Intervju

Stambene politike novih kvartova - intervju s Tamarom Buble

Autor/izvor: DAZ / Antonija Komazlić / arspublicae 07/01/2015

Koji su politički i ekonomski faktori utjecali na donošenje stambenih politika koje su definirale programsko-prostorna rješenja cjelovito izgrađenih naselja poput Novog Jelkovca?

Programi društveno poticane stanogradnje nastaju 2001. godine kao jedan od projekata tadašnje vlasti. Budući da su bili usmjereni ka nadomještanju nedostatka stambenih prostora u gradovima, omogućavanju privremenog zapošljavanja u graditeljstvu te rušenju cijena stanova na tržištu, o njihovom donošenju može se govoriti kao o socijalnoj politici. Međutim, s obzirom na to da su bili osmišljeni tako da ohrabre građane na kupovinu nekretnina te da se kupovina odvijala kroz suradnju s bankarskim sektorom koji u to vrijeme razvija programe stambenih štedionica i ponudu stambenih kredita, možemo ih promatrati i kao doprinos liberalizaciji tržišta nekretnina. To je vidljivo i iz činjenice da je jedna od uloga koju si je država namijenila u POS-u posredovanje između kupaca i banaka kroz osiguravanje povoljnih kredita i uvjeta njihovog otplaćivanja. Nakon što su prvi projekti poticane stanogradnje uspješno realizirani kao višestambene zgrade u prethodno izgrađenim naseljima, pristupilo se i planiranju čitavih cjelovito izgrađenih naselja. Tome je u Zagrebu prethodilo donošenje Generalnog urbanističkog plana 2003. godine na temelju kojeg su se mogli početi raspisivati natječaji. Kako je nedosljednost bilo kakvih politika dugoročnog planiranja u Hrvatskoj usko vezana uz promjene stranaka na vlasti, tako je nakon smjene vlasti 2004. godine Zakon o poticanoj stanogradnji doživio izmjene koje su dovele do toga da se odustane od ovakvog modela planiranja i građenja. Za Novi Jelkovec to je značilo otkup projekta i njegov dovršetak od strane lokalnih vlasti.

Nakon što je 2006. godine Grad Zagreb od države kupio programsko-prostornu studiju (kako se naselje tada nazivalo) Sopnica-Jelkovec, nastalu u sklopu Programa poticajne stanogradnje, oblikovan je tzv. Zagrebački model stanogradnje. U odnosu na prethodni državni model, možeš li komentirati cijene stanova s obzirom na troškove izgradnje i propozicije natječaja za kupnju stana koje zagrebački model predviđa?

POS je predviđao cijenu od 900 eura po kvadratu, s tim da je sama izgradnja trebala biti 700 eura što je procijenjeni minimum (iako u Novom Jelkovcu zbog loše izvedbe pojedinih objekata koje upućuju na štednju na materijalu postoje indicije da je koštala i manje). Zagrebački model stanogradnje tu je cijenu podigao na 1400 eura po kvadratu pravdajući porast cijene time da je Zagreb glavni grad pa je time stanovanje u Zagrebu samo po sebi elitnije i stoga treba biti skuplje nego u primjerice, Našicama. Cijena kvadrata pod utjecajem ekonomske krize i nedovoljne popunjenosti naselja ubrzo počinje padati pa je tako sada već na oko 1100 eura po kvadratu. Što se propozicija tiče, zanimljiva promjena je da se od ljudi koji su se prijavljivali na liste tražilo da imaju 30% viši dohodak od nacionalnog prosjeka dok se za državni model tražio prosjek. Iako se takvo podizanje kriterija može objasniti višim prosječnim plaćama u Zagrebu u odnosu na nacionalni prosjek, ono jasno ukazuje na inicijalnu usmjerenost projekta ka kupcima srednje i više srednje klase.

Kojim je ciljnim skupinama projekt prvotno bio namijenjen? Kako je Grad reagirao na nužnost prilagodbe postojećeg plana prema potrebama te strukture građana?

Kao što sam već spomenula, prvotno je projekt Zagrebačkog modela stanogradnje bio usmjeren ka mladim obiteljima srednje klase bez nekretnina u vlastitom posjedu. Prioriteti su bili dani parovima mlađima od 40 godina s maloljetnom djecom koji žive u Zagrebu barem deset godina, mladim znanstvenicima i radnicima u kulturi i javnom sektoru. Projekt je predviđao i omogućavanje kupnje stanova i samohranim roditeljima, invalidima, žrtvama nasilja i braniteljima. Za veličinu stana se kvalificiralo prema procijenjenim potrebama pa se tako nije moglo dogoditi da se samac kvalificira za kupnju četverosobnog stana.

