

Kako bi krenuli u smjeru definiranja djelovanja u gradu,  2008. godine u Puli je napisana tzv. Pulska deklaracija koju potpisuju Pulska grupa, Hackitectura.net iz Seville i Observatorio metropolitano iz Madrida, koja postavlja osnovne uvjete za razvoj grada koji idu mimo sadašnjeg neizdrživog odnosa napetosti i destrukcije. Deklaracija se sastoji od četiri točke, četiri preduvjeta bez kojih grad možemo nastaviti zamišljati samo u okvirima nametnute servilnosti i naređenja sreće utjelovljenih u propagandnoj mašineriji. Ove četiri točke početni su uvjeti u procesu oslobođenja prostora i onih vrijednosti koje na njemu stvaramo, nove urbanizacije koja ne pretpostavlja finalitet već otvorenu strukturu koja gradi nove i pravednije odnose.  

Prva točka deklaracije jest pravo na mobilnost definirano kao pravo na pristup, zauzimanje, upotrebu i stvaranje novih prostora. Potomfleksibilnost organiziranja, koja podrazumijeva fleksibilnost koja prkosi administrativnom urbanizmu zasnovanom na dugogodišnjim projekcijama namjene, početak procesa sudjelovanja građana u planiranju koji bi istinski omogućio odlučivanje u gradu. Treća točka pretpostavlja prisvajanje alataza razvijanje teritorija u skladu sa vlastitim načinom života. Moramo prisvojiti alate za proizvodnju fizičkog prostora (samogradnja), društvenih mreža (samoorganizacija) i protoka informacija. Posljednja točka deklaracije jest nužnost stvaranja grada mnogih ekologija, jer je sustav tim stabilniji što je raznolikiji, pa tako mentalna ekologija može izražavati različite subjektivnosti, društvena ekologija može graditi nove društvene odnose, ekologija okoliša može razvijati razne oblike života, ekologija vremena može uvesti drugačije poimanje temporalnosti, ekologija produktivnosti može dovesti do priznavanja mnoštva različitih oblika produkcije koji se već danas naziru...

U Puli već dugo traje preuzimanje i borba za otvaranje napuštenih prostora u kojima se već stvaraju (kao i borbom samom) vrijednosti koje izmiču rječniku kapitalizma. A što se Brijuni Rivijere tiče, ovaj projekt i njegove tvorce treba nazvati onim što uistinu i jesu: kriminalnom organizacijom koja se potpomaže mafijaškim metodama zastrašivanja svojih neistomišljenika. I treba je pod hitno rasturiti.

Kulturpunkt.hr

***

Pulska grupa je neformalna skupina arhitekata koja od 2006. godine potiče samoorganizaciju građana kao alternativu privatizaciji grada. Uz autoricu teksta Ivu Marčetić, članovi grupe su i Ivana Debeljuh, Vjekoslav Gašparović, Emil Jurcan, Jerolim Mladinov, Marko Perčić, Sara Perović, Helena Sterpin i Edna Strenja. Rad grupe je prezentiran u Puli, Rijeci, Zagrebu, Istanbulu, San Sebastianu, Maastrichtu, Ljubljani, Milanu i Veneciji, kao i na Bijenalu mladih umjetnika Europe i Mediterana u Bariju 2008. te na Bijenalu suvremene umjetnosti u Triani 2009. godine. 2008. godine je grupa proizvela "Crveni plan Pule" kao korak u istraživanju neformalnog  urbanizma Pule. Iste godine grupa izdaje novine <> u kojima se opisuje kronologija političkih događaja vezanih uz demilitarizaciju Pulskog zaljeva, te mapu "Plan Mediterraneo" koja prikazuje projekte za obalu južne Istre, suprotne službenim planovima turističke eksploatacije. Ljeta 2009. godine grupa organizira međunarodnu konferenciju "Grad Postkapitalizma" u Puli, a jedan od rezultata tog susreta je "Pulska deklaracija". Među posljednjim aktivnostima kojima se grupa bavi je sudjelovanje njenih članova u građanskoj inicijativi za Muzil "Volim Pulu" čiji je cilj otvaranje i korištenje bivše vojne zone Muzil u Puli. Grupa se bavi sustavnim promišljanjem i kritikom urbanističkih, arhitektonskih i prostornih planova. Intervju s Pulskom grupom objavljen sredinom 2010. godine možete čitati ovdje.