Architecture without borders

Tamara Vidović - Beč

Autor/izvor: DAZ 03/11/2014

Prvi ozbiljniji susret s Bečom imala sam na kolegiju kolokvijalno zvanom Bedenko Četiri. Bogata povijest, krasna arhitektura, divan grad i još jedan riješeni ispit. Prvi izlet u Beč dogodio se u jesen 2013. godine, kad je sva naučena teorija zasjala pod svjetlima adventskih lampica. Zaista divan grad.  Na natječaju za stručnu praksu odlučim u uži izbor destinacija upisati Austriju ne sluteći da je to početak jedne intenzivne, inspirativne i emotivne veze s gradom koji mi je do tada bio puko slovo u udžbeniku ili generička turistička razglednica. 

Pripreme i predrasude

U razdoblju priprema istraživala sam grad vodeći se, naravno, prvim asocijacijama koje sam do tada imala: historicističkom arhitekturom, muzejima, glazbom, kulturom. Zamišljala sam grad otmjenim, pomalo hladnim i strogim, čemu je možda pridonio i jezik na čiju oštrinu nisam navikla. U cijeloj priči mojeg odlaska na stručnu praksu u Austriju jako je bitna činjenica da ja ne govorim njemački. Nimalo. Dva mjeseca prije odlaska dodijeljen mi je ured u kojem ću obavljati praksu – gerner°gerner plus. Ured zapošljava dvadesetak ljudi, mahom Austrijanaca i Nijemaca.  Iako mi je već u prvom kontaktu s uredom rečeno da komunikacija na engleskom nije nikakav problem, u sklopu priprema koje program nudi upisala sam tečaj jezika. Dobila sam i popis programa u kojima se radi pa sam, kako bih se što bolje uklopila u radno okruženje, počela učiti i program koji mi je do tada bio nepoznat. Sukladno s pričama koje sam čula o Austrijancima, željela sam biti spremna na njihovu organiziranost, preciznost i disciplinu.

Početna komunikacija s uredom bila je izvrsna pa sam tako nekoliko tjedana prije preseljenja, dok sam tražila smještaj, na njihov poziv svratila do ureda na upoznavanje. Smješten je na Mariahilferstrasse, jednoj od najpoznatijih bečkih shopping ulica, u kojoj vlada vrlo živahna atmosfera i koja u svako doba dana vrvi rijekama ljudi. Nakon upoznavanja s partnerima proveli su me kroz dvoetažni ured do mojeg budućeg radnog mjesta te me upoznali s kolegama, što mi je bitno smanjilo tremu prvoga dana posla jer sam već znala što me čeka.

Haus des Meeres- vidikovac

Leben in Wien

Nakon nekoliko intenzivnih dana selidbe te upoznavanja s cimerima i kvartom došao je prvi radni ponedjeljak, prvo paljenje računala i prvi šok. Naime, ured posjeduje isključivo njemačke licencije za računalne programe, bez dodatnih jezičnih paketa. I tako ja započinjem svoju poslovnu avanturu oboružana rječnicima, print screenovima engleskih sučelja programa i video uputama s interneta. Ne moram ni spomenuti da mi početna razina jezika i sposobnost kojom bih se predstavila i znala pitati primjerice Oprostite, gdje je kolodvor? nije puno pomogla :). Srećom, kolege su bili vrlo susretljivi i spremni pomoći pa sam improviziranjem nekako privela prvi zadatak kraju. Dalje je sve bilo lakše. U uredu se, u timovima od dvoje do četvero ljudi, paralelno radilo pet ili šest projekata, a moj je zadatak bio pridružiti se timu kojem zbog rokova treba dodatna ispomoć. Upravo mi je to na projektima u raznim fazama omogućilo izuzetno raznolike zadatke, od urbanističkog mjerila pa sve do interijerskih detalja. Između ostalog radila sam na projektu obnove stanice Alserstraße podzemne željeznice, u originalu djela Otta Wagnera, na interijeru poslovne zgrade, na staračkom domu u izgradnji, urbanizmu stambenog naselja na sjeveru Beča i interijeru stambene zgrade. Takav princip rada omogućio mi je u kratkom vremenu uvid u način rada i probleme koji se pojavljuju u raznim stadijima projekta. Ekipa u uredu dosta je mlada pa se nije bio problem uklopiti, a  imala sam priliku sudjelovati i u team buildingu, tradicionalnom lokalnom kuglanju nakon obilne austrijske večere. Druženje s voditeljima i partnerima, ne samo mladim kolegama, u neformalnom okruženju bio je posebno simpatičan doživljaj.