Zagrebački model stanogradnje u Novom Jelkovcu tržišnoj je prodaji namijenio 1265 od 2713 stanova dok se Grad Zagreb upisao kao vlasnik njih 1448. Dio tih stanova bio je namijenjen zbrinjavanju socijalno ugroženih skupina za koje su postojale posebne prioritetne liste. Valja napomenuti da ta ideja nije nova. Već je i državni projekt POS-a omogućavao lokalnim vlastima otkup dijela stambenog fonda za vlastite potrebe.

Nakon što je Grad Zagreb otkupio studiju Sopnice-Jelkovec, pri oblikovanju Zagrebačkog modela stanogradnje uočeno je da struktura građana ne odgovara strukturi stanova osmišljenoj za potrebe državnog modela. Međutim, nije bilo naknadne prilagodbe programa jer je procijenjeno da bi preinake bile preskupe i da bi se predugo čekalo na izdavanje novih dozvola. Kao rezultat javila su se dva problema, ovisno o tome je li stan namijenjen prodaji ili je riječ o stanovima u gradskom vlasništvu koji su se dodjeljivali socijalno ugroženim skupinama. Kod stanova namijenjenih tržištu postoji nedostatak malih stanova i garsonijera koje bi trebale činiti 20-25% stambenog fonda te višak velikih stanova koji se teško popunjavaju pa su stoga uglavnom prazni. S druge strane, u onim velikim stanovima koji su se popunili kao rezultat politike zbrinjavanja socijalno ugroženih skupina građana javlja se substandardno stanovanje jer su nerijetko prenapučeni. Moglo bi se zaključiti da program nije uspio riješiti zahtjev za pružanjem adekvatnog stanovanja svim skupinama građana.

Koje su okolnosti utjecale na razvoj gradske politike najma stambenih prostora u Novom Jelkovcu, odnosno na kasniju distribuciju stanova na one za tržište, za povlašteni najam i one za „gradske potrebe“, tj. stanove koji se dodjeljuju socijalno ugroženim građanima?

Davanje stanova u najam izravna je posljedica poteškoća da ih se proda na tržištu. Izgradnja naselja je završena 2009. godine kada Hrvatsku već polako počinje potresati kriza koja je uvelike utjecala na kupovnu moć građana i njihovu sposobnost podizanja i otplate kredita. Od 800 inicijalno ugovorenih prodaja, uspješno ih je realizirano samo 600. Stoga se javila ideja da se prazni stanovi u gradskom vlasništvu daju u najam. Iako sam u razgovoru s profesorom Bežovanom saznala da je ideja o najmu postojala od početka, prvi gradski dokumenti koji se odnose na najam datiraju iz 2009. godine. Ciljna skupina su opet bile mlade obitelji u podstanarstvu. Od 1448 stanova u vlasništvu Grada Zagreba, za najam je predviđeno njih 548 dok je preostalih 900 stanova bilo namijenjeno za “gradske svrhe”, odnosno za zbrinjavanje socijalno ugroženih skupina građana. Nažalost, bojim se da u pozadini odluke da se gotovo trećina novoizgrađenih stanova namijeni socijalnom stanovanju, osim potrebe za rješavanjem stambenog pitanja socijalno ugroženih skupina, stoji i politika dodvoravanja građanima neposredno pred lokalne izbore.

Na koji su način takve gradske odluke i naknadne prilagodbe gradskih prostornih politika utjecale na pojavu opasnosti od socijalne segregacije, nepovjerenja i primjetnog nedostatka socijalne kohezije u naselju? Kako ocjenjuješ takvu socijalnu politiku?

