Kolumna

U obranu arhitektonske zamisli

Autor/izvor: Maroje Mrduljaš 02/09/2010

Iz te pozicije, medijska halabuka oko sudbine teglenice koja se deformirala tijekom plovidbe učinila se kao udaljeni žamor koji sa samom arhitektonskom zamisli nije imao puno veze. U hrvatskim medijima i u kuloaraima postavljala su se i još se postavljaju pitanja o odgovornosti, arhitektonska struka se proziva za egzibicionizam i još jednom optužuje za narcisoidnost, za rastrošnost u trenucima ekonomske krize. Traže se objašnjenja za sramotu, ističu se troškovi uzaludno potrošeni na kulturu.
No, prava kriza na koju slučaj paviljona-teglenice ukazuje je intelektualna i upozorava na odsustvo empatičnog odnosa prema arhitektonskoj zamisli jer pobjedonosno usidrenje u venecijansku lagunu nije konačni i jedini smisao tog arhitektonskog projekta koji je jedan od najuzbudljivijih i sasvim autentičnih doprinosa hrvatske arhitekture internacionalnim prostornim istraživanjima, a ekvivalent mu se može naći u izotopnom, nehijerarhijskom paviljonu Vjenceslava Richtera na Triennaleu u Milanu iz 1964. Naime, što bi se fundamentalno promijenilo time što bi paviljon-teglenica bio privezan jedan dan uz venecijansku rivu? Moguće je da bi konkurirao za nagradu o čemu se spekuliralo, no da li je smisao nastupa na Biennaleu osvajanje nagrada koje pomažu nacionalnom ponosu ili povod i prilika za prostorna i konceptualna istraživanja? Iz globalne perspektive, od deformacije paviljona-broda daleko je važnija kreativna prostorna zamisao.

Hrvatski paviljon je ove godine privukao internacionalnu pažnju već i prije Biennalea i o njemu se moglo čitati na utjecajnim web-stranicama posvećenim arhitekturi. Prostorni crtež sačinjen od metalnih rešetki formira „prostor u prostoru“ i preispituje temeljne arhitektonske odnose poput punog i praznog, mase i volumena, definiranog i neodređenog, naseljivog i perceptivnog... Čelična rešetka pokazuje da se o prostoru može razmišljati kroz gradacije njegove gustoće, te da prostor ne mora biti apstraktni pojam i praznina omeđena čvrstim granicama. U slučaju paviljona-broda prostorna gustoća je doslovno reprezentirana kao optički upečatljiva fizička struktura koja potiče na refleksiju o različitim fenomenima koji ispunjavaju prostor i čine ga konkretnim medijem. Naime, prostor je ispunjen različitim oblicima gustoće: gustoćom svjetla, gustoćom topline, gustoćom strujanja zraka, gustoćom događaja što rešetka paviljona-broda dijagramatski prikazuje. Naravno, to je samo jedna od interpretacija koje paviljon-brod provocira.

Paviljon-brod ovisan je o teglenici koja ju nosi u smislu dimenzija i težine, kao što implicira i konotacije poput nomadskog prisustva Hrvatske na Biennaleu u Veneciji. Također, mobilnost teglenice omogućuje paviljonu da putuje i stvara različite međuodnose između svoje fizičke konstitucije i različitih ambijenata pa je mogućnost kretanja za prostornu zamisao produktivna. No, sama prostorna zamisao neovisna je i od plutanja i od neposredne funkcije iako su oni utjecali na razvoj projekta. Putovanje i prostorna zamisao paviljona mogu se tumačiti odvojeno.
No, što sada, kada je paviljon-brod oštećen i nije se mogao pokazati na Biennaleu? Da li to sprečava čitanja arhitekture paviljona? Možda su posjetitelji Biennalea uskraćeni za neposredno perceptivno iskustvo koje je za ovaj projekt odista važno. No, određeni broj posjetitelja već je obišao paviljon u Rijeci, a treba se nadati da će teglenica biti obnovljena. Zašto bi on morao imati reprezentativnu svrhu? Započet je sa tom namjerom, no prostorno otkriće važnije je od reprezentativnosti i doslovne prisutnosti. Paviljon-brod je projektiran i izveden kao eksperiment unutar skučenih resursa, postignut je izvanredan učinak elementarnim sredstvima i atipičnim graditeljskim postupcima. Koliko znamo, provedeni su i svi potrebni proračuni i znalo se koje su opcije plovidbe. Oluka da se uđe u rizik plovidbe treba preispitati, no ona u sebi nosi i jednu utopijsku komponentu kojom se prkosi ograničenjima. Uostalom, nedovršena utopija bliska je hrvatskoj graditeljskoj tradiciji gdje su brojni projekti ostajale parcijalno realizirane ili nekompletne, gdje su najbolje zamisli ostajale nedovršene poput Turininog Centra za zaštitu majke i djeteta ili urbanističke vizije Novog Zagreba. Pa ipak, od tih projekata baštinimo cjelovitost projekta, ne samo njihov realizirani dio.

