Intervju

Splitski landmark u raspadanju

Autor/izvor: Saša Šimpraga 06/09/2012

Izgrađen 1958. godine kao prva poslijeratna splitska vertikala, spomenik-svjetionik na Katalinića brigu jedinstveni je i izuzetni sklop te spomenik kulture, ali i devastirani i zapušteni objekt. Zašto?
Prije definiranja bilo kakve arhitektonske, umjetničke ili ambijentalne vrijednosti, mora se naglasiti da se radi o spomeniku koji je simbolični grob svih pomoraca ikada poginulih na Jadranu i već kao takav zaslužuje svako poštovanje, zaštitu i održavanje. Njegova vrijednost leži i u lokaciji. Katalinića brig je značajna pozicija u gradu, hridinasti istak koji s istočne strane zatvara splitsku luku i dijeli je od uvale Bačvice. Spomenik je na tako istaknutoj lokaciji radi svoje visine jasno vidljiv s drugih gradskih točaka, od kojih su najvažnije Riva, Bačvice i Marjan te je kao takav važan i perpoznatljiv splitski landmark.

Spomen-svjetionik su osmislili arhitekt Ivan Carić i projektant Paško Kuzmanić. To je jednostavan toranj pravokutnog tlocrta, visine 35 metara, kojem su uže strane obložene kamenim pločama, a šire popunjene kružnim staklenim ciglama. Kroz njih se noću nekada širilo ugodno ambijentalno svjetlo. Osim toga, na vrhu tornja je bila i rotirajuća rasvjeta, tako da je svjetionik osim simboličke imao i svoju praktičnu svrhu.

Važno je i napomenuti da spomenik ne tvori samo vertikala svjetionika. Tu je i golemi perforirani reljef Meštrovićevog učenika i suradnika Andrije Krstulovića, koji prikazuje pomorca u borbi s morem. Taj najznačajniji Krstulovićev rad na području javne plastike izveden je u monolitu bijelog vapnenca i sjajno se spaja s hridinastim, šumovitim prostorom Katalinića briga. Uz njega je i jednostavna grobnica neznanom palom pomorcu.

Čitav spomenički sklop svjetionik-reljef-grobnica jedinstven je, a svojim modernim, čistim linijama ilustrira stvaralačko razdoblje u kojem je podignut. Treba ga promatrati ne samo kao spomenik pomorcima, već i kao kvalitetno arhitektonsko i umjetničko djelo, dokument minulih vremena, konačno i kao spomenik kulture.

Nažalost, od 1991., kada su ga oštetile granate JNA, prošlo je više od dvadeset godina i svaka je za stanje spomenika značila stepenicu niže. Staklene cigle na svjetioniku otpadaju te su opasne po prolaznike, kamene ploče su popucale, sklop je zarastao u travu, a i sprejevi u rukama vandala su učinili svoje. Uz sve to, dopustilo se i postavljanje antena za mobilnu telefoniju na vrhu tornja, a u podrumu se smjestila bazna stanica povezana s antenama čime je objekt značajno degradiran.

U podnožju spomenika nalazi se i grobnica nepoznatog pomorca koja ima i svoju priču?
U ljeto 1958., nekoliko mjeseci prije svečanog otkrivanja spomenika, okupljena je posebna komisija koja je na Visu trebala naći kosti jednog vojnika poginulog u obrani morskog i obalnog teritorija za vrijeme Drugog svjetskog rata, a koje bi simbolično predstavljale sve stradale mornare.

Komisija je na viškom mjesnom groblju otvorila grob s ukopanim poručnikom JRM Perom Turčićem i jednim nepoznatim borcem. Za njega se znalo jedino da je bio ranjen na Korčuli, a preminuo na Visu, bez utvrđenog identiteta. Odlučeno je da se kosti tog nepoznatog borca prenesu u spomen kosturnicu na Katalinića brigu, uz natpis "Palom pomorcu".

Svečano otvorenje spomeničkog trokuta svjetionik-grobnica-reljef započelo je ujutro 9. rujna 1958., kada su pripadnici JRM-e spustili lijes s kostima u spomen grobnicu, a završilo se sutradan 10. rujna otkrivanjem monumentalnog Krstulovićevog reljefa i puštanjem u pogon svjetla na vrhu tornja svjetionika.

Od tada i sve do danas, Sindikat pomoraca Hrvatske redovito na blagdan sv. Nikole uz grobnicu polaže vijenac u čast stradalim pomorcima. Gotovo svake godine se na taj dan povlači i pitanje obnove svjetionika ali se, nažalost, brzo zaboravi.

Niz je izjava mjerodavnih koji, nakon niza građanskih inicijativa uključujući i onu aktualnu projekta 1POSTOZAUMJETNOST, najavljuju skoru obnovu spomenika, no to se do danas nije dogodilo. Što priječi obnovu i može li se ona očekivati uskoro?
Ni grad, ni institucije kojima je to u sastavu posla, nikada nisu inicirali obnovu spomenika. Od 2003. do 2006. godine splitski Rotary Club je predložio sanaciju sklopa i osigurao financijska sredstva, ali je sve završilo zabranom konzervatora. Inicijativa je propala najviše zbog problema s obnovom popucalih staklenih cigli na fasadi svjetionika. Kako se na tržištu nisu mogle naći cigle istih dimenzija, a posebna narudžba identičnih je bila preskupa, spomenik je ostao čekati bolje dane.

Krajem 2011., na dan sv. Nikole, prilikom uobičajenog polaganja vijenaca, Sindikat pomoraca Hrvatske je još jednom pokušao skrenuti pozornost na loše stanje spomenika. Konzervatori su odlučili popustiti stisak, pronađeno je alternativno rješenje za staklene elemente koji su bili problem, a dogradonačelnik Splita Jure Šundov je obećao obnovu svjetionika najkasnije do kraja 2012. godine. Ipak, još se nije počelo s radovima. Uređenje čitavog spomeničkog sklopa u biti ne sprečava više ništa, osim političke volje.

Aktualna inicijativa projekta 1POSTOZAUMJETNOST čijem se apelu pridružilo niz stručnjaka i osoba iz kulturne javnosti iz cijele Hrvatske nastoji potaknuti pokretanje radova koji bi uključivali obnovu čitavog spomeničkoga sklopa na Katalinića brigu.