Stalne izmjene plana i prilagodbe okolnostima bez uključivanja zainteresirane javnosti, u prvom redu potencijalnih stanara, itekako su pridonijele opasnosti od socijalne segregacije unutar samog naselja, ali i u izoliranosti pa onda i segregaciji stanovništva naselja prema ostatku grada. Za početak, socijalna struktura budućih stanara nije bila jasno definirana i prolazila je kroz stalne preinake. Naselje se reklamiralo kao “Oaza ugodnog življenja” za mlade obitelji s djecom, no po završetku izgradnje i s prvim useljavanjima postalo je jasno da projekt neće biti uspješno realiziran u tom smjeru. Nedovršenost naselja i prenamjena trećine stambenog fonda za socijalno stanovanje zajedno s medijski napuhanim pričama o getoizaciji, odbili su potencijalne kupce. Percepcija getoziacije pojačana je činjenicom da se odustalo od izgradnje onih naselja koja su se prostorno trebala nastaviti na Novi Jelkovec, poput Sopnice Jug, čime se naglasila njegova prostorna izoliranost i udaljenost od svih funkcija gradskog života.

Kada govorimo o izostanku socijalne kohezije unutar samog naselja, čini mi se da je njen uzrok u najvećem dijelu stanarsko pravo, odnosno vlasništvo nad nekretninama. U naselju se u tom smislu mogu identificirati tri skupine stanovnika: to su kupci stanova, stanari koji koriste stanove u javnom najmu te korisnici programa socijalnih stanova. Kupci imaju osjećaj prevarenosti zbog percepcije da su mnogi stanari iz drugih skupina nezasluženo dobili stanove na korištenje dok su se oni dugoročno vezali kreditima za naselje koje je nešto drugo od onoga što im se obećavalo. Tu su i nejednaki uvjeti pod kojima su ušli u proces ostvarivanja vlasništva nad nekretninom, ovisno o tome jesu li stanove kupili od Stanogradnje ili APN-a. Građanima s liste socijalnih stanova na razne se načine poručuju da nisu dobrodošli i na taj način vlasnički odnosi funkcioniraju kao legitimacija prava na stanovanje i odlučivanje u naselju. Budući da su stanari s te liste Romi, klasnoj se diskriminaciji pridodaju i etnička te kulturna čime se opasnost od segregacije dodatno pojačava.

S druge strane, baš svi stanari s kojima sam razgovarala bili su zadovoljni životom u naselju i izrazili su želju da tamo ostvare trajni dom za svoje obitelji. Stoga smatram da postoji dobra volja da se na opasnost od socijalne segregacije nadvlada. Čini mi se da bi tu ključnu ulogu mogle odigrati udruge i lokalna zajednica kroz inicijative usmjerene ka završetku izgradnje naselja, boljem povezivanju s gradom, raznim društvenim aktivnostima u naselju i slično.

Na kojoj razini prepoznaješ sličnosti između planiranja, dizajna, gradnje i načina korištenja prostora u Novom Zagrebu, izgrađenog po CIAM-ovskim principima, i korištenja modernih elemenata u oblikovanju Novog Jelkovca? U čemu vidiš motivaciju za takav pristup?

CIAM nastaje u vremenu između dva rata kada se prostorne nejednakosti smatraju odrazom društvenih nejednakosti i kada se arhitektura promišlja kao alat kojim se može postići izgradnja novog, socijalno pravednijeg društva. Zaključci CIAM-a sadržani u Atenskoj povelji iz 1933. rezultat su tog promišljanja i po svojoj važnosti mogu se promatrati kao temelj suvremenog urbanizma. Po prvi puta se donose smjernice za planiranje kroz povezivanje četiri funkcije svakodnevnog života, stanovanje, rad, dokolicu i promet, s predviđenim zonama u gradovima. Također se po prvi put definiraju minimalni tehnički standardi stanovanja, govori se o gustoći izgradnje, osunčanosti stanova, važnosti namjenskog zelenila i tako dalje. To nisu puke tehnokratske mjere već rezultat promišljanja načina na koji izgraditi nove društvene i industrijske odnose. Grad se u Povelji promatra kao cjelina unutar koje svaki pojedinac ostvaruje pravo na rad, na stanovanje i na zdrav život. Kroz kritiku spekulacija zemljištem i privatnih interesa implicitno se kritizira i kapitalizam. Ti su koncepti bili u potpunoj sukladnosti i sa socijalističkim sustavom i sa razvojnim principima stanogradnje i planerskih politika u Jugoslaviji. To se jasno vidi u planu Novog Zagreba koji je bio osmišljen kao sustav međusobno povezanih naselja od kojih se u svakom mogu ostvariti sve funkcije društvenog života. Naselja su planirana kao mikro cjeline u kojima se nalaze vrtići, škole, zgrade za kulturu, zdravstvo, trgovinu i sport, a velika važnost posvećena je zelenilu kojem se uz estetsku pridodaju i druge funkcije poput rekreativne ili socijalizacijske. Novi Jelkovec je isplaniran na sličan način, kao cjelovito naselje s pratećim društvenim i kulturnim sadržajima poput vrtića, škola, sportskog centra i knjižnice, namjenskim zelenilom i omjerom gustoće izgrađenosti sličnijim onome u Novom Zagrebu nego u mnogim drugim novim naseljima. Tu se jasno vidi utjecaj Novog Zagreba koji se danas, gotovo pola stoljeća od izgradnje, smatra uspješnim projektom. Motivaciju za takav pristup vidim u odriješenim rukama planera kojima se dala mogućnost da ga isplaniraju kroz anticipaciju životnih potreba tamošnjeg stanovništva umjesto kroz vrijednosti zemljišta i nekretnina. Međutim, ono što Novi Jelkovec razlikuje u odnosu na Novi Zagreb, odnosno, ono što razlikuje planiranje po CIAM-ovskim principima od suvremenog planiranja, izostanak je sveobuhvatnijeg promišljanja uloge naselja i načina života u gradu kao cjelini koja ne bi  bila definirana tržišnim već društvenim odnosima.