Razlozi deformacije paviljona su donekle poznati, no sama odluka  no možda je zanimljivo postaviti naizgled apsurdno pitanje da li je teglenica uopće morala ploviti u Veneciju? Njena izvedba je potvrdila poticajnu prostornu zamisao, a rossijevska lijepa ideja plovidbe mogla se ostvariti i postepeno, bez forsiranja. Nije li izložba u Veneciji bila dovoljna, a paviljon je sukladno svojoj fizičkoj konstituciji i resursima mogao ploviti samo u mirnom lokalnom priobalju, pozivajući posjetitelje Biennalea da dođu i u Hrvatsku. Ako ne može paviljon doći do Biennalea, zašto Biennale ne bi došao do paviljona? Hrvatska se na Biennaleu predstavlja sa kvalitetnom izložbom i publikacijom o paviljonu-brodu koje se moglo iskoristiti kao atraktore i obrnuti ideju putovanja. Zašto luke Osora, Malog Lošinja i Rovinja ne bi bile mjesta na kojima se također događa Biennale koje zagovara arhitekturu kao mjesto susreta? Da li posjetitelji Biennalea u Veneciji zavređuju više arhitektonsku senzacija nego građani drugih obalnih gradova? Biennale je mogao biti povod i impuls za arhitektonsko istraživanje namijenjeno i drugoj publici i na drugim mjestima.

Umjesto skandala, bolje bi bilo govoriti o dostignućima. Dostignuće je autentična prostorna zamisao i njena realizacija, dostignuće je dosadašnja afirmativna internacionalna recepcija paviljona, a nesretna sudbina teglenice čini ju jednim tragičnim likom hrvatske kulturne i društvene stvarnosti. No, tragičnost paviljona ne proizlazi iz same neuspješnosti da se ostvari pragmatični cilj nego zbog toga što se kroz skandaliziranje želi prebrisati sva dobra svojstva projekta i autentično arhitektonska otkrića koja paviljon nudi. Donošenja odluke o plovidbi bio je taj prijelomni trenutak u kojem je pritisak performativnosti bio previše snažan. Da li je osjećaj da će jednodnevni boravak u Veneciji možda polučiti i nagradom bio presudan? Hrvatsko društvo priznaje samo spektakularne pobjednike, kao što i sasvim dobro tolerira diletantizam, prosječnost, nasilnost. Nije isto kada se novac poreznih obveznika nemilice troši na besmislice poput sportskih megalomanija i kada se ulaže u arhitektonske i intelektualne eksperimente koji ulaze u neotkrivena područja bez zadrške. Ambivalentne situacije se ne žele uzeti u obzir, odmah se jednostrano tumače kao propast, hoće se skandal. Uloga arhitekture je da kroz sredstava koja su joj na raspolaganju obogaćuje ljudsko egzistencijalno iskustvo, da ulaže napor u kreativno istraživanje novih prostorne mogućnosti. Sve to projekt paviljona-teglenice i čini, a arhitektura za izložbe nema usko utilitarnu zadaću, ona si može dozvoliti i fizički kolaps ako je ostvaren kreativni pomak.

U pogledu iz Japana obilježenog ekstremnim kontrastima između super-urbanog i prirodnog, između ahistoričnog i tradicionalnog fizičko oštećenje jedne poticajne i zaživjele arhitekture ne djeluje tragično. Prostor paviljona je realiziran i iskušan, nije presudno da li ga je doživjelo 1.000 ili 100.000 posjetitelja, nije toliko važno da li je dosegnuto mjesto na venecijanskoj rivi ili da li je izmakla nagrada. Zamisao paviljona već je upisana u korpus internacionalno relevantnih arhitektonskih istraživanja, bez obzira gdje i u kakvom stanju konstrukcija ovaj čas stoji. Paviljon-brod treba popraviti i dati mu priliku da nastavi biti mjesto kontemplacije, događaja i susreta sa istraživačkom arhitekturom koja posjetiteljima nudi jedinstveno prostorno iskustvo.

Tokyo-Zagreb, 30.8.-1.9.2010.