Kolumna

U obranu arhitektonske zamisli 2

Autor/izvor: Maroje Mrduljaš 19/09/2010

Svaka arhitektura je javna

Ako se uzme u obzir dobra internacionalna recepcija novije istraživačke hrvatske arhitekture, uključivo i nagradu Mies van der Rohe EU za najbolje nadolazeće arhitekte Studiju UP, taj je barbarizam, upravo zato što je uspješno izbjegavao formalizme, upisao rezultate lokalne arhitektonske scene na međunarodnu kartu suvremene graditeljske kulture. Svakako, kritika kolege Kršića dodiruje i temelje arhitektonske discipline općenito i time se, ukoliko se želi piti precizan, otvara jedna odista široka, pa i potrebna debata.

Trebamo li kolegi Kršiću uzeti u zlo to što je, po njegovom sudu, golemi i introvertni monolit Jeana Novuela „jedva razlikuje“ od porozne mreže hrvatskog paviljona, iako u svojoj prostornoj zamisli ti projekti istražuju dijametralno suprotne teme pri čemu su, eto, slične narančaste boje? Svakako, kolegu Kršića nikako ne treba optuživati za diletantizam u arhitektonskoj kritici, jer njega, kao i većinu drugih kritičara i komentatora paviljona-teglenice u koje treba uključiti i brojne arhitekte ne zanima prostorna zamisao samog projekta, kao što ih i ne zanima niti dinamika istraživanja unutar arhitektonske discipline. Naime, i mnogim arhitektima eksperiment u arhitekturi je antipatičan, nepotreban, jer dovodi u pitanje prakticiranje arhitekture kao tehnokratsko-birokratske uslužne djelatnosti koja se svodi na „proizvodnju projektne dokumentacije“ gdje nema pregovora sa investitorima. Ta žalosna situacija svakako je motivirana i razumljivom zavišću, i dosta govori o promijenjenoj poziciji arhitektonske struke koja teško nalazi načina da izađe na kraj sa kolapsom urbanizma i napredovanjem klijentelističkih politika. Odista, arhitekti su uglavnom izgubili poziciju autoriteta za građenje (jednako kao i druge uključene strane koje imaju ulogo socio-kulturnog korektiva, primjerice, povjesničari umjetnosti), oni ne upravljaju procesima konsitutiranja grada nego su tek jedan od njegovih aktera. Dobra vijest za sve one kritičare koji su htjeli dokinuti modernost u urbanizmu, na žalost, još bolja za post-moderno, neo-liberalno građenje.

Što je produktivna jezgra kritike kolege Kršića? U prvom redu, to je zahtjev prema kojem se arhitektura mora, ako dobro čitam, baviti isključivo socijalnim problemima, sanacijama devastacija u okolišu, a da bi svoja znanja trebala staviti u službu društvene kritike. To jednako vrijedi i za svakodnevnu praksu i za nastupe na događajima kako što je Biennale. No, taj zahtjev je toliko opsežan da se nakrivljenije paviljona prozvanog kremšnitom teško može doslovno instrumentalizirati u svrhu kritike jednog znatno šireg fenomena.

Arhitektura, jednom kada je realizirana, postaje dio okoliša i na njega na različite načine utječe. Zbog toga svaka arhitektura spada u domenu „javnog“ (ne postoji „privatna“ arhitektura – postoji samo „intimni“ i „kolektivni“ prostor) i iz tog razloga svatko je pozvan komentirati i kritizirati učinke arhitekture jer ona formira egzistencijalni i socijalni prostor u kojem svi obitavamo i uživamo u njegovim blagodatima ili trpimo uslijed njegovih nedostataka. Također, arhitektura je uvijek, riječima Saskie Sassen, „otisak kapitala u prostoru“, materijalizacija određenog interesa, pa je izgrađeni okoliš i reprezent društvenog i civilizacijskog trenutka i do neke mjere i reprezent aktualnog političkog poretka. No, kao što to primjećuje Bernard Tschumi, postoji disjunkcija između ideologije i samog prostora koji dobiva ideološko (i egzistencijalno) značenje tek kroz događaj koji se u njemu (ili oko njega) odvija. I prostori projektirani ili planirani sa najplemenitijom namjerom mogu postati prostori terora, jednako kao što i bivše tvrđave totalitarizma nakon propasti ideologija koje su ih izgradile mogu udomiti sasvim drugačije, demokratske događaje.