S obzirom na razlike u praksama socijalne politike i konceptima prava na stan odnosno prava na privatno vlasništvo, tj. razliku u percepciji prostora kao javnog dobra odnosno kapitalnog resursa, koje su razlike između ova dva cjelovito planirana modela stanovanja u dva različita ekonomsko-društvena uređenja?

Promjena te percepcije uvjetovana je promjenom političko-ekonomske paradigme. Jugoslavenski socijalizam temeljio se na principima socijalne jednakosti i pravde, i iako oni nisu uvijek bili ispoštovani u prostoru, nastojalo ih se ostvariti. Kada se pogledaju arhitektonski časopisi ili časopisi sociologije prostora iz 70ih i 80ih godina, vidi se da je kvaliteta stanovanja bila jedna od ključnih tema o kojoj se kritički raspravljalo. Prostor je promatran na jednom sistemskom nivou, kroz grad kao cjelinu, rad, promet, zdrav okoliš i participaciju građana kroz SIZ-ove ili mjesne zajednice. To danas u potpunosti izostaje. Primjerice, urbanističko planiranje koje je bilo područje suradnje raznih struka, od arhitekata preko ekonomista do ekologa, sociologa, dizajnera i inžinjera prometa, danas je prepušteno mahom arhitektima i urbanistima. Ono u devedesetima postaje tehnokratsko i apolitično, ispražnjeno od sadržaja i odvojeno od sistemskog promišljanja grada. Gradogradnja se danas prepušta tržišnim mehanizmima, a to se odražava kako na kvalitetu izgrađenog prostora nakon 90ih i 2000ih, tako i na koncept prava na stan koji se više ne percipira kao pravo nego kao mogućnost za koju je financijska participacija nužan preduvjet. Danas svjedočimo tome da se u tržišno orijentiranim modelima koji su usmjereni na maksimizaciju profita povećava gustoća izgrađenosti nauštrb kvalitete stanovanja, a javni je prostor gurnut na marginu kao neisplativ. Prepuštanje stambene politike tržištu dovodi do prostorne i socijalne segregacije između onih koji si mogu priuštiti adekvatno stanovanje u odnosu na one koji se moraju zadovoljiti substandardnim životnim prostorima.

Novi Jelkovec, uz Lanište, POS Špansko, Vrbane III, Sv. Klaru itd. primjer je trenda nove urbanizacije na obodu grada. Kako promatraš suvremene prostorne politike koje oblikuju nove prostore stanovanja kroz prizmu promjena u planerskoj percepciji grada (kao cjeline odnosno fragmentiranog prostora)?

U okolnostima u kojima je planiranje podređeno trži&ˇnoj vrijednosti zemljišta nemoguće je suvislo urbanizirati grad igdje drugdje osim na periferiji. Promjena u planerskoj percepciji grada direktan je rezultat nemogućnosti da se radi drugačije.

