24/02/2010

Nedavno je izabrano novo uredništvo časopisa Čovjek i prostor, na čelu s glavnom urednicom Dinkom Pavelić. Cijeli urednički tim sačinjen je od:

Užeg uredništva:
Dinka Pavelić (g.o.)
Dominko Blažević
Ira Payer

Šireg uredništva:
Dafne Berc
Damir Mioč
Darko Latin
Jana Dabac
Claudia Dias NY

i posebnog konzultanta:
Maroje Mrduljaš

Tim povodom jučer je vođen ovaj razgovor s Dinkom Pavelić. 

Možete li se na početku ukratko predstaviti – tj. koje su vam stručne kvalifikacije?

Ja sam Dinka Pavelić, diplomirala sam na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 96.godine. Također sam završila i postdiplomski na Berlage institutu 2003. U međuvremenu sam radila po raznim domaćim i stranim uredima, manjima i većima, od Fiolić Boševskog, Njirić i Njirić, do Architecten Cie u Amsterdamu i Ateljea 4 u Beču. Radila sam i u Hrvatskim željeznicama na projektu modernizacije željeznica koje je provodila tadašnja uprava - na rekonstrukciji 16 najvećih kolodvora, prenamjeni i redizajnu stajališta itd. Međutim jako puno tih prijedloga nije realizirano jer je proces naprasno prekinut padom tadašnje vlade. Nakon toga sam radila za komercijalni sektor, za firme koje se bave nekretninama, za CB Richard Ellis, Redserve– to je austrijska kompanija čija sam bila direktorica u Hrvatskoj. Nakon toga sam otvorila svoj vlastiti ured 2007., tako da da imam i znanstveno i stručno i praktično iskustvo, skoro sa svih aspekata struke. Jedan dio moje prakse odrađen je i u urbanizmu, u Urbanističkom zavodu grada Zagreba gdje sam radila na nekoliko prostornih  planova. Neko vrijeme bila sam i honorarni asistent na Katedri za Urbanizam AF U Zagrebu. Danas, osim što vodim vlastiti ured, članica sam Skupštine grada Zagreba, i predsjednica sam Odbora za prostorno uređenje. Što se tiče izdavačke djelatnosti, bila sam u dvije redakcije ČIP: u onoj kolege Saše Begovića i u drugoj koju je vodio Krunoslav Ivanišin.

Nasljeđujete dugi niz urednika ČIP-a: Zvonimira Marohnića, Vjenceslav Richtera, Miroslava Begovića, Davora Salopeka, Tomislava Premerla, Branka Silađina, Nikolu Polaka, Aleksandra Lasla, Andriju Rusana, Vinka Penezića, Sašu Begovića, Krunoslava Ivanišina, Zdravka Krasića, Silvu Kalčić, Patriciju Kiš i Sašu Randića. Molim vas da ukratko predstavite vašu koncepciju budućeg ČIP-a. Na što ćete stavljati veći naglasak, na čemu ćete više inzistirati? Spremate li kakve novosti s obzirom na zadnje uredništvo?

Novi ČIP će pokušat ponovno fokus staviti na društvenu važnost arhitekture i urbanizma te njenu međusobnu uvjetovanost s društvom općenito. Preuzimajući časopis u recesijskom mandatu smatramo da su nužne vidljive promjene u pristupu i sadržaju a onda komplementarno tome i dizajnu. Naglasak bi trebao biti na izgradnji novog kritičkog promišljanja arhitektonskih i prostornih tema, što naravno nije lako za provesti u današnjem kontekstu gdje se stručni časopisi vrlo često koriste kao poligoni za samopromociju - između ostalog iz razloga što nam Komora onemogućava reklamiranje pa to postaje jedan od mogućih prostora  za prikaz vlatitog djela te je onda jako teško napisati kritiku o djelu nekog kolege koja bi možda bila malo oštrija. Drugo što ČIP želi je postati okosnica novog promišljanja svih drugih društvenih tema i pokušat ćemo funkcionirati  kao svojevrsni think tank te ćemo pokretati okrugle  stolove o važnim i neuralgičnim temama koje se reflektiraju kroz prostorno planiranje i arhitekturu, ali zasigurno imaju svoj uzrok u nečemu drugom.

Imaju li stručni, arhitektonski časopisi u Hrvatskoj uopće težinu i mogućnost da na nešto utječu?

