Promocija knjige
Tabula rasa – Primarno i analitičko u hrvatskoj umjetnosti
Autor/izvor: DAZ / GLiptoteka HAZU 05/06/2014
Gliptoteka HAZU poziva na promociju knjige „Tabula rasa – Primarno i analitičko u hrvatskoj umjetnosti“ autora prof. dr. Zvonka Makovića u četvrtak 12. lipnja 2014. u 12 sati. Maković se u knjizi osvrće na hrvatsko slikarstvo druge polovice sedamdesetih i radikalnu redukciju sredstava čime su umjetnici ispitivali samu prirodu slike, skulpture, medija uopće. Na promociji će sudjelovati prof. dr. Nadežda Čačinović i akademici Đuro Seder i Tonko Maroević.
Sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća počelo se iznova govoriti o medijima, kao što su slika i skulptura, za koje se nešto ranije vjerovalo da su definitvno iščezli iz opticaja. Prakse radikalnih redukcionista iz šezdesetih godina, od fluxusa do siromašne i konceptualne umjetnosti, razgradile su, naime, fizički karakter umjetničkoga djela i svele ga na ponašanje, na gestu, na izjavu. Izložbom When Attitudes Become Form, održanoj u Kunsthalle u Bernu 1969., kritičar Harald Szeemann vjerojatno je najpreciznije ocrtao situaciju nakon Pop- i Minimal arta, kao dominantnih struja prve polovice desetljeća. Slikarstvo koje se počelo pojavljivati sredinom sedamdesetih nije, međutim, bilo nikakav revival ranijih slikarskih praksi. Štoviše, preciznost i radikalizam koji se tu nalazi jasno upućuju na retoriku poznatu iz konceptualne umjetnosti. Autoreferencijalnost i tautologija sada se izriču slikarskim, a ne lingvističkim sredstvima. To novo slikarstvo, koje se ponekad, upravo zbog svojih tautoloških osobina, nazivalo i slikarstvo-slikarstvo, služilo se primarnim sredstvima kojima je nastojalo ispitati, ili točnije pre-ispitati vlastitu prirodu. Podloga, format ili namaz boje nemaju namjeru reprezentirati ništa što je izvan njih samih, već afirmiraju sami sebe. Ne radi se više o apstrahiranju predmetnoga svijeta, niti o transponiranju određenih psihičkih i emocionalnih stanja na površinu slike, nego o sasvim neevokativnom, nesimboličkom i neiluzionističkom slikarstvu koje teži potvrđivanju temeljne činjenice slike kao predmeta. Umjetnici tako jezikom analitičara ispituju mogućnosti primarnog umjetničkog procesa, čime je nereferencijalnim i autorefleksivnim sredstvima postignuta tautološka identifikacija procesa rada i samog umjetničkog djela. Jednostavno rečeno – tabula rasa.
Boris Demur - Bojom nategnuto platno, 1977.
Možda je najprecizniju definiciju takve prakse izrekao Yve-Alain Bois kroz jednadžbu: A(kist) + B (slikanje) + C (podloga) + D(način kojim je to združeno) daje E (sliku). Riječ je o izrazito materijalnoj, činjeničnoj praksi koja isključuje svaku simboličku, literarnu, metafizičku osobinu umjetničkoga djela, djela koje je svedeno na čisti objekt, predmet, stvar, res, rei. Istina je, međutim, da smo se u prošlosti mogli susresti s istim stremljenjima, a bilo je to u ruskoj avangardi, točnije u razdoblju između 1913. i početka 1920-ih. Preokupacija umjetnika bila je operirati osnovnim elementima, temeljenim na načelima da materijal uvjetuje oblik i značenje umjetničkoga djela. Pojam faktura, koji se tada uvodi u opticaj, a označava vidljivi, taktilni, fizički, tvarni karakter umjetnine, točnije sam pigment, bit će ključan i za razumijevanje umjetnosti uopće. Najznačajniji teoretičar toga vremena Nikolai Tarabukin otkrio je kroz fakturu potpuno novo čitanje umjetnosti te u impresionistima vidio prekretnicu, osobito Cézanneu, koji je svu svoju „pozornost usredotočio na materijal i stvarnu strukturu platna, tj. na boju, teksturu, konstrukciju i materijal sam“. „Materijal je majka fakture. Svaki novootkriveni materijal donosi sobom nove elemente iz kojih nastaje bezbroj novih vrsta faktura“, reći će drugi istaknuti teoretičar istoga kruga Vladimir Markov u knjizi „Printsipy tvorchestva v plasticheskikh iskusstvakh: faktura“ (1914.).