No, postoji i arhitektura koja nije utilitarna u užem smislu, koja nema neposrednu obavezu rješavati egzistencijalna pitanja nego pripada polju arhitektonskog eksperimenta koji je neraskidiv dio arhitektonske discipline i povijesti arhitekture. U takvu arhitekturu spada i paviljon-teglenica. Teglenica i njena prostorna zamisao nisu proizvod neke specifične ideologije, nego se ideologija „kači“ za teglenicu kroz njene interpretacije. Ako se nastupa sa pozicije u kojoj je građenje isključivo materijalizirani dijagram moći, teglenica postaje simbolički reprezent discipline koja nije ništa drugo nego servisiranje ideologije i taj „izvorni grijeh“ arhitekture se nikako ne može iskupiti. Sa suprotne pozicije u kojoj se arhitekturi dozvoljava interna autonomija, teglenica se interpretira kao nastavak utopijske tradicije eksperimentalne arhitekture koja uključuje i kolapse koji su integralni dio konceptualnih istraživanja zabilježenih u svim arhitektonskim epohama i u svim tipologijama. 

Iz rakursa građanina kojem su kuća i grad obitavalište i zaklonište, povijest eksperimentalne arhitekture i tipologije izložbenih paviljona možda malo ili ništa ne znači, iako je povijest tih eksperimenata ugrađena u svaku dobru arhitekturu. Građani ne moraju biti upoznati sa istraživačkim projektantskim naporima akumuliranima tijekom povijesti arhitekture nego imaju pravo zahtijevati kvalitetniji izgrađeni okoliš, protestirati protiv arhitektonske nekreativnosti, disfunkcionalnosti gradova, eksploatatorskog ponašanja investitora i graditelja, ekološkog zagađenja, krivih prostornih politika (u kojima sudjeluju i arhitekti). Čak i kritičari koji se žele uhvatiti ukoštac sa politikama prostora i društvenim nepravdama koji se u njima ogledaju ne moraju dubinski poznavati povijest arhitekture. No, ipak, to ne opravdava kritiku koja svaki arhitektonski eksperiment diskreditira kao nepotreban formalizam jer takav pristup brzo vodi prema jednom pojednostavljenom, jednostranom shvaćanju arhitekture i njenoj redukciji na „prvobitnu kolibu“. A kada kolega Kršić piše kako je u slučaju Horvatinčićevog zahvata unutar Cvjetnog bloka „pod pritiskom javnosti mrski kapital očito slijedio sigurnosne standarde“ jer nije došlo do urušavanja goleme građevinske jame, dok je 15 autora teglenice „svjesno brutalno zanemarilo temeljna pravila i obaveze struke“ dolazi do obrtanja teza, ili barem do zabune. Naravno da je kapital poduzeo sigurnosne mjere, ali sigurno ne zbog „pritiska javnosti“ nego zbog vještine u zaštiti svog privatnog interesa. No što su ta pravila i obaveze struke? Kako bi se dekonstruiralo „pravo i obaveza“ arhitekture da djeluje kao eksperimentalna praksa, (zlo)-upotrebljava se čak se i tehnološka kompetentnost „mrskog kapitala“ koji je zanemario bilo kakve urbanističke i socio-kulturne postavke i korist svoje „vizije“. Da li je tehnički osigurana distopijska „vizija“ ispravna, a eksperiment koji se kretao prema utopijskom horizontu i jednoj kontraverznoj sudbini „brutalan“ (prema kome, kako?), te pripadaju li oni uopće istim intelektualnim registrima i u isto političko polje?

Politika prostora i osjetilna arhitektura

Aktualne kritike vezane za teglenicu-paviljon u onom dijelu u kojem su iole artikulirane, svode se na sljedeći pravac razmišljanja: suvremeno društvo je u kolapsu, u konstituiranju izgrađenog okoliša se ogledaju društvene nepravde, arhitektonska disciplina ne zauzima stranu ili je mlitava u aktualnim debatama oko politika prostora, arhitekti su prilikom gotovo svakog čina gradnje servilni serviseri državnog ili privatnog kapitala dok se za to vrijeme afirmirani (pa time i privilegirani) dio arhitektonske zajednice bavi efemernim ili eskapističkim formalizmima tipa teglenice.