Momentalno, koliko je meni poznato, imamo dva glavna stručna časopisa, a to su Oris i ČIP. U jednom trenutku oni su si počeli možda čak konkurirati u pristupu, što mislim da nije dobro, jer u Hrvatskoj postoji potreba za dva različito profilirana časopisa. U tom smislu Oris je možda napravio veći iskorak te ima veći društveni utjecaj i veću vidljivost,  što je najvidljivije kroz masovnu posjećenost Dana Orisa. Mislim da je projekt Andrije Rusana vrlo dobar, pozitivan i važan. Međutim, ČIP kao službeno glasilo Udruženja hrvatskih arhitekata trebao bi se obraćati i temama koje nisu tako prestižne, reprezentativne, apriori lijepe i isključivo izvozni proizvodi koji promoviraju hrvatsku arhitekturu u inozemstvu – jedan dio bi se svakako trebao orijenirati i na to, ali ideja je da ČIP svoju društvenu utjecajnost zadobije time da društvene teme pripusti u svoj sadržaj i na taj način proširi svoju publiku.

Jeste li upoznati s tehničkim detaljima izlaženja ČIP-a? Njegovom nakladom primjerice? Ako da, hoćete li veću pažnju posvetiti širenju pretplate, ili se orijentirati na knjižare?

Upoznata sam djelomično s nakladom koja je varirala između 2000 i 2500 primjeraka u zadnjih par godina. Koliko znam svi članovi UHE bi trebali dobivati ČIP na svoju adresu. Znam da jedan veliki dio finacija ČIP-a ovisi o oglašivačima i tu je napravljen značajan pomak u odnosu na prethodno razdoblje (a prethodno razdoblje smatram periodom od prije 2000.), otkada je ČIP promijenio pristup i format. Oglašivači su naravno  važni ali ne smatram da moraju biti najvažniji. Ako ikako možemo kompenzirati sadašnji recesijski nedostatak oglašivača nekim drugim izvorima financiranja ja ću biti jako sretna i potrudit ću se to učiniti. Što se tiče distribucije, mislim da je sadašnja cijena poprilično visoka ako govorimo o direktnoj pretplati - cijena jednog primjerka je ograničavajući faktor. Naša je ambicija da izađemo na kioske, makar je pitanje koliko je to realno obzirom na broj primjeraka koji je sada u igri. Naravno da ćemo razgovarati s knjižarama ali to sve ovisi o sadržaju.

Kakvo je vaše mišljenje o arhitektonskoj kritici u Hrvatskoj? Je li, u konačnici, bolje arhit. i urbanističke kritike pisati u dnevnim i tjednim novinama, ili ih ostaviti u stručnim mjesečnicima/dvomjesečnicima?

Iskreno, što se tiče kritike mislim da kritičarska scena ne postoji, tj da je svedena na jedno do dva i pol imena. Tome je razlog ono o čemu smo pričali – a to je da je jako teško napisati, u tržišnim uvjetima i pogotovo sada kada smo si sami kroz Komoru ograničili pristup oglašavanju i samopromociji, oštriju  kritiku o djelu nekog  kolege. Drugo, na fakultetu se kritika kao pisana forma ne uzgaja. Netko tko je obrazovan u našoj struci, te ima dodatnog društvenog osjećaja i obrazovanja izvan same arhitekture, taj će eventualno samoinicijativno početi kritički pisati. Ambicija ČIP-a i ove redakcije je da on postane inkubator za novu generaciju kritičara pa će možda biti i nespretnih pokušaja ali mislim da u to vrijedi investirati vrijeme i prostor.

Koje arhitektonske magazine i časopise vi cijenite i volite čitati?

Moram priznati da sam arhitektonskim časopisima bila puno više okrenuta kao studentica. Sadašnja je situacija takva da se puno stvari može naći na internetu. Časopis koji me se još uvijek doima a koji je „hard copy“  je Domus – mislim da on kroz svoje promjene uredništva i koncepcija napreduje u odnosu na moje studentske dane. Jedno vrijeme kad sam studirala na postdiplomskom čitala sam apsolutno sve – od Archisa do Blueprinta, ali moram priznati da nas sadašnja arhitektonska i druga praksa više upućuje na sve druge izvore informiranja nego što su to arhitektonski časopisi – od televizije, interneta do dnevnih novina. Naravno da mi je drag blog „pogledaj.to“, zatim blog naše članice uredništva Claudie Dias iz New Yorka „Moda vivendi“ koji prati razne aspekte vizualne kulture: od arhitekture, dizajna, do scenografije, teatra, izložbi, arta.