gerner°gerner plus tim

Slobodno vrijeme nastojala sam maksimalno iskoristiti,  a obilazak nekog novog dijela grada bio je dio svakodnevnog rasporeda. Nakon samo nekoliko dana shvatila sam da je moja dotadašnja ideja o gradu samo jedan mali dio onoga što što on zaista nudi. Potpuno je drugačiji način na koji upoznaš neko mjesto kao turist i onda kada u njemu (pa makar nakratko) živiš. Najviše me fascinirala raznolikost koju nudi – u jednom danu možeš prošetati historicističkim centrom, gotovo futurističkim kampusom ekonomskog fakulteta, sanjivim Türkenschanzparkom i završiti u vinogradima na rubnim proplancima. Grad za svako raspoloženje. Dojmilo me se koliko zabave i sadržaja nudi mladima i koliko je multikulturalan. Svi turistički razvikani dijelovi zaista su impresivni, ali mene su najviše oduševili simpatični, romantični i duhoviti ambijenti, slični onima koje bih prije pripisala isključivo mediteranskim gradovima ili primjerice Parizu, na koje bismo najčešće, u dugim šetnjama, naišli posve slučajno.  Vidikovci su priča za sebe. Ima ih puno, svaki je izvanredan i šarmantan na svoj način, bilo da ima pogled na krovove isprepletene simpatičnim terasama i suvremenim intervencijama na potkrovljima ili na Dunav i poslovni centar grada. Izuzetan mi je način na koji se tretiraju javne površine i kako se s lakoćom i ukusom transformiraju namjene prostora - tako je u jednom trenutku trg ispred Rathausa bajkovito klizalište, a nekoliko tjedana nakon zemljani poligon za biciklističko natjecanje. Takvih je primjera mnogo i nikad ne znaš što te novo može dočekati na sasvim poznatom gradskom uglu.


Hall knjižnice ekonomskog fakulteta  


Hundertwasser house


Bečki street art


DC Tower


Sajam u ulici Neubaugasse


Klizalište ispred Rathausa


Innsbruck- jedan od vikend - izleta


Kratki rezime

Abschluss

Jako mi je teško sažeti intenzivna i predivna tri mjeseca u jedan kratki tekst, a nemoguće vjerno prenijeti riječima koliko je dobar osjećaj upoznati puno novih ljudi, stvoriti novo društvo, živjeti u simpatičnom cimerskom kolektivu koji ti postane mala obitelj, natucati njemački s kolegama nakon trećeg Weiβ gespritzta nakon posla, udomaćiti se u novom gradu. Sama praksa pokazala mi je zavidnu razinu na kojoj se radi, organizaciju i disciplinu, a ujedno sam naučila kako se snaći u raznim nepredvidivim situacijama.

S obzirom na blizinu Beča i svega što mi je ponudio, stavljam ga na listu svojih gradova, mjesto kojem ću se često vraćati i uvijek osjećati kao doma.

Tamara Vidović

Potprogram Leonardo da Vinci u sklopu EU Programa za cijeloživotno obrazovanje (Life Long Learning Programme – LLL) obuhvaćao je strukovno obrazovanje i osposobljavanje te je bio osmišljen tako da svojim aktivnostima potiče razvoj znanja, vještina i kvalifikacija svih sudionika.

Sudjelovanjem u nekoj od aktivnosti potprograma Leonardo da Vinci, korisnici su imali mogućnost stjecati nova životna iskustva te primjenom stečenih znanja, značajno doprinijeti radu matične ustanove, mogućnostima vlastitog zapošljavanja na tržištu rada te samom gospodarstvu. Potprogram Leonardo da Vinci omogućavao je prijenos dobrih praksi i inovacija u gospodarstvu između država sudionica, usklađivanje obrazovnog sustava sa tehnološkim napretkom i tržištem rada te osobni i profesionalni razvoj sudionika. Više o dobitnicima stipendija saznajte OVDJE, a više o potprogramu Leonardo da Vinci ovdje.