Prvi dio kritike i jest u jednom dijelu točan jer je većina građenja u Hrvatskoj (i drugdje) prozaično i uvjetovano investicijskim zahtjevima, no pogrešno je te činjenice doslovno povezivati sa paviljonom-teglenicom. Naime, kanaliziranje svih društvenih problema u jednu pomorsku havariju predstavlja lagani način da se arhitektonska struka protrese i pozove na odgovornost, ali na krivi način – prozivajući jedan projekt koji pripada drugačijem području od konflikata vezanih za politike prosta i koji je po svojoj eksperimentalnoj i utopijskoj naravi suprotan konformističkoj matici hrvatske kulture. Koncepcija paviljona-teglenice se nadovezuje za „drugu liniju“ neo-avangardističke moderne arhitekture (paralelnu onoj iz plastičkih umjetnosti) koja se kritički odnosila prema instrumentalizaciji arhitekture u tehnokratsko-birokratske procese. Obzirom da je arhitektura uvijek u dijalektičkom odnosu prema kapitalu, jedan od načina da ona doprinose društvenom boljitku upravo i jest nastojanje da se održi eksperimentalna, „interna“ autonomija discipline. Zahvaljujući djelovanju te „druge linije“ hrvatska moderna i suvremena arhitektura uspjela je izgraditi pojedine kulturno relevantne i skladne okoliše. 

Arhitektura se i razvija kroz međuodnos pragmatike „tehnički korektnog građenja“, prostornih eksperimenata i diskursa o arhitekturi. Istina je da je u Hrvatskoj arhitektonski kritički diskurs zapostavljen, da postoji problem interpretacije arhitekture i jasnijeg povezivanja arhitekture sa društvenom stvarnošću, no to polje je interdisciplinarno, zasniva se na znanstvenom pristupu i dugoročnom i sustavnom radu. Za stanje na tom polju jednaku, odgovornost kao i arhitektura snosi i urbana sociologija, i politologija, i antropologija i povijest umjetnosti i druge discipline. Povijesna „tradicija“ fragmentarnosti i podkapacitiranost hrvatske znanstvene i kulturne zajednice kao i neuspjeh istih da se afirmiraju kao utjecajni protagonisti političkog života svakako ne ide u prilog nužnosti razvoja diskurzivnog pristupa arhitekturi. Zato i kritika arhitektonskog diskursa treba zahvatiti i šire polje kritičke društvene teorije. Može li se zahtijevati od arhitektonske discipline da se bude inkubator društvene kritičke misli? To je zanimljiva pomisao, a politike prostora su svakako tema oko koje se može razviti vrlo konstruktivna debata, no ona ne može doći samo iz same arhitekture. Kritika da je paviljon-teglenica „čisti efekt i bez sadržaja“ nije opravdana jer su mediji arhitekture prostor i forma koja taj prostor definira, što uključuje i ljepotu koja je postala zabranjena tema. Za „sadržaj“ koji se traži, ako hoće biti ozbiljan, potrebno je upravo sudjelovanje svih prethodno navedenih struka jer arhitekti koji se upuštaju u diskurzivne analize često zapadaju u naivnosti, paušalna tumačenja pa i šarlatanstvo. 