Kako časopis približiti ne-arhitektonskoj publici?

Smatram da ga možemo približiti i ne-arhitektonskoj publici time da uključimo i šire društvene teme koje utječu na našu struku. Da li ćemo u tome uspjeti ne znam, ali mislim da je to jedan od dobrih putova. U prošlom mandatu kolega Randić je pokušao kombinirati razne tiskovine i izdavačke forme, kroz preklapanje članova uredništva i novinara pa preko blogova...mislim da je to jedan zanimljiv put ali mislim da taj put ide u jednom smjeru od kojeg bi se ova redakcija htjela malo odmaknuti. To jest smjer prema široj publici ali je pitanje da li se tu kroz „estradizaciju“ arhitekture gube neke vrijednosti. Ali mislim da je svakako cilj popularizacije bio vrijedan tog napora, smatram da je to bilo dobro u jednoj fazi medijskog izlaska arhitekture iz uskih krugova struke.

ČIP bi trebao biti svjedokom vremena, tj. arhitekture jednog vremena, kako bi ostavio znanje o prošlim vremenima sljedećim generacijama – mislite li da je ČIP do sada izvršavao tu ulogu?

Mislim da nitko tko je bio pretplaćen na ČIP ili ga kupovao ga nije bacao te je on naprosto postao dio kućne ili uredske arhive i samim tim izvor informacija o nekoj epohi. Ono što bi bila ambicija ovog ČIP-a je da on postane efemerniji u tom smislu, i u smislu praćenja aktualnosti događaja te da se odmakne od te monumentalne forme časopisa za police – mi bismo više željeli  da je to časopis za stol, za možda kavanski stol, uredski, ali nešto što koristite više-manje kao dnevnu novinu. Po pitanju zeitgaista - kada uzmete ČIP-ove s početka njihovih izlaženja, istina je da vidite presjek kroz cijelu društvenu scenu upravo zato jer se tadašnji ČIP-ovi nisu koncentrirali na pojedine autore već na promjenu društvene klime prema arhitekturi, te su smatrali da su arhitektura i urbanizam sredstvo za njenu promjenu. Smatram da je takav pristup i danas nužan i da sužavanje na dekorativnost i slikovitost može samo štetiti arhitekturi kao disciplini.

Koliko je moguće u Hrvatskoj, u kojoj se većina arhitekata dobro poznaje, imati oštre neovisne kritičare? Je li realno očekivati i poneku lošu kritiku projekta nekog od razglašenih arhitekata, naravno, ukoliko je ona zaslužena?

Mislim da je to izuzetno teško, zahtjevno i nezahvalno, osobito za autore tih kritika. Posebno je teško naći ljude koji se razumiju u arhitekturu a nisu sami praktičari. Za pretpostaviti je od takvih ljudi da bi bili u stanju uspostaviti neku kritičku distancu koja nije osobna i koja ne gleda predmet kritike kroz osobni konkurentski odnos. Također  mislim da arhitektonski fakultet proizvodi dovoljan broj kandidata i da bi sigurno od toga jedan postotak mogao postati isključivo arhitektonski kritičari, samo kada bi postojala platforma, jedan ring  u kojem bi se oni brusili. To je cilj vrijedan truda u svakom slučaju.

Danas vjerojatno nema osobe zainteresirane za arhitekturu koja na internetu ne prati barem nekoliko arhitektonskih blogova; mislite li da su oni časopisima nelojalna konkurecija, dobrodošli dodatak, ili ih uopće ne uspoređujete, misleći da si uopće ne mogu konkurirati? Kako i da li povezati tiskana izdanja s onima internetskim?

Ambicija ove redakcije ČIP-a je da svaki broj ima i svoje internet izdanje: za početak na stranicama UHA-e kao neka najava u pdf-u, a kada broj izađe i kada se izkonzumira da se objavi kompletan broj u pdf-u. Mislim da blogovi nisu neka opasna konkurencija časopisima i tiskovinama koje se bave arhitekturom; mislim da su dobrodošli dodatak, i zbog kratkoće forme i zbog brzine reagiranja na neki događaj.

Kako naći ravnotežu između časopisa koji je previše tekstualno orijentiran i onoga koji je poput slikovnice?

Mi ćemo svakako pokušati naći ravnotežu kao redakcija i to je naš cilj; nadam se da ćemo kroz praksu dokazat da smo u stanju uspostavit tu ravnotežu – recept ne mogu sad iznijeti, jer je to work in progress.

Razgovarala Tena Petrović