Arhitektonsko naslijeđe

Uklanjanje paviljona za tuberkulozu Zoje Dumengjić u Splitu

Autor/izvor: DAZ / pogledaj.to 22/12/2015

Iako smo nedavno, na zadovoljstvo struke i javnosti, imali priliku svjedočiti zaštiti splitskog stadiona Poljud arhitekta Borisa Magaša kao kulturnog dobra o čemu smo pisali ovdje, natječajem za idejno urbanističko-arhitektonsko rješenje objedinjenog hitnog bolničkog prijema KBC Split s hitnim dječjim prijemom i Zavodom za hitnu medicinu predviđa se uklanjanje jednog vrijednog djela hrvatske moderne arhitekture autorice Zoje Dumengjić, višestruko nagrađivane hrvatske arhitektice, koja se ističe nizom relaizacija zgrada za zdravstvo. Ovim povodom prenosimo osvrt dr.sc. Zrinke Barišić Marenić za pogledaj.to iz 2013. povodom predavanja održanog upravo o opusu Zoje Dumengjić.

Zoja Petrovna Nepenina rođena je 1904. u Odessi, a 1927. godine diplomirala je na Arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta u Zagrebu. Nakon stjecanja iskustva u ateljeu Ignjata Fischera, projektantica je u Higijenskom zavodu Škole narodnog zdravlja, Državnom projektnom zavodu Pliva, Ministarstvu zdravstva te Arhitektonsko-projektnom zavodu te vodi samostalni Arhitektonsko projektni biro Dumengjić od 1954. do 1975. godine.

Opus od 188 projekata u podjednakom omjeru satkan je od izvedbi, nagrađenih natječajnih radova i nerealiziranih projekata. Njezin doprinos najistaknutiji je na području brojnih realizacija zdravstvene arhitekture, a širok spektar projektnih zadataka obilježava natječajni ciklus od 72 rada od čega su 62 rada nagrađena, i to 20 prvim plasmanom.

Projekte arhitektice Zoje Dumengjić obilježavaju jasno strukturirana funkcionalna rješenja, ostvarena na temelju rigidne analize projektnog programa i datosti lokacije. Promišljajući funkcionalnost, ne samo s racionalno-organizacijskog aspekta, već i s psihološkog i sociološkog, težište svojih nastojanja usmjerava korisniku.
Čovjeku namjenjuje svijetle i prozračne prostore interijera, maksimalno obogaćene atributima okolnog krajolika,otvorenim vizurama i vanjskim prostorima. Ostvarena na temelju suverenog vladanja funkcionalnim i konstruktivnim komponentama arhitekture, inventivna projektna nastojanja arhitektice Dumengjić manifestirala su specifičan oblikovni izraz, koji se očituje raščlanjivanjem poprečnog presjeka, odnosno slojevitošću arhitektonske ovojnice.

Kapitalno ostvarenje njezina opusa jest sklop splitske opće bolnice, čiji projekt datira iz 1951. godine. Zatečenu lokaciju na Firulama obilježavale su tri disperzno postavljene zgrade, pad terena od čak 20 m prema jugu te urbanistički uvjeti koji su nalagali maksimalne četiri etaže u skladu s postojećim Kirurškim odjelom Lavoslava Horvata (1936.-1940.). Projektantica rješenje strukturira paralelno sa zatečenim Horvatovim odjelom, artikulirajući temu prilaznog trga u sjeverozapadnom dijelu s polikliničkim sadržajima za vanjske pacijente. Stacionarnim pacijentima, bolesnicima na liječenju, poklanja najljepšu poziciju i prekrasne vizure na more i splitski arhipelag. Obogaćujući svaku bolesničku sobu terasom, povezuje ih u jedinstveni potez galerija. Velebna galerijska fronta integrira nekolicinu funkcionalnih komponenti; predstavlja vanjske dnevne boravke bolesnika, koji u mediteranskom podneblju funkcioniraju gotovo cijelu godinu, paralelnu internu komunikaciju bolesnika i posjetitelja, čime se rasterećuje središnji koridor, odnosno obogaćenje psiho-socijalnom komponentom, jer ljudi u neizvjesnim životnim situacijama, kada su u nevolji, vole gledati u daljinu, međusobno se sreću tješe, dijele brige. „Tamo se ljudi liječe. To je najhumaniji prostor koji znam“, kako je za bolnicu na Firulama rekao akademik Dinko Kovačić. Galerije ujedno predstavljaju i zaštitu od jakog južnog osunčanja, što je jedan od primarnih problema južnog podneblja.