Slika je, dakle, shvaćena kao goli fizički predmet sveden na plohu, a iskorakom u puni prostor taj predmet postaje objekt, konstrukcija. Radikalizirajući i sam pojam fakture, a svodeći sliku na monokromnu plohu primarnih boja (Crveno, Žuto, Plavo), Aleksandr Rodčenko će ustvrditi „To je kraj slikarstva“ .Postoje brojni radovi istaknutih suvremenih teoretičara koji su aktualizirali i Tarabukina i Markova, ali i umjetnike koji su svojim tekstovima i manifestima isticali fakturu kao ključni sadržaj umjetničkoga djela. Među njima su već spomenuti Yve-Alain Bois, zatim Benjamin H.D. Buchloch, Margit Rowell, Maria Gough, Isabel Wünsche i dr.
Knjiga „Tabula rasa – Primarno i analitičko u hrvatskoj umjetnosti“ ima za cilj aktualizirati jedan iznimno važan segment naše umjetničke prakse u kojemu su druge polovice sedamdesetih godina, dijelom još studenti Akademije likovnih umjetnosti, krenuli radikalnom redukcijom sredstava ispitivati samu prirodu slike, skulpture, medija uopće. Lišili su sliku i skulpturu svih drugih sadržaja i golu materiju postavili u središte. Faktura njihovih radova odaje elementarnu prirodu medija, ali isto tako svjedoči proces rada i razotkriva fizički čin stvaranja djela, djela oslobođenog svake metafizičke nadgradnje. Milivoj Bijelić, Boris Demur, Slavomir Drinković, Željko Kipke, Antun Maračić, Marijan Molnar, Goran Petercol, Dubravka Rakoci, Ante Rašić i Damir Sokić još su na zadnjim godinama studija i zatim u Majstorskoj radionici Ljube Ivančića i Nikole Reisera, a Drinković u Majstorskoj radionici Antuna Augustinčića, na najčišći način uveli tu reduktivnu i analitičku praksu u suvremenu hrvatsku umjetnost. U isto to vrijeme ista i slična istraživanja prepoznat će se i u krugu drugih autora, pa tako Deana Jokanovića, Gorana Trbuljaka, Mladena Stilinovića u čijoj su formaciji važnu ulogu imali odjeci konceptualne umjetnosti. Neka djela umjetnika starije generacije, tako Marijana Jevšovara, Josipa Vanište i Ivana Kožarića, počinju se sada razumijevati na nov način, otkrivaju se u njima tragovi koji su bliski autoreferencijalnosti, dakle onome što su kao središnju temu pokazali umjetnici generacije koja se tek počela javljati druge polovice 70-ih. Za afirmaciju svih ovih umjetnika iznimnu je važnost odigrala Galerija Nova u kojoj većina njih ima svoje prve samostalne izložbe koje po pravilu prate katalozi. Vremenski je okvir prikazanih radova znatno proširen kako bi se ukazalo na postojanje elemenata autoreferencijalnosti i izvan faze pune afirmacije ove umjetničke prakse. Jednom, kada su slika i skulptura u cijelosti afirmirani kao goli predmeti, moguća su i propitivanja, štoviše svojevrsna poigravanja tim predmetima lišenim svega što ne pripada njihovoj fizičkoj dimenziji. Neka objavljena djela Gorana Trbuljaka, Damira Sokića („Paternoster“) i Ivana Kožarića svjedoče upravo takvo stanje nakon - smrti- slike.
Zvonko MAKOVIĆ
Autor knjige između ostalih u svome tekstu navodi i djela slijedećih umjetnika čija su djela i reproducirana u knjizi:
1. Milivoj Bijelić , 2. Boris Demur, 3. Slavomir Drinković, 4. Marijan Jevšovar , 5. Dean Jokanović Toumin, 6. Željko Kipke, 7.Ivan Kožarić, 8. Antun Maračić , 9. Marijan Molnar, 10. Goran Petercol, 11. Dubravka Rakoci, 12. Ante Rašić , 13. Damir Sokić, 14. Mladen Stilinović, 15. Goran Trbuljak, 16. Josip Vaništa
Pozivnicu preuzmite ovdje.