13/12/2010

KRITIČKE UMJETNIČKE PRAKSE U AMERICI 1980tih I NJIHOVI ODJECI
Predavanje Stephanea Ibarsa/ Fondation Yvon Lambert, Avignon/ uz projekcije videoradova

Ponedjeljak 13.12. 2010.u 20.00 sati
Drustvo arhitekata Zagreba (DAZ)
Trg Bana Jelacica 3/1
————————————————

Program THIS IS NOT AMERICA bavi se društveno osvještenim umjetničkim praksama u Americi od kraja šezdesetih nadalje, te postavlja pitanje njihovih teoretskih uporišta.

Stephane Ibars, kustos u Fondaciji Yvon Lambert Avignon i predavac na Umjetnickoj akademiji u Montpellieru gost je programa Slobodne veze. Ibars ce govoriti o kritickoj umjetnickoj sceni u Americi 1980tih, onome sto joj je prethodilo te njezinim mogucim odjecima u Evropi.

Okosnica predavanja bit ce institucionalna kritika i njezini nositelji. Bit ce rijeci o umjetnickim praksama Daniela Burena i Hansa Haackea, zatim Marthe Rosler, Andree Fraser, Renee Green, skupine Group Material, Freda Wilsona, REPO History, Marion Von Osten i drugih.

Prvi val institucionalne kritike odnosi se na razdoblje kasnih 1960tih i ranih 1970tih kada se kriticka metoda odnosila na umjetnicku praksu, a objekt kritike na umjetnicku instituciju, uglavnom muzej, ali i galerije i kolekcije umjetnosti. Tako je institucionalna kritika uzimala mnoge oblike poput umjetnickih radova i intervencija, kritickog pisanja ili (umjetnicko)politickog aktivizma. Medjutim, u takozvanom drugom valu, negdje od pocetka 1980tih, institucionalni okvir obuhvatio je i ulogu umjetnika (subjekta nositelja kritike) kao institucionaliziranu, te u istrazivanje ukljucio druge institucionalne prostore i prakse izvan umjetnickih. Oba su vala danas dio institucije umjetnosti (na Zapadu), dio su povijesti umjetnosti i obrazovanja kao i opce, dematerijalizirane i postkonceptualne suvremene umjetnicke prakse.

Osvrcuci se na “povratak” institucionalne kritike danas, odredjeni teoreticari ukazat ce na tocku konvergencije izmedju prva dva vala i na ono sto moze, ali i ne mora konstituirati “treci val”. Naime, u proslosti se institucionalna kritika u pravilu odnosila na praksu umjetnika usmjerenu protiv (umjetnickih) institucija, kao kritika njihove ideoloske i reprezentacijske drustvene funkcije. Institucija je za umjetnika postavljena kao problem. Nasuprot tome, danasnje rasprave koje se odnose na institucionalnu kritiku, cini se, dolaze uglavnom od kustosa i direktora odredjene institucije i oni se obicno opredjeljuju za, a ne protiv njih. Drugim rijecima, daleko od toga da se zele suprotstaviti ili negirati instituciju, oni ju zele izmijeniti i ucvrstiti. Dakle, institucija sada nije samo problem, vec ujedno i rjesenje (…)

Predavanje ce biti na engleskom jeziku.