Navodiš da su socijalistički režimi i države blagostanja u prvoj polovici 20. stoljeća koristili modificirane principe Atenske povelje s idejom da dizajn neposredne okoline može utjecati na ponašanje i navike stanovništva. Kakvom je promjenom paradigme u planiranju prostora rezultirala kasnija kritika ovoga pristupa? Koje vrijednosti i sustav simbola posreduju današnje prakse oblikovanja izgrađenog prostora na primjerima novih naselja i općenito?

Ideja da sagrađeni prostor utječe na navike i ponašanje stanovništva nije nova, na njoj počiva već i Haussmannova rekonstrukcija Pariza iz 19. stoljeća, međutim, u dvadesetom stoljeću je povezujemo s projektom socijalnih država koji se stilski ostvaruje u arhitektonskom modernizmu. Prve kritike javljaju se šezdesetih godina kada postaje jasno da taj projekt nije uspješno proveden, a jednako se upućuju i državnom gospodarenju i arhitektonskom modernizmu kao jednom od načina njegove provedbe. Smatra se da projekt nije ostvario emancipaciju koju je obećavao već obrnuto, autoritarno nametnuo red i pokušao uspostaviti kontrolu kroz izgradnju monolitnih i dosadnih prostora za masovno društvo u kojem nestaje pojedinac. Počinje se slaviti romantičarski povratak malim zajednicama, individualizacija i kreativnost, i organski rast naspram “nametnutog reda” i sve se češće javljaju zahtjevi da se država povuče iz planiranja. Negdje u isto vrijeme u društvenim se znanostima pojavljuju prve kritike velikih narativa, javlja se postmodernizam i društveni se odnosi počinju promišljati na nov način. To utječe i na arhitektonsko-urbanističku praksu, a kao rezultat javlja se nova, organicistička vizija grada u odnosu na dotada&ˇnju mehaničku. Stilski, to se očituje u nastajanju heterogenijih prostora različite kvalitete što doprinosi zemljišnoj rascjepkanosti grada. Promjena ekonomske paradigme koja se javlja sedamdesetih godina i koja također počiva na kritici države blagostanja dalje utječe na percepciju prostora. Država se počinje povlačiti iz planiranja i prepušta velik dio svoje moći autonomnim akterima koji sudjeluju na tržištu za koje država osigurava uvjete. U smislu gospodarenja prostorom, to rezultira politikama koje prostor promišljaju kroz njegovu financijsku isplativost.

Kod nas se prve kritike arhitektonskog modernizma i države blagostanja javljaju već u Jugoslaviji, ali definitivan lom nastaje devedesetih godina kad Hrvatska izlazi iz Jugoslavije i prekida sa socijalizmom te 2000ih s pojačanom liberalizacijom tržišta nekretnina. Ono socijalno se počinje gurati po strani, a počinju se promovirati osobne slobode, tržišna načela i institucija privatnog vlasništva. Država se gotovo u potpunosti odriče gradogradnje i ona postaje prepuštena tržišnim uvjetima. Kada gledamo nova naselja, primjetan je izostanak minimalnih tehničkih standarda, povećanje gustoće naseljenosti te nedostatak javnih i pratećih sadržaja s obzirom na to da se oni ne smatraju tržišno isplativima. Kao rezultat takve politike imamo izgradnju novih naselja koja svoje potrebe za vrtićima, školama, parkovima i rekreacijskim površinama opterećuju prethodno izgrađena naselja na koja se naslanjaju.

Pozivaš se na Harveya kad neoliberalne prakse upravljanja prostorom između ostalog prepoznaje u transformaciji „menadžerske“ logike upravljanja gradom u „poduzetničku“. Kako vidiš lokalne manifestacije tih tendencija deregulacije? Kakav su utjecaj te promjene imale na politiku izgradnje i urbanog planiranja, posebice u primjeru naselja poput Novog Jelkovca?