Kliničko-bolnički centar Firule kapitalno je djelo Zoje Dumengjić (Split, 1951-76.)

Srodna, a opet drugačija tema obilježava i obližnji zapadni Paviljon za tuberkulozu, danas Odjel za plućne bolesti, koji je prvi realiziran od 1954. do 1958. godine. Uz već interpretiranu galerijsku frontu zapadnog dijela, koja integrira već spomenute funkcionalne višeznačne galerije, istočni trakt iznad operacijskog odjela obilježen je specifičnim obrnutim kaskadnim presjekom koji manifestira suvereno vladanje konstruktivnom komponentom, a podređen je zaštiti od jake južne insolacije. Dvije zone ujedno naznačuju dvokrevetne i trokrevetne sobe za lakše pokretne bolesnike kojima je namijenjena i krovna ležaona, s koje su omogućene impresivne vizure, a predstavlja nužan programski kurativni element.


Zoja Dumengjić: Paviljon za tuberkulozu, Firule, Split, 1954-58.

Svježina arhitektonske intervencije ne da naslutiti skromne izvedbene mogućnosti 50-ih i 60-ih godina dvadesetog stoljeća. Relativno skromne materijalne prilike naše sredine nikada nisu predstavljale ograničenje, već kreativno izazov osmišljavanju inventivnih rješenja koja nadrastaju vremenski okvir u kome nastaju. Ujedno, ova realizacija inventivne urbanističke strukture prezentira izuzetan senzibilitet projektantice za strukturiranjem sklopa na zahtjevnoj topografiji kosog terena – osnovni korpus je od njega dilatiran.

Funkcionalna višeznačanost projektnog rješenja galerijske fronte osigurala im je aktualnost, kontinuitet korištenja i atraktivnost do današnjih dana. Njezini korisnici, splitska predaja navodno kaže, brže se oporavljaju nego u nekim drugim bolničkim zdanjima. Splitska opća bolnica i prateći Paviljon za tuberkulozu neizbježne su na ruti itinerera svakog stručnog obilaska splitske moderne arhitekture.

S obzirom na upitnu sudbinu Paviljona za tuberkulozu, zbog aktualne potrebe rješenja hitnog prijema postavlja se pitanje zašto bi suvremena potreba trebala značiti devastaciju antologijskog ostvarenja moderne? Činjenica jest kako programske potrebe zdravstvenih sklopova vrlo brzo nadrastaju fizički okvir svake pojedine bolnice, no to nipošto ne može biti opravdanje za devastacije antologijskih arhitektonskih ostvarenja. Paviljon za tuberkulozu je modularno projektirana zgrada koja može udomiti novu, srodnu namjenu, ali izvjesne pragmatične intervencije, koje neosviješteni korisnici često ostvaruju, a koje bi destruirale izvornu strukturu i oblikovanje sa stručnog stanovišta, nedopustive su. Postoje neizgrađene lokacije u blizini te je realizacija nove zgrade, hitnog prijema u skladu sa suvremenim standardima zasigurno najprihvatljivija opcija.

Službe zaštite postupno na popise zaštićene baštine uvrštavajui pojedina antologijska djela moderne arhitekture. U Zagrebu konkretno intenzivnije nego u Splitu, gdje kao da uz izuzetno slojevito i bogato povijesno naslijeđe, arhitektonska baština 20. stoljeća izmiče fokusu djelatnosti konzervatora. Problem je utoliko izraženiji jer devastacije uzimaju maha – antologijska ostvarenja moderne podložna su propadanju uslijed neodržavanja, proizvoljnih adaptacija korisnika pa čak i rušenja.
Primjerice, programske potrebe danas dječje bolnice u centru Zagreba arhitekta Vladimira Turine nadrastaju, naravno, postojeći prostorni okvir, ali to ostvarenje jest prepoznato i vrednovano kao antologijsko ostvarenje moderne te za razliku od splitskog Paviljona za tuberkulozu jest pod zaštitom, ne prijete mu devastacije, a obnovljen je i dotrajao pokrov u skladu s izvornim projektom (arh. Gordana Žaja). Dakle, pozitivnih primjera ima i trebamo ih slijediti. Dok s jedne strane svjedočimo izvjesnoj pasivnosti konzervatorske službe, s druge strane živo nakladništvo na području te tematike i sve frekventnije skupine zainteresiranih za stručne obilaske tog segmenta graditeljskog naslijeđa ukazuju na njegov značaj.

izvor: pogledaj.to