Da, teglenica je otplovila i nakrivila se, „promijenila gustoću“ ali njena zamisao je vrijedna i može jeunstur se dalje interpretirati, projektantski razvijati u nove prostorne konfiguracije, tumačiti kroz različite perspektive. Arhitektura paviljona nije zaklonište i obitavalište, nema niti obavezu da bilo što problematizira izvan samog medija arhitekture, a realizacija prostornog eksperimenta ima svoju cijenu koja se dugoročno isplaćuje time što se njegova iskustva ugrađuju i u buduće koncepcije. „Znaju što čine i ipak to čine“, dramatično se kaže u kritici teglenice-paviljona? A što su autori trebali učiniti, odustati od realizacije? No, paviljon-teglenica je projektiran tako da se može i treba realizirati, ne istražuje apstraktni koncept nego perceptivna svojstva arhitekture. Takva prostorna zamisao ne može se testirati samo kroz makete i trodimenzionalne prikaze, kroz fantomski „virtualni svijet“ koji dokida fizički susret ljudi sa ljudima i ljudi sa materijalnim prostorom. Justin McGuirk, Kritičar Guradiana, kojeg kolega Kršić citira, zaključuje svoj tekst stavom koji upravo i ide u prilog koncepciji paviljona-teglenice: „Ljepota ovogodišnjeg Biennalea je to što ljudsko iskustvo vraća u središte arhitektonskog zanimanja. Inspirativna mjesta su ispunjena prostornom i osjetilnom dramom.“ 

Treba li zabraniti eksperiment u arhitekturi, hoće li svi problemi u konstituiranju izgrađenog okoliša biti riješeni ako zgrade obučemo u solarne kolektore, a između njih rasprostremo klackalice? I ekološka i socijalna osviještenost u arhitekturi su potrebni, no dokle god vladaju društveni odnosi neo-liberalnog kapitalizma, pogotovo u lokalnoj turbo-inačici, građenje se neće razvijati harmonično, nego kroz sukobe interesa i razne konflikte. Arhitektura, ako je dobra, se u taj proces interpolira kao agens postepene promjene, „kao zastupnik javnog interesa“ i investicijske resurse oblikuje u duhu predodžbe o gradu kao prostoru kolektivnosti. Ali što je to što arhitektura daje: ima li ona zadaću da zadovoljava samo elementarne potrebe ili, kao dio civilizacijskih mijena, nudi iskustva i modele prostora koji su novi, drugačiji, koji od povijesti arhitekture čine jedan razvojni dinamični proces a grad mjestom koje je slojevito, u kojem se talože različite prostorne zamisli i u kojem se čita povijesno vrijeme. Zato je i potrebno iskoristiti priliku da se i atipičnim okolnostima kao što su svjetske izložbe istraže i testiraju nove prostorne zamisli.

"Proširenje polja borbe"

Cijenim nastojanje kolege Kršića, pa i drugih kolega koji se ovom prilikom još nisu oglasili opširnije od samog komentara, da se „proširi polje borbe“ i da se nastavi debata o neuralgičnim pitanjima konstituiranja izgrađenog okoliša, kulturnih politika i „kritici svega postojećeg“ ali se ne mogu složiti sa načinom i pravcem kroz koji se ta kritika nastoji aktivirati, jer se ismijavanjem eksperimenta nenamjerno daje vjetar u leđima svim onim protagonistima i hrvatske arhitektonske scene i društva u cjelini koji bi htjeli dokinuti istraživački stav. Postoje prioriteti u promišljanju i kritici građenja ali treba shvatiti da se kvaliteta izgrađenog okoliša održava i kontinuiranim kultiviranjem eksperimenta za koji se na prvi pogled čini da nema neposredne veze s društvenom stvarnošću. No, novi prostorni koncepti održavaju arhitektonsku disciplinu u kondiciji, u kreativnoj tenziji i kontinuiranom kretanju. Što je razina autentične eksperimentalne arhitektonske misli u nekoj sredini niža, to je kulturna i egzistencijalna bijeda koja se širi u izgrađenom okolišu veća. 