Harvey smatra da u poduzetničkoj logici upravljanja gradom tržišni principi počinju diktirati njegov urbani razvoj. On se očituje u fragmentaciji grada koja proizlazi iz različitog tretmana vrijednosti zemljišta, prostornoj podjeli potrošnje, ulaganjima u projekte koji mogu uroditi povratom ulaganja, a koji se provode kroz instituciju javno-privatnih partnerstva te ulaganjima u mega projekte. Razvojna strategija glavnog grada Republike Hrvatske “ZagrebPlan” i program gradonačelnika Bandića “Vizije Zagreba u 21. stoljeću” iz 2005. godine izlistavaju prošla i buduća strateška ulaganja kroz instituciju javno-privatnog partnerstva: izgradnju 4 mosta, tunela kroz Medvednicu, regulaciju rijeke Save, modernizaciju javnog transporta, dovršenje mega projekta Sveučilišne bolnice, izgradnju Muzeja suvremene umjetnosti, sportskog Arena centra te razvoja infrastrukture za izgradnju međunarodnog skijaškog kupa na Medvednici. Neravnomjeran prostorni razvoj najbolje se može vidjeti kroz komparaciju investicija u socijalizmu i postsocijalističkom razdoblju koji je izradila udruga Platforma 9,81 koji na dvije mape prikazuje sustavnu „tepih“ izgradnju tijekom velikih investicijskih projekata u sedamdesetima i osamdesetima i urbanizam točkastog tipa iz dvijetisućitih s fokalnim žarištima velikih projekata raspršenih po postojećim gradskim četvrtima. Možda je najbolji primjer za usporedbu urbana obnova Zagreba za vrijeme Univerzijade 1987. godine kada se obnavljaju studentski domovi, gradi se niz sportskih terena i objekata koji se koriste i danas, nastaje Jarunsko jezero i revitalizira se niz javnih prostora u odnosu na Svjetsko prvenstvo u rukometu 2009. godine koje je u gradovima Hrvatske u naslijeđe ostavilo tek djelomično funkcionalne dvorane izgrađene u javno-privatnim partnerstvima.

U Novom Jelkovcu se ove promjene najviše očituju u njegovoj lokaciji koja je izravno određena cijenom zemljišta. Ulaganje u komunalnu infrastrukturu i izgradnja sadržaja u tom dijelu Zagreba također znači i podizanje cijena okolnih zemljišta te privlačenje potencijalnih ulagača.

Referiraš se na Brennerovu problematizaciju stambenih naselja u neoliberalnim uvjetima. Kako taj pristup promatra suvremene politike suočavanja s novim socijalnim i fizičkim nejednakostima u stambenim naseljima?

Brenner primjećuje da se od 1970ih pod utjecajem kapitala države teritorijalno reorganiziraju, kako na globalnom, tako i na nacionalnom i urbano-lokalnom nivou. Gradovi u takvim državama postaju međunarodno povezani čvorovi cirkulacije kapitala, a državne institucije stvaraju lokalno usmjerene politike kako bi postale atraktivnije investitorima. Takva politika stvara nejednak razvoj unutar-gradskih područja, pogotovo na nivoima stambenih naselja koja postaju prostori novih društvenih i fizičkih nejednakosti. Međutim, Brenner uočava naizgled paradoksalnu pojavu specifičnih stambenih politika usmjerenih ka smanjivanju siromaštva i socijalne segregacije kroz ulaganje u infrastrukturu i okoliš kojima bi se poboljšali životni uvjeti stanovnika. Ta prividno socijalna politika se prema Brenneru može objasniti kao strategija kojom se pokušava reducirati opasnost od neulaganja u odnosu na druge gradove s kojima se natječu za investicije. Dakle, iako postoji socijalna politika koja nalikuje na onu država blagostanja, ključna razlika nalazi se u tome što izjednačavanje prostornih nejednakosti nema za svrhu izgradnju zdravijeg društva već služi kao osiguranje za ulaganje. U prilog tom tumačenju ide i činjenica da se četvrti u kojima se provode takve politike promatraju kao zatvorene prostorne jedinice u odnosu na grad, odnosno, da se grad promatra fragmentirano, a ne kao cjelina. Iako treba biti jako oprezan kada se barata konceptima bez uzimanja u obzir postojeće topografije, infrastrukture, lokalnih specifičnosti i povijesnih okolnosti koje su dovele do izgradnje nekog prostora, Brennerov uvid u nastajanje novih stambenih četvrti s izraženom socijalnom politikom bio mi je jako važan u razmatranju POS-ovih programa i Zagrebačkog modela stanogradnje jer mi je dao jedan od mogućih odgovora na pitanje zašto bi grad čija je logika upravljanja sve više poduzetnička ulagao u socijalno stanovanje na način na koji je to pokušao raditi socijalistički grad.

Foto: Katarina Zlatec
Više: http://arspublicae.tumblr.com/post/69381932104/novi-cjelovito-projektirani-i-izvedeni-zagrebacki

ˇ

ˇ