Stav kolege Kršića je posebno problematičan kada kaže da „Para(državne) narudžbe... sportske dvorane, muzeji, rive, škole, vrtići, POS, spomen područja“ ne ostvaruju ništa drugo nego „daju vidljivu formu moći kapitala“. Situacija je obrnuta: arhitekti koriste državni kapital kako bi se stvorile moderne, heterotopijske enklave civiliziranog izgrađenog okoliša, a da pri tome nitko od njih ne traži arhitektonsku kvalitetu, niti političari, niti šira javnost, niti „kritičari svega postojećeg“. Tako se istraživanja destimuliraju iz raznih pravaca, pa brojni arhitekti koji su i imali neku ambiciju posustaju. No, postoje i sjajna ostvarenja upravo u domeni zgrada društvenog standarda koja se ispred realne razine razvijenosti hrvatskog društva. Prikazi suvremene hrvatske arhitekture poput primjerice onoga od prije godinu dana u, eto, japanskom časopisu Architecture+Urbanism posvećen suvremenoj hrvatskoj i slovenskoj arhitekturi daje jednu zbunjujuću sliku društva u kojoj su dječji vrtići i škole blistavi i optimistični, u kojoj su kompleksi sa javnim sadržajima projektirani kao ambiciozna arhitektura sa lijepim javnim gradskim prostorom, a da su pri tome gradbena sredstva koja su korištena jednostavna i logična. Riječ je o ukupno malom broju projekata i odista bi bilo potrebno realizirati puno više dobrih vrtića, škola, zgrada socijalnog stanovanja. U medijima se spominju „škole sa pet zvjezdica“, pa se onda pita koliko to košta i ponovo su arhitekti odgovorni za trošenje javnih sredstava, a da se pri tome ne obavlja sustavni uvid u načine financiranja javnih investicija i distribuciju resursa. Ali za što se točno optužuje arhitekte koji u projektiraju odličnu arhitekturu? Što im se poručuje? Da projektiranju manje kreativno, da koriste nekvalitetne i neekološke materijale, da reduciraju zakonima propisane dimenzije prostora? Da odustanu od istraživačkih ambicija jer je dobra i istraživačka arhitektura samo iskazivanje čuvenog „arhitektonskog ega“? Da su pojedinačna odlična arhitektonska ostvarenja laž jer se time mažu oči građanima i legitimizira korumpirana politika? Ako to hoće, korumpirana politika će sklopiti jednako štetan i klijentelistički ugovor o izvedbi zgrade, bez obzira da li je ona u svojoj prostornoj zamisli dobra ili loša. 

Što reći, primjerice, stanarima zgrade POS-a u Krapinskim Toplicama koja je pokazana na izložbiHousing Models – Experimentation and Everyday Life u Beču? Taj izuzetan primjer eksperimentalnog socijalnog stanovanja udobno udomljuje intimni život stanara, potiče socijalizaciju i organski se mijenja sukladno intervencijama i pregradnjama stanara utemeljen je također na eksperimentalnom pristupu a u vrijeme dovršetka gradnje mediji su pisali o arhitektonskoj strahoti – tankeru, štali, pa čak i krematoriju... No, ta izložba nije doživjela havariju pa nikoga nije zanimala, a pokazala je upravo ono što je smisao arhitekture a to je formiranje skladnog i poticajnog egzistencijalnog prostora i to kroz prizmu samih stanara, kroz njihove životne pripovijesti i fotografije koje su sami prikupili. I za tu eksperimentalnu kuću su u trenutku njenog dovršenja mnogi zazivali kolaps, htjeli je srušiti i barem medijski zablatiti kao primjer svim arhitektima koji hoće misliti kreativno. Danas stanari brižljivo održavaju zgradu, mijenjaju je zato jer je projektirana tako da je to moguće, ali i cijene njen integritet, raspravljaju kako sukladno svojim potrebama i imaginaciji razviti dalje ono što su im arhitektice ostavile kao „početno stanje“ eksperimentalne arhitekture. Arhitekturi treba dati vremena da zaživi i potvrdi se.

Istina je da „driblam“ ne bih li ukazano na opasnost da se istraživački postupci u arhitekturi abortiraju temeljem jedne havarije u kojoj se kanibalizam ne dešava na „Splavu meduza“ nego u čerečenju jedne zamisli. No, „driblanje“ predstavlja i apriorna kontekstualizacija istraživačke arhitekture u ponore hrvatske društvene stvarnosti. Povećanje društvene i socijalne osjetljivosti unutar arhitektonske discipline jest apsolutno potrebno što znači i podizanje građanske svijesti arhitekata ali taj poziv treba biti upućen kroz ohrabrenje da se kultiviraju, njeguju te, naravno, kritički preispituju eksperimentalne ambicije. U suprotnom, može se samo potonuti u kompromiserstvo, prosječnost, u jedan kulturni muk u kojem će socijalna kritika konstituiranja izgrađenog okoliša izgubiti ključnog partnera kojeg sada vidi kao luksuzni i arogantni suvišak.